Strip periodika danas


Strip Pressing, s podnaslovom magazin za devetu umetnost, pojavio se 2001. godine, a izdavač je SIIC (Studentsko informativno-izdavački centar), Niš. Publikacija je nastala u pejsažu u kome je, za razliku od bujajuće epohe iz druge polovine dvadesetog veka (magazini, revije, časopisi i strip u dnevnim i, znatno ređe, nedeljnim novinama), hronično nedostajala strip periodika, koja jednako manjka i sada, deceniju i po kasnije. Ovaj nedostatak oseća se danas još više zato što je izvesnija, reklo bi se nepovratna, udaljenost od pola veka dominacije šarenih stripova u nastavcima. Prvi broj Strip Pressinga je imao šezdeset četiri stranice magazinskog formata. Broj stranica će se tokom izlaženja povećavati. Od četvrtog broja popeće se na sedamdesetak; osmi broj je osamdeset stranica; od devetog do petnaestog doseći će maksimum od sto stranica (s izuzetkom broja četrnaest koji se privremeno vraća na osamdeset).

Petnaest godina kontinuiteta prilika je za osvrtanje se na postignuto. U proseku, objavljivan je jedan broj godišnje. U pogledu učestalosti, ovaj časopis može se smatrati godišnjakom. Rezultat je timskog rada, ali spiritus movens čitavog projekta je nesumnjivo Marko Stojanović, urednik i pokretač svih akcija vezanih za časopis. Po rečima samog Stojanovića, u prvih pet brojeva Dejan Stojiljković je imao dosta aktivnu uređivačku ulogu, pomažući Stojanoviću da magazin koncepcijski uobliči i tehnički uhoda. Kompjutersku pripremu za prva dva broja radio je Miloš Milojević, a od tada Vladimir Vukašinović. Isprva je likovni urednik bio Andrija Milojković, da bi od trećeg broja tu ulogu preuzeo Zlatibor Stanković i oblikovao časopis u potonjim brojevima.


Objavljivanje u Strip Pressingu se ne honoriše. No, to nije neka posebnija specifičnost ovog časopisa nego zajednička karakteristika čitavog mnoštva projekata koji se zasnivaju na uzajamnom entuzijazmu svih uključenih strana u ekonomski oskudnim vremenima, sa ograničenom čitalačkom publikom i načinom distribucije. Primerci Strip Pressinga su besplatni, a troškovi štampe supsidirani kroz SIIC koga kao studentsku organizacija finansira Ministarstvo prosvete i od Saveta za kulturu grada Niša.  Ogroman uloženi rad oko prikupljanja materijala, stvaranja mreže saradnika, štampe, distribucije, ostvarivanja kontinuiteta jasno ukazuje na uzajamnost interesa, uloženih energija i vremena tokom šestine veka postojanja časopisa. I tu sve infantilne i jednostrane predstave da li se tu „neko“ koristi dok „neko“ radi bez nadoknade otpadaju. Uloženi rad, vreme i kreativnost učinile su ovaj projekt korisnim za sve stakehoders (aktere, sudionike, uključene – dakle one kojima je stalo i u interesu) i održivim u smislu mogućnosti da se kontinuirano nastavi sa izlaženjem. I tu su na okupu svi „oni“ koji inače sačinjavaju proizvodni ciklus života stripa: izdavač, urednik, crtači, scenaristi, grafički urednik, kritičari, novinari i čitaoci, često u višestrukim ulogama.

Strip Pressing je pronašao svoju nišu u medijskom pejsažu. Nije ciljao i, reklo bi se s dosta sigurnosti, nije ni mogao ostavariti eventualni tržišni cilj, finansijsku održivost kroz kombinaciju supsidija na lokalnom i državnom nivou, plus finansiranje kroz potragu za oglašivačima i prodaju.

Šta bi bila differentia specifica, specifična razlika koja karakteriše Strip Pressing, po čemu se njegovo postojanje i delovanje razlikuje od ostalih izdanja na strip sceni? Razlika svojstvena isključivo jednom predmetu ili pojavi, obeležje po kome se razlikuje od ostalih koji idu u isti pojmovni red? Šta je njegova dodatna vrednost sagledavana iz perspektive različitih kategorija čitalaca i stripske kulture u Srbiji i regionu? Ona se, delimično, mogu doživeti kao retorička pitanja ako fokusiramo svest na kardinalni izostanak strip perodike. U tekstu koji sledi pokušaću da pokažem da ih ne tretiram kao retorička.

Da li postoji strip scena?


Drugo, pomalo sholastičko pitanje je da li postoji strip scena? Mnogi su u svojoj rezigniranosti objavili: strip scena ne postoji! Sa ovom deklamacijom, patosom objave, se uopšte ne slažem. Naravno da postoji, ali je „krnja“ jer ne postoji jedan od ključnih elemenata - kontinuirana domaća produkcija koja se honoriše, od koje se može živeti i na taj način razvijati kao autor u zemlji u kojoj se živi. Gotovo i najpovršnija poređenja sa „zlatnim dobom“ iz osamdesetih pokazuju, međutim, da strip scena nikada, baš nikada nije bila harmonična. Uvek je nešto nedostajalo. Dinamika promena u stripskom pejsažu je donosila neke bitne pretpostavke za razvoj stripske kulture, dok su isto tako neke druge isčezavale. Nikada nije bilo više izdavača i izdanja nego što ih ima danas. Ne treba se zavaravati, u pomenutoj dinamici to, kao i sve drugo, može biti samo privremena faza. U prvoj polovini osamdesetih godina moglo se samo sanjati o albumima koji donose kompletno stripsko delo u dostojnoj štamparskoj reprodukciji. A kada su albumi počeli da osvajaju svoje mesto na stripskoj sceni, upravo je galopirala kriza strip revija. Strip nije bio ni blizu sadašnjem respektibilnom statusu kulturnog artefakta, bio je segment masovne kulture za čiji se legitimitet moralo dugotrajno boriti argumentima, što je rezultiralo karijerom potpisnika ovih redova. Prodor domaćih crtača na svetsko tržište bio je nesravnjivo manji nego što je danas. Situacija nikada nije bila harmonična, stabilna niti statična. U tome se i sastoji dinamika stripskog razvoja, koja uključuje plime i oseke, regresije i progresije.

Namera ovog teksta nije da u faktografskom i statističkom smislu da potpun pregled materijala objavljenih u magazinu, mada će povremeno neka od navođenja biti iscrpna. Čitaocu koji je opremljen navikom i sposobnošću da radvaja činjenice od vrednosnih sudova neće biti teško da tokom čitanja razdvaja ova dva sloja. Neke stvari je moguće meriti čisto kvantitativno, a ukupno dejstvo merljivo je i vrednosno, po onome što ostaje najupečatljivije nakon čitanja.

Specifična razlika


Da se vratim na specifičnu razliku, ono što po mom uverenju karakteriše Strip Pressing. To je podjednaka pažnja posvećena tekstu kao obliku stripske kulture i samim stripovima. Za razliku od časopisa posvećenih kulturi stripa s primarnim naglaskom na tekstualno, kao što su Pegaz i posebno Kvadrat, Strip Pressing se trudio da izgradi ravnotežu između objavljivanja stripova i razmišljanja o stripu. Još nešto je karakteristično za sva tri časopisa, bez obzira na široki izgrađeni saradnički krug, rezultat su pre svega fokusiranog i sistematskog napora jednog čoveka, Pegaz Žike Bogdanovića, Kvadrat Vjekoslava Đaniša, a Strip Pressing Marka Stojanovića.

Kada sam se prihvatio obaveze da napišem tekst o petnaestogodišnjici, dogovor je bio da stavim naglasak na tekstualni aspekt. Ovo ne znači da je prvobitni dogovor odredio pristup nego sam se odlučio za takav pristup na osnovu uvida koje sam posedovao pre nego što sam počeo rad na tekstu. Prava je šteta da Zdravko Zupan nije bio u mogućnosti da takođe napiše tekst za istu priliku iz vlastite perspektive istoričara. Razlog da se ne prihvati te obaveze je upravo obimnost posla koja bi ga čekala, s obzirom na skrupuloznost i minucioznost metoda koju Zdravko primenjuje.

Vizuelni sadržaji


Stoga ću početi prvo od stripova, tačnije od vizuelnog sadržaja. Prva i osnovna karakteristika stripova koje je objavio Strip Pressing je impozantna širina obuhvata - generacijski, kvalitetom koji se kreće od početničkog do majstorskog, geografsko pokrivanje gotovo čitavom područja bivše Jugoslavije, a zatim širenje saradničke mreže na Balkansku regiju, Rumuniju i Bugarsku, što zaista predstavlja zanimljiv iskorak. Među poznatim, etabliranim autorskim imenima zrele generacije našli su se tu Rajko Milošević Gera, Igor Kordej, Vladimir Krstić Laci, Tomaž Lavrič, Dejan Nenadov, Darko Perović, Adrian Barbu, Dragan Bosnić, Vlada Vesović...

Najzanimljivije je, naravno, pratiti generaciju koja dolazi zatim, bilo da je već internacionalno afirmisana, bilo da čini korake u tom pravcu in real time – Dražen Kovačević, Aleksa Gajić, Goran Sudžuka, Milan Jovanović, Dalibor Talajić, Toni Fejzula, Leonid Leo Pilipović, Tihomir Čelanović, Stevan Subić, Siniša Banović, Jovan Ukropina, Srđan Nikolić – Peka, Milorad Vicanović – Maza... Majstor networkinga Marko Stojanović povezao je projekt Strip Pressing sa Vekovnicima,  stripskim serijalom za koji piše scenarije okupivši šezdesetak autora iz, kako piše u Wikipediji, osam zemalja Jugoistočne Evrope, što je još jedan argument u prilog tvrdnji da strip scena postoji. Otud dvostruka motivacija za mnoge saradnike Strip Pressinga. U magazinu najobilnije su bili zastupljeni Zoran Tanev s devedesetak tabli po scenariju Olivera Romelskog, Toni Radev sa sedamdeset šest sa različitim scenaristima, kao i Vladimir Brajović i Nebojša Pejić sa po četrdesetak. Besmisleno je i nemoguće za svrhe ovog teksta pomenuti sva imena crtača i scenarista. Nasumično ostali u „memoriji pamćenja“ su Maksim Šimić, Filip Andronik, Iztok Sitar, Tihomir Tikulin – Tico, Robert Bob Solanović i Boban Savić – Geto, svakako ne po njihovoj proporcionalnoj zastupljenosti nego iz jednostavnog razloga kvaliteta, a i već postojeće senzibilisanosti za njihov rad od strane potpisnika ovih redova. Žena crtača, nažalost, ima izuzetno malo, ako se nisam prevario, jedino su prisutne Bojana Dimitrovski i Danijela Radosavljević.

To je letimični pregled što se tiče crno-belog stripa koji se izražava u tablama. Strip u boji, po prirodi tehničkih mogućnosti magazina, je kratke forme, jedna do maksimalno dve table. Za to je korišćena zadnja korica i, eventualno njena unutrašnja strana. Tu je briljirao, po svom običaju, Rajko Milošević Gera. U kolornom nastupu pridružili su mu se Aleksa Gajić, Milenko Tunjić, Jovan Ukropina, Milisav Banković, Nebojša Cvetković, Mihajlo Dimitrijevski The Mičo i Emir Durmišević.

Strip Pressing nije zanemario ni kratku formu kaiševa. Osvrćući se bez podrobnog prelistavanja, u sećanju ostaju kaiševi Tihomira Tikulina – Tice i Tihomira Čelanovića...

Od vizuelnog materijala tu su i crno-bele ilustracije. U tom domenu se vrednosno ističu Rajko Milošević Gera, Dragan Bosnić, Dražen Kovačević, Siniša Banović, Jovan Ukropina, Dušan Cvetković... Kako neki autori zriju tokom petnaestogodišnje časopisne istorije...! U radu Dražena Kovačevića to je evolutivni put koji će doživeti svoj krešendo van stranica magazina, u opčinjavajuće laviranom albumu Valkira i vizuelnoj perfekciji kondenzovanoj u kratkom stripu Ni na nebu ni na zemlji. Ovo rečeno za Kovačevića važi za čitavu grupu crtača: Jovanovića, Subića, Banovića, Ukropinu, Fejzulu... Što bi rekao Tito, „dok imamo ovakvu omladinu...“, i tako to...

Posebna pažnja je posvećena kolornim naslovnim stranama. Ne mali broj njih poseduju silovitost, što smatram odličnim nastupom u formiranju vizuelnog identiteta. Još prvih godina, dok nisam čitao Strip Pressing, već ga tek viđao po webu, naslovnice su prvo što me je privuklo magazinu. Sjajni coveri Dražena Kovačevića, Gere, Miroljuba Milutinovića – Brade, Tonija Fejzule, Alekse Gajića, Vladimira Krstića Lacija, Miloša Nicića, Nebojše Pejića... zaista praktično većine autora koji su bili angažovani u ove svrhe.

Tekstualni sadržaji


Tekstovi u Strip Pressingu mogu se podeliti na tri glavne grupe, kratke kritičke prikaze, duže obrade neke teme i intervjue. Počeću od recenzija uglavnom kraćih od pola časopisne stranice. Zanimljivo je da ovaj žanr postaje zastupljen negde od sedmog broja. Najviše ih je napisao Pavle Zelić, pet prikaza, Aleksandar Mičić četiri, Nikola Temkov i Dalibor Đorđević po tri, Dejan Stojiljković, Saša Stojanović, Uroš Smiljanić, Predrag Stanković i Aleksandar Teokarević po dve, od poznatijih imena po jednu Boris Lazić, Marko Stojanović, Predrag Ž. Vajagić, Dragan Predić... Naravno, granica između kratkih recenzija i tematskih tekstova počinje da se gubi, pošto se neki od prikaza prostiru na više od jedne časopisne stranice. U ovom segmentu pojavljuje se i izvestan konflikt interesa između uredničke uloge i objekta recenzije pošto jedan broj prikaza govori o stripovima kojima je scenarista Marko Stojanović.

Najzastupljeniji autori tematskih i kritičko-analitičkih tekstova su Uroš Smiljanić s osam tekstova od kojih su neki izrazitog kvaliteta, Dejan Stojiljković, Goran Marković, Boris Lazić, Toma Neverov, Marko Stojanović, Pavle Zelić, Zdravko Zupan, Zoran Stefanović, Dušan Banjanin, Zlatibor Stanković, Nikola Miličević i još gotovo desetak autora. I jedno žensko ime među autorima tekstiova – Danijela Petković. Strip Pressing donosi često i po dva analitička teksta po broju.

O stranih tema koje su obrađene tu su Dilan Dog, Helblejzer, Alan Ford, 100 Bullets, Hogar Strašni, Spajdermen, Sten Li, Sendmen, Transmetropolitan, Princ Valijant, Tintin, Frenk Belami, Sin City, Torpedo, Ratnici sa Akbara, Korto Malteze, Akira, The Walking Dead, Deadpool, Black Jack, Planetary, ĐoĐo, The Sixth Gun, Vagabond, Krcko – Mašero, Wolverine... Pišem ih na način kako su objavljene, neke u originalu, neke u transkripciji ili transliteraciji.

Od domaćih tema, tu su Max Debris Toni Radeva (scenario: Đorđe Milosavljević, Marko Stojanović), Bane Kerac - Kethetn (Cat Clow) i Kobra, Rajko Miložević Gera – Scalped, Egostriper Alema Ćurina, Dikan, Družina Dardaneli, Vekovnici, Bocko Miodraga Veličkovića, Branko Plavšić (in memoriam), Ivica Bednjanec (in memoriam), Miodrag Miša Marković (in memoriam), Južni Darkwood, Strip revija...

Intervjui


I sada dolazimo do najekstenzivnijeg tekstualnog segmenta magazina – intervjua. Ono što je tu fascinantno je nihov broj i – kvalitet. Marko Stojanović je uradio većinu intervjua. Objavljeno je oko četrdeset pet intervjua ili u proseku tri po broju. Oni zauzimaju sto osamdeset pet magazinskih stranica, odnosno u proseku dvadeset četiri po broju. Najduži iznose deset stranica, a prosečna dužina intervjua je četiri stranice.

Od intervjuisanih stranih autora, tu su Voren Elis (prevod), Majk Minjola (prevod, komplilacija), Brajen Bolend (razgovarao Bojan M. Đukić), Ticijano Sklavi (prevod), Piter Snejbjerg (razgovarao Marko Stojanović), Stefano Andreući (izuzetno kvalitetni ragovor vodio je Zlatibor Stanković). Podkategorija su intervjui sa scenaristima. Među njima su Džejson Eron (razgovarao Marko Stojanović), Endi Digl (razgovarao Marko Stojanović), Mark Milar (prevod), Robert Kirkman (prevod) i Roberto Rekjoni (razgovarao Zlatibor Stanković). Najčešće zahvaljujući Draganu Prediću urađeni su intervjui s nizom rumunskih autora (Adrian Barbu, Marian Miresku, Aleksanru Čubotariu, Viorel Pirligras i Aleksandru Talamba Tamba), a Marjan Milanov i Zlatibor Stanković su uradili intervju s bugarskim autorom Borisom Klisurskim.

U domenu intervjua još jače počinje da se gubi granica šta je strano, a šta domaće... Zgodna reč domaći donekle ublažava klasifikacijski problem, a pod njim podrazumevam sve one koji su rođeni, formirali se u regionu ili koji su se, kao Met Holingsvort, odomaćili. O Geri ili o meni koji živimo van zemlje skoro četvrt veka - on u Barseloni, ja u Amsterdamu - prepuštam vama da zaključujete koliko smo domaći. Sa Rajkom Miloševićem Gerom objavljena su čak tri intervjua na dvadesetak stranica. Najduži od ova tri vodio je Bojan M. Đukić, a ostala dva Marko Stojanović. Tu je takođe krajnje interesantan long size razgovor s Draženom Kovačevićem. Ragovori s Vladimirom Krstićem Lacijem, Goranom Suždukom i Daliborom Talajićem ništa manje ne zaostaju po zanimljivosti i inspirativnom razgovoru. Nešto kraćeg obima su dva intervua s Aleksom Gajićem, zatim s Igorom Kordejem, Darkom Perovićem, Metom Holingsvortom, Tihomirom Čelanovićem, Aleksandrom Sotirovskim, Markom Đurđevićem, Leonidom Leom Pilipovićem, Miroljubom Milutinovićem – Bradom, Zoranom Stojiljkovićem – Kizom, Tonijem Radevim, Nebojšom Pejićem, Vladimirom Brajovićem i Bobanom Savićem – Getom. Među tim nešto kraćim intervjuima posebno odskaču po zanimljivosti Stojanovićevi razgovori sa Stevanom Subićem (počevši od sjajnog naslova Vreme stoji, a prostor se krivi kako ja poželim) i Tonijem Fejzulom. Kao poslastica dolaze intervjui sa scenaristima Zoranom Stefanovićem i Miljenkom Horvatićem, kao i razgovor Živojina Tamburića s Vjekom Đanišem, urednikom i izdavačem sjajnog časopisa Kvadrat i istoimene bibiloteke albuma.

Zašto su intervjui važni?


Metod kojim je Marko Stojanović vodio intervjue zasniva se na dopisivanju mejlom. „Slanje prve ture pitanja, i u zavisnosti od odgovora postavljanje podpitanja i novih pitanja, kako bi razgovor bio što životniji i dinamičniji“, po rečima samog Stojanovića. To je i omogućilo da se u pitanjima koja slede povremeno vrati na detalj iz odgovora koji mu je prethodio, da se ostvari interaktivnost ili povratna sprega, iskazano tehničkim jezikom.

Povratna sprega se, međutim, ne završava na unutrašnjoj strukturi intervjua. Stojanović se uređivački trudi da dovodi, kada god je u prilici, intervjue u sinergiju sa stripovima, da segmente dovodi u artikulisane parove rubrika. Otud, recimo, intervju sa Brajenom Bolendom prati njegov strip, jedna stranica iz sjajne knjige „Bolandovi stripovi“ (deceniju kasnije ju je objavio Makondo). Intervju s Kordejem propraćen je stripom Tarzan itd.

Našavši se u višestrukim ulogama u Strip Pressingu, kao urednik, scenarista, na par mesta crtač, kritičar, autor maratonskih intervjua, Stojanović se trudio da napravi produktivne sinergije iz tih ukrštanja. Većinu njih ne smatram konfliktom interesa, osim onog već pomenutog. Naprotiv, urednička uloga ključno je profitirala od Stojanovićevog scenarističkog identiteta i pune svesti koliko je scenaristički aspekt stripske kulture zanemaren i podrazumevan, a u kritikama najčešće sveden na prepričavanje događaja iz priče. Pomenutu seriju intervjua sa stranim i domaćim scenaristima smatram bitnim doprinosom ne samo ovoj branši profesije u mediju nego atrikulaciom njenog mesta u kulturi stripa. Kad kolege iz branše intervjuišu jedni druge, to smatram dodatnim izazovom da se dogodi plodan razgovor, kao što je to bio slučaj kad urednik i izdavač Živojin Tamburić intervjuiše urednika i izdavača Vjeku Đaniša.

Većina Stojanovićevih sagovornika savršeno shvata, a to najbolji intervjui potvrđuju, da razgovori nisu tek zanimljivost uz strip, pa čak ni zanimljivost koja dodaje nešto kolorita uz autorovu ličnost nego važan oblik širenja i artikulacije stripske kulture. Nije pri tome važno da li intervju ima formu ćaskanja ili ne, bitno je da li se tokom razgovora dodiruju neka od pitanja relevantnih za medij stripa, a tih pitanja ima mnoštvo, od kojih su neka ključna za trenutak medijskog razvoja stripa u kome sagovornici razgovaraju. Marko Stojanović, Vjeko Đaniš, ponekad potpisnik ovih redova... nema puno ljudi koji su spremni da se upuste u rad na dugačkim intervjuima, pošto oni jesu zahtevan oblik novinarstva.

Zaviriti u radionicu autora stripa kroz druženje, saradnju, kroz dugotrajne spontane razgovore pruža dragocene uvide u kreativni proces.... Kada to nije mogiće, „druga najbolja stvar“ su intervjui, koji i jesu posebna vrsta sistematski strukturisanog razgovora. Presudno je važno je da iza njih ostaje zabeležen trag kome se moguće vraćati, a ne tek sećanje. Odmah po nastanku, oni postaju veoma koristan izvor - kako za pisanje kritičkih analiza, tako i zadovoljavanja čitalačkog interesa šire publike, koji ne jenjava nužno s protokom vremena, a često i raste. Stvaralački postupak je velika tajna i kada taj postupak pokušava da verbalizuje, autor prelazi u drugi medij, dakle i u drugu vrstu uloge. Čin verbalne artikulacije postaje ne više izražavanje crtanjem nego mišljenje o vlastitom stripu, vlastitom postupku, mišljenje o razlikovanju svoga pristupa u odnosu na druge, prepoznavanje svojih uzora i učitelja, kao i pozicioniranje vlastitog mesta u stripskom pejsažu, pa sve do razmišljanja o mediju kao takvom.

Koliko god da zavisi od sposobnosti artikulacije sagovornika, kvalitetan rezultat ovih maratonskih razgovora ne bi bio moguć da nije sistematskog napora Marka Stojanovića da te razgovore pripremi, poznavanjem njihovih karijera i problema koji ih opsedaju da pomogne da se autori otvore i, konačno, strukturom pitanja usmeri razgovor u pravcima koji dodiruju i neke suštinske teme. Prvobitna namera mi je bila da višestruko „preorem“ sve intervjue, da uz pisanje izdvajam stavove sagovornika, zaključke koje smatram posebno važnim, a koji imaju opštije važenje od čisto lične autorske priče. Morao sam da odustanem od ove ideje jer ih je toliko da bi to udvostručilo dužinu ovog teksta, i produžilo vreme potrebno za njegov nastanak.  Odustao sam, a u slučaju da niste čitali ovu seriju impresivnih razgovora, potražite izašle brojeve, uverite se,  oni su verujem najvredniji argument širenja stripske kulture koji je pružio Strip Pressing.

Strukturalne dileme


S obzirom na učestalost izlaženja koja Strip Pressing u ovih petnaest godina definiše kao godišnjak i sadržaja koji je u njemu, pojavio se jedan identitetski problem koji nisam mogao da ignorišem. Strip Pressing se opirao da bude godišnjak, i postoji čitav niz tragova o tome na nivou dizajna, strukturisanja sadržaja, a o tome ponajviše govore one dve stranice koje donose pregled sadržaja, a koje su se pokazale često informacijski manjkave.

Nedovoljno je osmišljena podela pregleda sadržaja u dve odvojene grupe, stripove i tekstove koja otud narušava hronološki pregled stranica. Taj problem uopšte nije dizajnerski, koliko je konceptulne prirode. Izvesna ambivalencija u opredeljenju između časopisa definisanije strukture i „fanzinskog splina“ nije donela ovom značajnom projektu dodatnu vrednost. Mada je bilo pokušaja da pojedini brojevi u pogledu pregleda sadržaja izgledaju inovativnije, to je pre svega doprinelo otežavanju čitalačke prohodnosti kroz časopis. Stara lekcija iz dizajna – on je primenjena umetnost; onog momenta kad u njemu pretegne poništavanje korisničke svrhe (ergonomije) tada se dizajn počinje da okreće protiv vlastite namene. Koliko god dizanersko prikazivanje sadržaja namerno htelo da bude razbarušeno i da se slobodno menja u izgledu iz broja u broj, u ergonomsko-čitalačkom smislu to postaje jedan od iritantnijih i konfuznijih aspekata časopisa koji pokušava sistematski da prati stripsku kulturu i učestvuje u njenom kreiranju.

Da to nije pitanje ukusa nego sistemski izvor grešaka, pokazuje činjenica da su se na stranicama koje donose pregled sadržaja povremeno gubili vitalni podaci o ilustratoru na zadnjoj korici ili autoru stripa „unutar“ intervjua (Betmen, Leonida Lea Pilipovića; Tarzan Igora Kordeja...), pogrešno su ili nedosledno ispisivana imena autora iz okolnih balkanskih zemalja. Takođe, u pregledu sadržaja uopšte ne postoje imena recenzenata niti tema recenzija, koje se protežu ponekad i na punih pet stranica časopisa, kao što je slučaj u poslednja tri broja, što dakle postaje uređivačka praksa i standard. Istovremeno, imena autora svakog pojedinačnog kaiša stripa su minicuozno navedena u svakom pregledu sadržaja. Trud, autorsko umeće i relavancija ove dve delatnosti time bivaju nespretno dovedeni u disproporciju. Ne postoji opravdanje za ovakvu nehajnost. Nesrećan oblik sinergije je i montaža stripova unutar intervjua. Ovo šteti ukupnoj percepciji magazina, otežava čitanje intervjua i bitno šteti svakoj stripskoj tabli. Što je primereno fanzinu koji se služi buntovnom anarhičnošću i estetikom subverzivnosti, nije „srećan brak“ za strip reviju, časopis, godišnjak kome alternativnost nije izbor. No, ko je isprva uopšte mogao znati da će se ovaj časopis izboriti za petnaest godina sistematskog izlaženja? Budimo zahvalni da se to dogodilo.

Uređivanje strip revije ili časopisa pomalo je nalik pripovedanju u nastavcima. Zašto pripovedanju? Zato što mi, dok uređujemo, selektujemo, pozivamo saradnike, slažemo mozaik koji želi da zadobije smisao i ispriča jednu konzistentnu vrstu priče. Uređivačka politika, što je druga reč za uređivački koncept i sprovođenje tog koncepta u delo, jeste, ako je dobra, uvek i uređivačka poetika.

Strip Pressing doprineo je oživljavanju komunikacijske zajednice vezane za strip u Srbiji i u šire shvaćenom regionu. Njegovo dejstvo je ograničeno činjenicom da je godišnjak, kao i tiražom. No, ako imamo svest o transformaciji ciljnih grupa medija stripa, nekada masovnog medija vezanog za, ali i ograničenog na domen uličnog kioska - a ta svest nam je neophodna da bismo uopšte prosuđivali ovaj segment kulture - ovaj magazin je postao aktivnim svedokom stasanja generacije strip autora i njihove sposobnosti da artikulišu svoj rad kao vitalan i legitiman oblik kulture.

Zoran Đukanović
(Objavljeno u monografiji 15 godina Strip Pressinga, 2017)