Zaposleni u „MH Concerts“ su se dobrano potrudili da ova jesen bude ispunjena koncertima velikih metal imena, što je loše samo iz jednog razloga: ne može se sve ispratiti. Šalu na stranu, zaista je lepo videti listu imena koju je ova organizacija dovela pred srpsku publiku. „Dom omladine Beograda“ je poslednja dva meseca pod kostantnom opsadom ljubitelja težeg zvuka, a tako je bilo i sinoć. Ono što posebno cenim kod bilo koje svirke je poštovanje plana i programa. Početak je bio zakazan za tačno 20:00 časova i upravo tada su portugalski „Sinistro“ krenuli sa svojim repertoarom.

Prvo što me je dočekalo po ulasku u salu je bio izuzetno glasan zvuk za koji verujem da je bio takav zbog (standardno) manje posećenosti na početku svakog koncerta. No, ispred bine je bilo sasvim dovoljno ljudi da podrži bend koji, barem mi se tako činilo, i nije pridavao tome toliko pažnje - mislim da bi se oni i ispred šačice ljudi ponašali u istom maniru. Ekipa je u nekom svom svetu, u potpunosti utopljena u svoju muziku, a prezentovanje iste je zanimljivo „uvrnuto“. Naime, instrumentalisti su posve odvojeni entiteti od pevačice Patricije koja je pak priča za sebe. Kada peva, deluje kao obična pevačica. Ali, kada krene sa „pripovedanjem“, izraz lica joj poprima gotovo groteskne konture, dok joj je pogled kao kod nekog psihoa.

SinistroFoto: John Wolfrik
Sam način pripovedanja, pokreti glave sa jedne na drugu stranu, deljenje slogova i ubrzavanje pojedinih delova teksta su veoma jezivi. Efektno, nema šta. Ono što još pojačava utisak je njen doživljaj onoga što njene kolege iz benda sviraju: u delovima u kojima nema vokala, Patricijino „igranje“ me podseća na kreature iz „Silent Hilla“. Sama njena pojava i stav na bini stoga postaju centar dešavanja. Za pola sata koliko su imali na raspolaganju, nisam siguran koliko su tačno pesama odsvirali: tri ili četiri. Ne samo zato što nisam bio upoznat sa njihovim opusom, već ponajviše zato što su em duge, em su izdeljene na više različitih delova. Mada, iskreno, nije to ni previše bitno: svirka im je bila spora, teška i glasna - baš kakva i treba da bude mešavima dooma i sludgea.

Petnaest minuta pauze je baš dobro došlo da se uz hladno pivo (po standardno bezobraznoj ceni) osvežim i sumiram utisak. Zamislio sam prostoriju za trećinu užu od male sale „Doma omladine“, zamračeniju, sa binom kojoj je moguće prići samo spreda i sa mašinom za dim koja bi radila bez prestanka. Tako bi nastup „Sinistroa“ bio još upečatljiviji. Veoma zanimljiv bend koji je zaslužio da ga uživo čuje veći broj ljudi. No, kad smo već kod publike, ona se solidno povećala do početka druge predgrupe.

Poslednji album „Pallbearera“ sam imao prilike da čujem i veoma mi se svideo, tako da sam znao šta da očekujem. Tačnije – mislio sam da znam. Ako se izuzme malo problema sa vokalima (lošije su se čuli u prednjim redovima nego na sredini ili na kraju „Amerikane“), muzika itekako žešće zvuči nego na albumu. Ova američka četvorka je prosto pokidala tokom svog seta. I oni su se, kao i njihovi prethodnici, držali recepta „sporo, teško i glasno“. Tonac je, možda i namerno, podesio zvuk tako da se gitare sporadično nisu razaznavale jedna od druge, ali je ta „upitomljena kakofonija“ još više davala na snazi samim pesmama (pisac ovih redova je pomalo u noise vodama).

PallbearerFoto: John Wolfrik

Sem glavnog vokaliste, i ostala dvojica pratećih daju svoj doprinos upotpunjavanju zvuka. Očekivali biste u nekim trenucima poneki growl ili eventualno harsh vokal, ali njih uopšte nema i to mi se veoma svidelo (iako sam fan korišćenja istih). Jednostavno, nije im potrebno ništa da naglase ključne delove bilo koje numere – svaka je podjednako silovita. Evidentno je da je i sama publika upoznatija sa njihovim opusom, te je u pauzama umela da pošteno nagradi prezentovano. Sam bend je bio veoma zadovoljan povratnom reakcijom, te je zaista dao sve od sebe da tokom čitavog nastupa ponudi što više dobre energije. Sam performans im nije upečatljiv kao kod „Sinistroa“, ali ono što sviraju (i kako sviraju) je na zaista visokom nivou.

„Pallbearer“ su odlično pripremili teren za glavni bend večeri, pogotovo što se do kraja njihovog nastupa napravila poprilična gužva. Tokom polučasovne pauze je većina ljudi držala busiju – niko nije želeo da izgubi dobru poziciju.

Paradise Lost Foto: John Wolfrik
Legendarni „Paradise Lost“ su daleko od nepoznanice srpskoj publici, ali su opet dočekani kao da prvi put nastupaju na našem tlu. Verujem da se svuda svako veliko ime gromoglasno dočekuje, ali su gothic/doom ostrvljani ipak nešto posebno. Ne želim da ovo deluje uvredljivo, ali prvo što sam konstatovao kada sam ih video je bilo da su vidno omatoreli (da, logično – znam, ali nije u tome poenta). No, opet – i ja sam solidno stariji od kada sam prvi put došao u dodir sa njihovom muzikom, tamo negde 1999. godine. Svi mi starimo, kao i naši muzički idoli – to je proces koji je nereverzibilan. Ali, to ne znači da je ekipa iz Halifaksa izgubila energiju, niti da je njihova muzika lišena esencije koja je krasila njihov rad do sredine devedesetih. Imali su oni svojih trenutaka u kojima su eksperimentisali, pokušavali da redefinišu sebe i svoj zvuk. Čak i taj period je bio ispunjen pesmama koje su postale kultne, vanvremenske.

Paradise Lost Foto: John Wolfrik

Ipak, godine iskustva i svega što su usput doživeli im je pomoglo da posle četvrt veka karijere daju oduška klincima u sebi. Tu mislim na njihov stari zvuk sa growl vokalima, koji sada konciznije i konkretnije zvuči. Još kada je uparen sa najblistavijim momentima koji su od „Shades of God“ albuma nadalje krasili njihovu diskografiju, teško da rezultat može biti loš. Štaviše, posle „eksperimentalne ere“ (završena albumom „Symbol of Life“), svaki njihov album je bio sve bolji i bolji. Iako imam samo reči hvale za aktuelni „Medusa“ koji na ovoj turneji promovišu, moram priznati su mi najviše legle neke starije numere, što je donekle i logično. No, na stranu lične preferencije, smatram da im je nastup bio odličan. To što oni baš i nisu primer najaktivnijeg benda na bini, to i nije toliko bitno – bitno je ono što izvode, a to rade toliko dobro da je potrebno samo zatvoriti oči i prepustiti se tonovima koji su izbijali iz ozvučenja.

Paradise Lost Foto: John Wolfrik
Publika je bila u transu, a deo nje je toliko bio opijen da se bez imalo obzira probijao zaštitnoj barijeri. Ali, hajde – razumljivo je to sve. Čak i to daje na snazi onome što je sama izvedba ovih gothic veterana sinoć budila u svakom ponaosob. Horsko pevanje (i to ne samo u refrenima), navijačko uzvikivanje imena benda u pauzama između numera i salve aplauza i odobravanja su bile nagrada za ono što se našlo na set-listi. Naravno, uvek će biti komentara kako nisu svirali ovo ili ono (kao što su umesto „Say Just Words“ za kraj ostavili „The Last Time“, što se meni posebno svidelo), ali to neće umanjiti ukupni doživljaj. U stvari, zaista ne znam šta bi ga uopšte makar malo pokvarilo - prilika da se „Paradise Lost“ uživo vide na delu je sama po sebi praznik za dušu.

Paradise Lost - Foto: John Wolfrik
Ne morate biti njihov okoreli fan da biste priznali da su oni sve bolji kako vreme prolazi. Stoga (da se vratim na početnu konstataciju) ovi matorci i dalje postavljaju standarde što se žanra tiče, a brzim i besnim klincima postavljaju visoke prepreke. Nikov growl je i dan danas resko ubitačan i u odličnom balansu u odnosu sa čistim pevanjem. U njemu nema ni trunke zamora ili promuklosti. Nije ni čudo što je paralelno sa svojim matičnim bendom i u švedskom „Bloodbathu“ – taj oldschool death vokal zvuči itekako sveže kada je Nik u pitanju.

Paradise Lost Foto: John Wolfrik
Zaključak? Pa, mrzeo bih sebe da sam propustio ovaj koncert. Nije tu samo „Paradise Lost“ u pitanju, jer su i „Sinistro“ i „Pallbearer“ bendovi koje treba čuti uživo. Ne morate biti fanovi niti jednog od njih, ali ih svakako treba videti u akciji.

Autor: Antonio Jovanović