Obrade su nužno zlo za gotovo svaki novoosnovani bend. Prve probe tek osnovanog sastava retko kad sadrže autorske numere. Pesme omiljenih izvođača utiču kako na lični ukus muzičara, tako i na smer u kome će se njegova ili njena kreativnost kretati.

Obrade su potreba; one su alfa i omega i od njih sve počinje. I to je sasvim okej. Jer, budimo iskreni: svako ko je makar nakratko imao bend je uživao izvodeći svoju omiljenu pesmu sa istim žarom kao da je ona lično njegova. Mnoga danas velika muzička imena su krenula sa sviranjem tuđe muzike i niko im ne zamera što to i dalje rade. Na taj način su svoje fanove upoznali sa svojim idolima i uzorima, inače neretko nepoznatim širem krugu ljudi.

Međutim, kod obrada postoji mali milion začkoljica. Jedna od njih je dilema: da li ona mora biti što istovetnija originalu ili joj treba dati lični pečat? Pravog odgovora na to nema. Ja, lično, volim kada bend pesmu prilagodi sebi, svom stilu, kada učini da je ona njegova. No, to ne znači da treba pošto-poto iskasapiti original. Sa druge strane, veoma je zanimljivo čuti kako se bend snalazi na tuđem terenu – kada obrađuje pesmu iz žanra kome ne pripada. Tada može ili briljirati ili kompletno zabrljati.

Elem, već pomenuh velike bendove koji i dalje sviraju obrade uživo. Veliki broj njih je u nekom trenutku snimio neku od njih i uvrstio ih na albumima. Neki su objavljivali i cela izdanja sa sebi dragim numerama. Na stranu finansijski benefiti takvih poslovnih poteza, reklama koja se takvim činom dobija je nemerljiva. Još ako se bend drznuo da preoblikuje jedan od vanremenskih hitova...

Problem sa obradama je to što su one toksične, što su kao pijavice koje se lepe za podsvest izvođača (a i slušalaca) i što im isisavaju želju za stvaranjem autorske muzike. I koliko god mogu pomoći bendu u nekom trenutku, isto toliko ga mogu osakatiti. Zato i ne čudi što danas ima toliko cover i tribute bendova koji se sve ređe i ređe odlučuju na to da se bave autorskim radom. Iako su i sami bendovi deo problema, oni nisu niti jedini, niti isključivi krivci. Prstom se može uperiti ka publici koja je nezainteresovana da čuje bilo šta novo, nespremnu da izađe iz limba u kome se nalazi, a koju odlikuje držanje za sigurne i proverene stvari, te potpuno ignorisanje činjenice da sem toga postoji još nešto. Upravo zbog toga i vlasnici klubova radije igraju na sigurnu kartu, te dovode upravo onakve bendove kakve auditorijum želi. Sigurna posećenost, sigurna prodaja pića i sigurna zarada. Muzika je biznis, veoma skup i u njemu samo najprilagodljiviji opstaju.

Bendovi imaju velike izdatke za svoju opremu, počevši od nabavke iste, pa sve do održavanja. U nekoj zemlji sa makar malo višim standardom to možda i nije toliki bauk što se troškova tiče, ali u našoj on devastira sadržaj novčanika. Zato i ne čudi što muzičari batale da jure snove o ostavljanju kakvog-takvog traga na domaćoj sceni, te za pomalo smešnu svotu novca uvežbavaju dvočasovni repertoar drugih izvođača. I takva gomilica šuški je nemerljivo viša od one koju bi dobili od prodaje karata na promociji svog novog albuma, snimljenog u kućnim uslovima na starom Pentijumu. Da parafraziram jednu od alanfordovskih doskočica: "Bolje vazda svirao tuđe i zarađivao, nego jednom svoje za džabaka".

Ako gledamo stvari iz ugla konzumenta, to jest slušaoca, on želi da za svoj novac dobije što više. Umesto ulaznice za koncert bilo kog autorskog benda, njemu nepoznatog, on može za istu svotu popiti barem jedno pivo više tamo gde se sviraju pesme „iz mladosti“. Težak radni dan, problemi kod kuće, hroničan manjak boljitka... Čak i oni sa manjim teretom na plećima nemaju niti želje, niti volje da se upoznaju sa nečim novim. Sem hladnog piva nothing else matters.


Antonio Jovanović