New York city je centar njegovog kosmosa. Megapolis, raskrsnica svih mogućih i nemogućih puteva, epicentar svetskih kulturnih dešavanja, sa čuvenim Kipom slobode, Menhetnom, Bronksom, Harlemom, Wall street prodavnicom najskuplje magle na svetu i Petom avenijom, poznatom pre svega po znamenitoj cvijećarnici, sedištu tajnovite TNT grupe, pozorišnom mekom zvanom Broadway, Cotton i ostalim jazz klubovima, žutim taksijima, Central parkom i rekom Hadson, večito energičan i užurban, u furioznom pokretu ka novim izazovima, stecište undergrounda i Fabrike u stilu a la Warhol, urbane gerile, svetskih faca željnih novih dokazivanja i prestiža, dvadesetčetvoročasovne frke, gužve i buke, betona, čelika i stakla, noćnog života i večne inspiracije za sve ekscentrike, snobove, odmetnike i umetnike sa ne baš uobičajenim pogledima na svet, mesto je smrti Johna Lennona i mesto rođenja, egzistencije, ludila, kreacije i neuhvatljivih neuroza kultnog američkog reditelja, scenariste, glumca, džez klarinetiste, stand-up humoriste, pisca i genijalca na ivici ludila- Vudija Alana.
    Poput kamena koji se stalno kotrlja, ne skupljajući po sebi mahovinu konvencija, konformizma, neinspirativnosti, dosade i tupe ozbiljnosti proseka, Vudi Alen već pola veka nudi nešto sasvim različito, lucidno, satirično, diksilendom obojeno u svetu humora, filma i pisane reči.
    Neurozan i energičan, neuhvatljiv u svom neprekidnom jazz ritmu i pokretu, vickast, crnohumoran i pronicljiv, originalan, uvek na ivici među ludilom i genijalošću, on tutnji i neprekidno priča, režira, piše i sinkopirano cupka u brodvejskom svetu skečeva, tako rafiniranom i ciničnom, spremnom da parodira sve i svakoga, bez obzira na unapred zadate klišee iz prošlosti, mitove i nedodirljivost umišljenih samoproklamovanih veličina.
    Na jednoj od njegovih svetskih duhovnih turneja ukrcao sam se u zadnji vagon voza nesvakidašnjeg ludila i romantičarske avanture, trajno zaražen virusom woodyallenovskog humora, u potrazi za savršenom sekvencom. U potrazi za savršenom sekvencom u kojoj film nadilazi apsurd poprilično potrošenog sveta praznine. Ovo je priča o dva vudialenovska bisera koji u sebi kriju upravo tu, savršenu sekvencu...

WOODY ALLEN: Manhattan (1978.)

             - On obožava New York. I idealizuje ga preko svake mere.
             - Ne. Bolje ovako: romantizuje ga preko svake mere.
             - Za njega, bez obzira koje je godišnje doba to je grad u crno-belom i
               pulsira po tonovima muzike Georga Gershwina...

     Veličanstveno ostvarenje Woody Allena, po mnogima njegov najbolji film, epska, crno bela freska grada New Yorka, njegovog rodnog i mesta dešavanja svih njegovih filmova, snova i neostvarenih želja, frustracija. Malo je autora koji su na tako senzibilan način uradili posvetu nekom gradu. Priča o ljubavi i preljubi, pulsiranje života velegrada, izvrstan scenario sa gomilom urnebesnih dijaloga i lucidnog humora, izvrsno prezentirani od strane impresivne glumačke ekipe: Woody Allen, Diane Keaton, Michael Murphy, Meril Streep, Mariel Hemingway, Anne Bryne, čine ovaj film urbanom umetničkom legendom propuštenom kroz objektiv pronicljivog  neurotičara Allena. On obožava New York, uprkos tome što je on za njega bio metafora propadanja savremene kulture. Kako je teško živeti u društvu otupelom od droge, glasne muzike, televizije, zločina i smeća... objašnjava Woody u trećem licu vlastite poglede. A onda uleće sa razornim humorom i ironično priču vodi ka moralnom zapletu: Ja imam 42, a ona 17. Stariji sam od njenog oca. Možeš li poverovati u to? Zabavljam se sa devojkom od čijeg oca sam jači... Ona ima domaći zadatak. Izlazim sa devojkom koja ima domaći...
    Gradska vreva, psihoze i pritisak modernog velegrada. Posao pritiska, godine pritiskaju, ljubavni i porodični život zapadaju u ćorsokak. U ritmu jazza, posebno dixielanda sve cupka i ubrzano se menja oko glavnog junaka. Veza sa mnogo mlađom devojkom čini se kao odušak i nova nada u haosu urbane džungle i svih (ne)mogućih pritisaka, osveženje ustajalosti i milion formi koje treba ispoštovati i izdržati...
    Kao i u većini Woody Allenovih filmova, i u Menhetnu ne nedostaje intelektualnih dosetki, humora, cinizma i izokretanja sveta na postavu. Tu su komentari, opaske, parodije i filozofske rasprave na sve moguće teme- od svakodnevnih trivijalnosti do umetnosti Ingmara Bergmana i odgovora na ključna pitanja o kosmosu, Bogu ili smislu života- uvek iz ugla iskričavog šereta, u furioznom tempu da prosto ne ukapirate šta vas je snašlo a kamoli da date neki relevantan odgovor. Ređaju se slike i sjajne fotografije grada New Yorka dok diše svojim punim broadwayskim plućima i avangardnom notom. Sve je u stalnom pokretu, jazz sinkopi, žurbi, neurozi, nedorečenosti, psihijatrijskim opservacijama, ritmu koji satire i sagoreva čoveka. Jedan od uglova prati život iz mračne, prizme egzistencijalističkog nemira glavnog Allenovog filmskog uzora- velikog Ingmara Bergmana. Njegova aura nadvija se nad Woody Allenom kao senka ogromnog hrasta i senči duhovito-vrckavo-jazz- broadwayski milje neophodnom dozom ozbiljnosti, dovoljnom da se sve ne raspe u haosu neprestanog cupkanja uz klarinet i smeha dijaloškog ludila...

             - Imam šansu da odem u London, da studiram Akademiju za muzičku
               i dramsku umetnost.
             - Stvarno? Kada si to saznala?
             - Juče. Dobila sam pismo, ali ne želim da idem bez tebe.
          - Hej, ne mogu da idem u London da studiram, naročito ne Šekspira. Znaš, ne izgledam dobro u helankama.

    Raspadnuti brakovi, uzaludna ljubav, vreme koje neumitno izmiče, nedostatak stvaralačke inspiracije- glavni lik raspršuje se u haosu modernog, ubrzanog življenja, ne nalazeći više čvrsto tlo i utehu... moderni New York prebrzo pulsira...
    Umetnička vizija Woody Allena, mozaik modernog sveta preslikan na filmskom platnu, čini ovaj film kompleksnim, inspirativnim, jezgrovitim i pogodnim za nebrojene mogućnosti tumačenja. Bilo je to vreme kada je film bio mnogo više od potrošne zabave, na svom kreativnom, umetničkom i intelektualnom vrhuncu, kada merilo kvaliteta nije bilo izraženo preko popunjenošću blagajne novcem, već popunjenošću duše i emotivnim zadovoljstvima.Bilo je to zlatno doba veličanstvenog Woodyja Allena i njegove neuhvatljive uvrnute dioptrije...

             - Zašto je život vredan življenja? To je stvarno dobro pitanje.
             - Pa, postoji nekoliko stvari, pretpostavljam, zbog kojih vredi živeti.
             - Na primer?
             - Kada bih morao da se odlučim za jednu stvar bio bi to Gručo Marks.
             - ... i pesma Luja Armstronga...
             - Švedski filmovi, naravno.
             -Flaberovo Sentimentalno putovanje, Marlon Brando, Frenk Sinatra,predivne jabuke i kruške na Sezanovoj slici...

WOODY ALLEN: Ponoć u Parizu (2011.)

    Ponoć u Parizu je američko-španska romantična komedija sa elementima fantazije, reditelja i scenariste Vudija Alena. Film se bavi nostalgijom i modernizmom, žalom za nekim mnogo boljim, sadržajnijim, kreativnijim i inspirativnijim vremenima, periodom kada su svoj bunt prema ustajalosti i jalovosti sveta ispoljavali veliki ljudi i umetnici okupljeni unutar avangardnih umetničkih pokreta dadaizma i nadrealizma... Film se bavi dvadesetim godinama dvadesetog veka kada su mnogi američki pisci i umetnici krenuli put večnog Pariza u potrazi za inspiracijom i neustrašivim duhom pariske slobode i spleena... Film se bavi Parizom, njegovim spoljnim i unutrašnjim lepotama, umetnicima koji su mu udahnjivali duh kreativnosti i slobode, bavi se ljudskom mišlju ili iluzijom da su vremena pre njih uvek bila bolja... Vudialenovski duh humora i vedrine ovaj put je obojen jarkim tonovima jedinstvene ljudske topline i romantike, predivnim slikama večnog, prelepog Pariza – grada umetnosti, svetlosti i romantičnih ljubavi, kao i osobenom magijom i duhom jednog krajnje originalnog i neponovljivog vremena poleta i nade, vremena kada je modernizam verovao u neki mnogo bolji i sadržajniji  novi, vrli svet... Od početnih, magijom sentimentalnog i razigranog džeza natopljenih kadrova Pariza, prelepih slika koje dočaravaju duh neponovljivosti metropole koja je centar nekih od najbitnijih istorijskih događaja, epoha, ljudi i umetničkih ostvarenja čovečanstva, kadrova od čije lepote prosto ponestaje dah svakog pravog filmofila i nepopravljivog romantika, do razigranog preplitanja snova, nostalgije, nestvarnog i naizgled nebitnog( u svetu gde se sve meri logikom i korišću, isplativošću i materijalnim vrednostima) prostire se nepregledno polje čiste, netaknute, neiskvarene lepote romantičarskog duha i nadrealne imaginacije, prostire se topla ljudska priča miljama daleko od sveta koristi, jalovosti, neinventivnosti i razigrane gluposti...
    Gil Pender( Oven Vilson) i njegova verenica dolaze u Pariz, gde on( kao holivudski filmaš) namerava da dovrši svoj roman. U potrazi za novom svežinom, odmorom od klišea i pritiska industrije i pre svega u potrazi za inspiracijom, Gil uživa u usamljenim šetnjama ulicama romantičnog Pariza. Jedne večeri, pošto crkvena zvona oglase ponoć, Gilovu pažnju privlači neobična družina u automobilu iz dvadesetih godina 20. veka... On ulazi u automobil, iznenada se vraća kroz vreme i njegov život se naglo menja... Gil se zatiče u društvu slavnih pisaca i umetnika sa početka 20. veka – u društvu Skota Ficdžeralda, Pabla Pikasa, Hemingveja, Luisa Bunjuela, Salvadora Dalija,Gogena, Gertrude Štajn... Što više vremena provodi sa njima( i zavodljivom devojkom Adrijanom – ljubavnicom slavnih umetnika Modiljanija i Braka) Gilu postaje sve teže da se vrati u stvarnost... Na kraju priče on napokon shvata da je njegova prošlost bila čista iluzija o skladu i lepoti... Gil raskida sa verenicom, ostaje i prepušta se neodoljivim čarima Pariza i pronalazi novu, romantičnu ljubav, devojku iz Pariza koja mu osvaja srce i iznova otvora um i dušu prema novim izazovima i lepotama života... Posleponoćna, romantična šetnja po kiši, sa sudbinskom devojkom – sa kojom ga je spojija ljubav prema muzici slavnog Kol Portera i romantičarski duh, idilični je krešendo jedne izuzetno tople ljudske priče, apsolutni kontrast duhu jednog nepristojno hladnog, bezobrazno ubrzanog i koristoljubivog vremena...
    Pariz je grad jedinstvene mitologije i nasleđa, slavan po neverovatnoj lepoti svojih ulica, bulevara i vrtova, raskoši muzeja. Politička i kulturna istorija i događanja odjekuju aurom legendarnih restorana i kafića. Prošlost blista celim gradom i idealna je za priču o čoveku koji traži inspiraciju za osećanja i preispitivanje vlastitog života...
   Ponoć u Parizu je idealan za sve romantične duše koje čeznu za spokojnim vremenima kada su ljudske emocije bile najcenjenija hrana na svetu... To je film o duhu snova i sanjarenju, film blage melanholije i nade da su snovi, koliko god delovali nedostižno uprkos svemu ostvarivi...
    Film je nominovan za Oskara za najbolji film, najboljeg reditelja, scenografiju i originalni scenario...Film je nominovan za Oskara u svetu od kojeg je milionima svetlosnih godina udaljen svojim sasvim drugačijim vrednostima, merilima, toplinom, nostalgijom, romantikom, snovima i netaknutom lepotom – namenjen svima onima koji još uvek umeju iskreno da vole i sanjare... Nostalgičnim sanjarima, romanticima i filmofilima...

    Njegova sićušna, neskladna i pogrbljena pojava, nalik na parodije i groteske kojima je obogatio svet umetnosti, kao i lik večito unezverenog intelektualca u stalnim dilemama, strahovima i snovima, skrivenog iza štreberskih naočara s debelim okvirima, te neurotično, bledo lice čoveka prodornog pogleda, ostaće zaštitnim znacima jedne tako autentične ličnosti u svetu filma, humora i umetnosti uopšte.
    Veština dijaloga(pričinga) kojom je Vudi Alen ponirao u suštinu svega, retkost je dragocena sama po sebi. Bilo koji film ili pisano delo ovog autora brzo će razvejati bilo kakvu sumnju u suprotno.

Dragan Uzelac