U krugovima obožavaoca vanmejnstrimskog žanrovskog filma iz divne li zemlje američke, pored Rodžera Kormana, Lojda Kaufmana i Freda Olena Reja, u jednom se dahu mora spomenuti još jedan filmski, ehm, vizionar, koji je čovečantsvu takođe podario mnoštvo bisera „jeftinijeg filma“, tipa „Ghoulies“ (sa po četiri dela), „Subspecies“ (sa po pet dela) ili “Trancers” (sa po šest dela). Naravno, reč je o neumornom Čarls Bendu, mastermajnda iza “Full Moon Pictures” filmske kompanije, koja najčešće biva povezana sa bajkovitom dodekalogijom o živim lutkama, “Gospodar lutaka” iliti “Puppet Master” u originalnom nazivu. Dodekašta? Dvanaes´ delova leptemazo, dvanaes´!

Bend je znamenitom kolegi Stjuartu Gordonu već davne 1987. godine pomogao oko realizacije rado podcenjene lutkarske skaske“Dolls”, da bi ga godinu dana kasnije golem uspeh prve (od u međuvremenu sedam) instalacije “Child´s Play” serije - ona o veselom masovnom ubici Čakiju (ma jok, nije onaj Brenin stalker) - motivisao da opet uroni u filmsko eksperimentisanje sa ubitačnim igračkama. Godine 1989., Bend ponosno predstavlja prvi “Gospodar lutaka”, verovatno ni u snu ne verujući (dobro, možda malo) kako će skoro 30 godina kasnije još uvek realizovati nastavke. Dvanesti deo, “Puppet Master: Axis Termination” je baš ovih dana pušten na naizgled još gladne fanove ove dugotrajne franšize, dok se trinaesti deo, “The Littlest Reich” već nalazi u post-produkciji. A ko želi da bude hrabar, nek´ baci pogled na ostalu Čarlsovu filmografiju, otkriće i krosouver sa kolegama iz “Demonic Toys” družbine (koja je solo zasad doživela “samo” tri solo avanture), a kome pa čak ni ovih 17 naslova nisu dovoljni, za njih je dobri Čarli realizovao i celuloidne dragulje “Ragdoll”, “Blood Dolls”, “Doll Graveyard”, Deadlly Worry Dolls”, “Evil Dolls” i “Devil Dolls” – još pitanja?

No, kako je sve počelo, to jest´, koja je (*kašlj! kašlj!*) priča ispričana u inicijativnom Gospodaru lutaka? Nil je naučnik kome nimalo ne pada teško da se bavi i parapsihološkim fenomenima, pošto je i sam blagosloven/proklet (znate već, večita dilema…) nekim manje-više verodostojnim PSI sposobnostima. Iste predispozicije za podvige u nadnaravno poseduju i njegove drugarice i drugari, koji jednog dana bivaju pozvani u zabačeni hotel u kalifornijskom Bodega Beju, pošto je Nil na tragu eliksiru života!

Ali najglavniju stvar, dobri je Nil jednostavno prećutao. Tačno pola veka ranije, što bi bilo 1939. godine, čuveni kreator lutaka Andre Tulon se igra Boga, koji, zahvaljujući staroegipatskoj formuli, svojim lutkama ubrizgava odem života. Naklonjenici fantastičnog filma 80ih, imajući u vidu i datum u zadnjoj rečenici, naravno odmah naslućuju koji se zlikovci tumaraju čak i po kalifornijskim vukojebinama: Nacisti! Kompletno uniformisani nacisti! Međutim, pre nego što Adolfovi podređeni uspevaju da se dočepaju čudotvornog napitka koji komad drveta pretvara u komad hodajućeg drveta, stari Tulon se ubiva pucajući sebi u glavu. Pogađate, pola veka kasnije, Tulonova tajna pada u ruke našem detektivu natprirodnih pojava Nilu, čija je novopečena žena Megan, kakvih slučajnosti ima leptemazo, ujedno i nova vlasnica hotela u kojem će iznova oživljeni Gospođica Pijavica, Blejd, Pinhed, Tuneler i Džeter, širiti strah i trepet!
 
U inicijativnom delu Gospodara lutaka, malecki protagonisti imaju ulogu (veoma dijaboličnih) antagonista, da bi u kasnijim nastavcima postali (anti)heroji u borbi protiv (drugih) zlotvora. I to je donekle jedini kao neki pozitivni aspekt - jer tako! - u ovom filmskom promašaju koji vrvi od nedostatka talenta iza, ispred i verovatno i pored kamere i ispod nje i... Počevši od toga da je Čarlsov brat Ričard, zlostavljajući sintisajzer, stvorio nešto što i ne bi smelo biti nazvano muzikom, preko – pazi sad! – drvenih performansi glumaca, pa sve do blago rečeno sporo ispričane dosade koju je neko zamenio sa idejom za scenario. Ufff.

Budimo iskreni, ako su na omotu metnuli lutku sa ogromnim nožem ´mesto šake i čije crte lica podsećaju na Klausa Kinskija i koja se sprema da čini zverstva nad čovečanstvom , onda nam dajte lutku sa ogromnim nožem ´mesto šake i čije crte lica podsećaju na Klausa Kinskija i koja se sprema da čini zverstva nad čovečanstvom svemujebem! Umesto toga, čekajući na lutkarski mejhem, publika biva konfrontirana sa ljudima koje je neko slagao da su uspešno apsolvirali kurs glume, koji, kad se ne prcaju kompletno obučeni, baljezgaju o pseudo-naučnim glupostima. Zasigurno je mikro-budžet igrao poveću ulogu zašto male drvene beštije ne viđamo češće u akciji, što bi u svakom slučaju bilo poželjno, jer način na kojem su domišljeni, je za produkciju ovakvog kalibra zaista efektivan. Mešavina klasičnog stop-moušna i rada sa marionetama i dalje ima neki šarmantni vizuelni šmek. Nažalost, u debiju kiler lutaka njihov pravi potencijal ostaje još nedotaknut – isto važi i za prvi nastavak - pošto simpatično društvance i ne igra neku veliku ulogu u sopstvenom filmu. I ne ništa ne vredi što u slučaju Blejda, to jest´ onog sa ogromnim nožem ´mesto šake i čije crte lica podsećaju na Klausa Kinskija, crte lica zapravo zaista jesu preuzete od legendarnog Klausa Kinskija.

Robert Mihajlović