Gregory Benford: Eater



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Žderač (Eater) je objavljen sredinom 2000 i Benford je u njemu zaista na vrhuncu baratanja kako temom tako i stilom; na kraju krajeva, fenomen “Prvog kontakta” je jedna od najcentralnijih tema ‘tvrdog SFa’, a u kombinaciji sa naučnom pretpostavkom o neorganskom vanzemaljskom životu dobija se jedna od upečatljivijh žanrovskih konvencija kojom su oduvek dominirali žanrovski pisci/naučnici poput Klarka, Nivena, Pola, Sagana i samog Benforda. Upravo je koncentracija autora koji svoje SF ideje prezentuju preko čvrste i precizne naučne pozadine i stvorila taj domen preko kojega je ceo žanr ponajviše i stekao identitet i kredibilitet.

Zbivanja u romanu su locirana u odmereno blisku budućnost: 2022 godine otkrivena je crna rupa čije karakteristike značajno odudaraju od klasično poznatih za tu vrstu nebeskih tela; ova crna rupa ispoljila je anomaliju koordinisanog kretanja u svemiru, i to podešavanjem putanje u odnosu na asteroide u svojoj najbližoj okolini. Cilj i svrha tih podešavanja su uskoro postali očigledni - crna rupa se tim asteroidima “hranila”, koristeći ih kao izvor goriva za sopstveno kretanje i rast, te otud dobija i ime “Eater” ili, u kontekstu samih zbivanja u romanu, Žderač. Grupa astrofizičara u bazi na Havajima pažljivo prati Žderačevo kretanje i uskoro dolaze do nedvosmislenog zaključka da je u pitanju ne samo nebesko telo koje svrhovito upravlja sopstvenim kretanjem, nego i svesan neorganski entitet čija se inteligencija bazira na zastrašujućem prikupljanju podataka u rasponu od 7 milijardi godina. Informacija koju je entitet za to vreme sakupio sačuvana je u obliku elektormagnetskih polja koje održava sama crna rupa u centru, navodeći tako zemljane da u tome prepoznaju fizički izgled peščanika. Tokom konverzacije - koja usledi na inicijativu samog Žderača i koja se odvija na stotinu zemaljskih jezika kojima je Žderač savršeno ovladao na bazi analize televizijskih emisija - postaje jasno da su pominjana elektromagnetska polja zapravo skladišta podataka o civilizacijama na koje je Žderač naišao, ili, još preciznije, da je to “um” koji sadržava fizičke ostatke svih delimično ili sasvim proždranih i “probavljenih” civilizacija na koje je crna rupa naišla u svom dugom postojanju. Naravno, Žderač ima nameru da taj stotinama puta upražnjen proces nabavljanja znanja primeni i u slučaju sa Zemljom, i mada njegove namere isprva ne uključuju fizičko uništenje same planete, ultimatum koji Žderač postavlja je neprihvatljiv; on zahteva stotinjak hiljada pomno odabranih ljudskih jedinki, ne bi li asimilacijom njihovih fizičkih tela došao do informacije koja ga zanima. Taj ultimatum je i okosnica samog dramskog zapleta u romanu, pored pomalo klasičnog zapleta koji se odvija među samom ekipom astrofizičara koji su prvi otkrili i stupili u kontakt sa Žderačom.

Tema je, naravno, daleko od neraubovane a i sam pristup bi se teško mogao prepoznati kao originalan. Benford nesumnjivo uspeva da oživi svoje likove: Benjamin Knowlton, vođa tima astrofizičara, živi i radi u bazi zajedno sa suprugom, Channing Knowlton, bivšim astronautom, koja u vreme otkrivanja Žderača boluje od raka u poodmakloj fazi, i Kingsley Dart, engleski astronom kojeg oboje poznaju iz ranijih dana, i sa kojim je Channing nekada davno imala i kratku ljubavnu vezu. U pitanju su svakako živopisni i uverljivi likovi (sasvim moguće bar donekle bazirani na Benfordovim kolegama, makar kad je reč o samim odnosima unutar esnafa), no uprkos tome, primetno je podleganje stereotipma koji poprilično dominiraju svim aspektima radnje koji nisu striktno tehničke prirode. Dobro sad, neosporno je da specifičnost takve situacije zahteva i srazmerne specifičnosti u karakterizaciji; da, za očekivati je da će vojne i državne strukture bez mnogo razmišljanja posegnuti za oružanim “rešenjem problema”, ali ipak je to stereotip s kojim bi se moralo lakše i uverljivije izaći na kraj, pošto su po tom pitanju danas očekivanja daleko veća no što su ranije bila. Isto tako, fenomen “intelekta bez emocije” danas također zahteva podrobniju analizu od Benfordovog pomalo lakonskog pristupa, oličenog u pretpostavci da je sa vanzemaljskim entitetima potpuna komunikacija nemoguća, baš kao i naše razumevanje bilo kakvih poriva koje bi ne-organska inteligencija mogla da poseduje. U suštini, gotovo svi potezi Benfordovog Žderača nam na kraju budu relativizovani do tačke u kojoj ih prepoznajemo kao razumljive, a to možda i ponajviše ukazuje na Benfordovo skliznuće u klopku stereotipa. Zato se i sam finalni obračun sa Žderačem čini kao ne odviše ubedljivo postizanje pat-pozicije kojom se postiže neka vrst finalnog odlaganja koje niti ohrabruje, niti obavezuje, i pored grandioznosti samih zbivanja. Benford u velikoj meri podilazi želji da se osećamo sigurnima na ovom stepenu tehnološkog razvitka, a to se znatno razlikuje od (možda pomalo i preterano) samokritičnog stava nekih pređašnjih žanrovskih bavljenja sličnim temama.

No dobro, bilo kako bilo, čak i uz priznanje da je ovo roman koji zasigurno ne podiže prečagu overenu od strane superiornijih prethodnika, ipak se mora priznati kako Žderač nagrađuje čitaoca pomalo nostalgičnim oduševljenjem što nam se uopšte i nudi prilika da pročitamo još jedan roman o prvom kontaktu, i to iz pomalo didaktičnog pera dobre, stare garde.

Lidija Beatović



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva