Careful with that axe, Eugene

     Od jula do septembra 1968. Floydi nastupaju na američkoj turneji . Tokom turneje po prvi put koriste napravu pod imenom The Journey , koja je širila zvuk u radijusu od 360 stepeni . Bio je tu i sada već legendarni Azimuth coordinator , vrsta miksete koja je raspršivala zvuk dvoranom . Vremenom njihovi su nastupi prerastali u epske tehničko-vizuelno-teatarske spektakle kojima su plastično dočaravali vlastite muzičke ideje i vizije . Tokom 1968 . iskazuju se i na polju filmske muzike – Floydi stvaraju muziku za film More , Barbeta Schroedera , Tonite let’s all make love in London , Petera Whiteheada i The Committe , Paula Jonesa . 

     Sredinom 1968. , Pink Floyd dolaze na ideju da naprave album koji će ih napokon prikazati u pravom svetlu , onako kako su po njima trebali da zvuče novi Floydi ... Dupli album trebalo je da se sastoji od jedne ploče sa živim snimcima starih numera benda , dok je druga ploča osmišljena kao kolekcija pojedinačnih ostvarenja članova benda ...

     Ipak , pre novog epskog poduhvata Floydi su se pozabavili nečim mnogo jednostavnijim (po njihovim standardima manje kompleksnim) – u julu 1969. objavljena je njihova  muzika za film .  Reditelj je bio Barbet Schroeder , a film se zvao More , za koji su Floydi napisali kompletan materijal ... Roger Waters , novi idejni i duhovni vođa benda uzeo je stvar u svoje ruke i za veoma kratko vreme komponovao većinu veoma dobrih , dinamičnih , melodičnih i jednostavnih rock and roll numera. 

     Od ležerne , hladno introspektivne Cirrus minor , osenčene ehoom i melanholijom Wrightovih moćnih klavijatura ( uz specijalne efekte cvrkuta ptica u pozadini) , zatim moćnog , dinamičnog i poletnog, rokerskog (heavy metal) komada na gitari impresivnog Gilmoura The Nile song , koji praši u najboljem duhu druge polovine šezdesetih i kulminira u brutalno sirovoj solaži , još jednoj hladnoj Crying song , usporenog koraka i čudesne mirnoće, uznemiravajućeg, avangardno eksperimentalnog instrumentala Up the knyber , koji zloslutno tutnji i neurotično podrhtava od jeze , preko predivnih Green is the colour , u lenjavo ležernom maniru Davida Gilmoura , njegovog setnog glasa , te lirskih zvukova gitare i klavira, i Cymbaline Rogera Watersa , jednostavne melodije i uverljivog vokala , kratke i dinamične Party sequence , brutalno mračne i apokaliptične Main theme , u najcrnjem psihodeličnom maniru Floyda i horor ehu beznadežne noćne more , zatim još jedne heavy a la Gilmour vožnje , strasno otpevane i ubedljivo odsvirane u grčevitom stilu , setnim ehoom obojenog More blues i Gilmourovom dvanaesticom relaksirane blues sekvence , povratka u zlu kob i crnilo Quicksilver , psihodelični moždani udar bez nade i zraka svetlosti , Pink Floyd ludila zvanog A Spanish piece – neofloyd humora , žestoke Gilmourove parodije jednog od flamenko šablona , do Dramatic theme , izlaska iz začaranog kruga klaustrofobije i unutrašnjeg nemira , proteže se novi Pink Floyd album , jednostavno, atipično i efektno ostvarenje, snimljeno u toku samo jedne nedelje bez previše uranjanja u analizirani mulj . Jednostavnim stilom Floydi pokazuju svoju izvornu snagu , talenat , vitalnost i kreativnost izvanrednog rock and roll benda.

      Oktobra 1969. na red je došao i pomenuti dvostruki album – Ummagumma , objavljen na novoj andergraund etiketi izdavačke kuće EMI – Harvest ... Ovaj album donosi jednu koncertnu ploču , snimljenu u Mothers club u Birminghamu i College of commerce u Manchesteru , juna 1969. , dok je druga ploča donela nekoliko originalnih numera – svaki član benda dobio je pola strane da eksperimentiše sa čime god želi ... Produkt je bio čudesno progresivno andergraund delo , avangardno, jedinstveno i nekonvencionalno , sasvim obično Pink Floyd ludilo . Istražujući vlastite umetničke porive Floydi su otplovili putem svojih avangardnih, eksperimentalnih snova i vizija. Običaj ovog krajnje neobičnog benda ( neobičnog čak i za standarde nekonvencionalnih šezdesetih , kada se eksperimentisalo sa svešću , svim i svačim) postaće činjenica da će se tokom čitave naredne karijere oslanjati na materijal koji će ostajati neiskorišćen tokom snimanja svakog prethodnog albuma . Nihov duh željan eksperimentisanja omogućavaće im iznova nova istraživanja tzv. odbačenog materijala i izvlačenja iz neiskorištenih ideja uvek novih kompozicija... Njihova studijska posvećenost i minuciozan rad na svakom detalju, nihova analitičnost postaće legendarni  i omogućiće im stvaranje niza nezaboravnih numera iz tzv . otpada s prethodnih snimanja ... Duh Pink Floyda ostaće jedinstven i neuhvatljiv do današnjih dana ...

     Što se živog dela albuma tiče , on predstavlja impresivne verzije Pink Floyd standarda . Astronomy domine otvara beretovskom ustreptalošću novu kosmičku Pink Floyd rutu beskrajima psihodelične ravni postojanja , stavljajući akcenat na sviračko umeće i nadahnutost gitariste Gilmoura , koji na sebi svojstven način tumači viziju Barretta i njegov mistični , uskomešani svet introvertnog samopreispitivanja i kreativnog ludila ... Iz dubina još neistraženog dela univerzuma izvire i nadovezuje se Careful with that axe , Eugene , rani Pink Floyd singl i još jedna od njihovih tacni prepunih tajni ... Zvukom međuplanetarnog misticizma i klavijatura ona se prikrada , nošena ehom jeze i uznemirenosti ... Pesma lagano teče , razvija se , podiže tenziju i stravično kulminira uz krik Rogera Watersa dok se sečivo zariva u moždano tkivo i secira duh nasilnog kruga zla , kruga koji se nikad ne zatvara . Epska Set the controls from the heart of the Sun produžava mistično putovanje ka neispitanim tragovima prrapočetaka i kosmičkih dubina – ritmičkim ponavljanjem ona se kotrlja unutar nesaznatljivih dimenzija prizivajući duhove daleke prošlosti ... Nick Mason podiže tenziju zvukom svojih moćnih bubnjeva do trenutka klimaksa i nestvarne smirenosti , ostavljajući potom prostora Wrightu i ustreptalom ehu njegovog magičnog i višeslojnog zvuka ... Pink Floyd akademičari grade atmosferu strahopoštovanja i neizvesnosti , ponirući sve dublje unutar vlastitih vizija – Watersov vokal postavljen je kao protivteža vibrirajućem haosu Wrighta ... Za sam kraj , paklenih trinaest minuta , ostavljena je horor storija A saucerful of secrets , prigušujući ono malo svetlosti preostale unutar bezdana Pink Floyd unuverzuma . Razarajući zvučni eksperiment doseže svoj klimaks i čulno preopterećenje poput halucinogenog tripa . Naglim promenama tempa i atmosfere – od duhovne smirenosti do neurotičnog haosa kada se nervi kidaju kao prenapregnute strune , Floydi rastaču strukturu kompleksne kompozicije , odvodeći je samo njima znanim putevima ... Nepredvidivost i tenzija rastusvakim narednim trenutkom , sve do momenta konačnog blaženstva i smirenja naslikanog Wrightovim moćnim zvukom orgulja i izranjanjem iz prvobitnog kosmičkog haosa stvaranja i razaranja ... Watersov magični dodir epohalnim finalom uobličava duh jedne jedinstvene vizije i umetničkih slobodajednog krajnje neobičnog benda ... Krešendo živog dela albuma dolazi sa vokalom , predivnom katarzično-senzibilnom tercom na pragu praskozorja novog dana koji se upravo rađa ...

    Ali , uzbuđenja tek predstoje ... Ukoliko je prvi deo albuma bio intenzivan , nepredvidiv i hirovit , studijski deo albuma sa pojedinačnim snimcima članova benda doneli su još veće iznenađenje i pohvalu ludosti ...

     Studijski deo albuma otvara avangardni virtuoz u svom punom sjaju i nadahnuću – Richard Wright i njegov impresivni opus od četiri šokantna , uzburkana dela – Sysyphus , nazvan po antičkom kralju Korinta – Sizifu, koji je osuđen od strane bogova užasnom kletvom uzaludnog i napornog rada ( poput mnogih od nas – mada nismo iz Grčke , a još manje kraljevi) ... U svom dramatičnom, nemilosrdnom stilu , prvinm, jednominutnim delom Wright nas vrać zvukom u doba antičke Grčke , a onda nastavlja klavirskom deonicom u smirujućim , gotovo lirskim pasažima da uzburkava atmosferu , lagano i sve jačim i dubljim tonovima , kakofonijom, neurotičnom ustreptalošću i nemirom zle sudbe koja izriče čoveku jednu od najgorih kazni – neprestani uzaludni rad ... Trećim delom haos se samo produbljuje , napada čula i nervni sistem kažnjenika skalom uzavrelih , vrištećih i visokih tonova i nemilosrdnim kricima destrukcije , udarcima po dirkama koji nihilistično obeshrabruju svaku nadu i uništavaju temeljno svaku pomisao na spas od kletve ... Završni deo muka i patnji po Wrightu i Sizifu opet naglo spušta tenziju , tempo se brutalno usporava u smiraj dana i novih muka ,, stene koja se skotrljala po ko zna koji put sa vrha planine beznađa“ ... Sledi jednolična , monotona varijacija , mirenje čoveka sa sudbinom , potom poslednja nada ... A onda , kao grom iz vedra neba novi zvučni atak , nagao i brutalan poput agonije smrti i ... kreće novo eksperimentalno zatišje i putovanje kroz nepoznato , kjubrikovsko iskustvo u stilu ,, it’s a full of the stars“ ... Pun krug stradanja i jeze zle sudbe oličene u brutalnoj osveti bogova zatvara se povratkom na početni muzički motiv – povratak zvukom u svet antičke Grčke , a stenom u podnožje Olimpa ...

     I dok se slušaoc oporavlja od prvobitnog šoka , pojavljuje se Roger Waters i njegova ležerno-lenjava , smirujuća (između stalnih Floyd krajnosti haosa i smirenja ) – Granchester meadows , zvučna idila grančesterskih polja i cvetnih livada ( Waters se nostalgično vraća u mladalačko doba uživanja u prelepoj okolini rodnog Kembridža) kraj jezera hedonizma i sreće ... Letnje popodne , idilično i uobličeno duhom engleskog folk ugođaja , nestvarno nenasilno nakon zvučnog napada Richarda Wrighta ... Hipnotičko Pink Floyd leškarenje , obogaćeno zvucima relaksirajuće harmonije prirode oslobođene od čovekove agresije ... Briljantno i uvrnuto ružičasto iskustvo ... Zvučni efekti samo dodatno uvrću atmosferu – Nekoliko malih krznenih životinjica okupljenih unutar pećine ... naredna je ,, pesma“ Watersa , ludilo raznorodnih zvukova , naracije , nadrealnih momenata i psihodeličnih sekvenci ... U punom , originalnom nazivu – Several species of small furry animals gathered together in a cave and grooving with a pict , ova Watersova stvar pleni apsolutnom kreativnom slobodom i suptilnom dozom humora , rasterećena bilo kakvih stega i avangardnih pretenzija ... Smeo i opušten korak čoveka koji će idejama i zvukom obojiti i obogatiti čitavu jednu nadrealnu i eksperimentalno smelu epohu ... 

     Gilmour je komponovao znatno umereniju – The Narrow way , menjajući unutar tri dela pesme tempo, gitarske efekte ( obilato koristeći eho i distorziju) i dotičući se donekle kosmičkih ispada Floyda . Manje inspirativan , otkačen i avangardan , Gilmour je donosio zvuku benda neku vrstu balansa i sigurnosti vraćajući ih ovozemaljskim vrednostima i pristupačnosti široj publici – kao što je i sam govorio uvek ga je više interesovala čista svirka nego ukupan koncept i velike votersovske teme ... Na neki način je i njegova numera na albumu Ummagumma bila neka vrsta protivteže eksperimentalnim krajnostima i uzletima Wrighta i Watersa ( album je na pravi način nagovestio kakva će biti uloga kojeg člana benda u budućem stvaralaštvu ), smirenje duha jednostavnim gitarskim intervencijama i uobličavanjem graničnih ekstrema u znatno prijemčiviju formu , ne oduzimajući im izazovnost i avangardnu , progresivnu notu . Isto bi se moglo reći i za Nicka Masona i njegovu trodelnu partiju – The Grand viziers garden , mada je on znao prilično da se otkači i da mašti na volju , putujući pre svega sa Watersom kao deo neuobičajene ritam sekcije psihodeličnim fluktuirajućim višim sferama ... Poigravajući se efektima i atmosferom, te izvlačeći iz svog bubnjarskog kompleta raznorodne zvuke i ritmove , Mason na neki relativno prizeman način zaokružuje još jednu čudesnu Pink Floyd priču – album Ummagumma je bio još jedan odvažan pokušaj četvorice vrsnih muzičara i veoma kreativnih ljudi da se izraze na drugačiji način , dajući sebi punu slobodu i oduška unutar mašinerije gde je sve manje-više proračunato , doterano i sračunato u komercijalne i zaglupljujuće svrhe . Ummagumma ostaje dragocena retkost , delo koje pomera granice i hrabro se suočava sa izazovima umetnosti , pre svega u progresivnom , pionirskom i kreativnom pogledu .

     Nakon albuma Ummagumma otklonjene su i poslednje barijere koje su mogle da sputaju Floyde na njihovim jedinstvenom i hrabrom putu . Saradnja sa legendarnim, avangardnim filmskim režiserom Mikelanđelom Antonjonijem na filmu Zabriskie point , krajem iste , eksplozivne 1969 . , izbacila je Floyde u sam vrh evropske umetničke elite i otvorila im vrata ka daljoj mogućnosti istraživanja , eksperimentisanja i pomeranja granica u kreativnom smislu . 

Return of the son of nothing

      Posle tri izuzetno burne , kreativne , haotične i prelomne godine rane Pink Floyd karijere (1967.-1970.) , godine u kojima su prešli dug i neizvestan put od izvođenja rhythm & blues standarda do stvaranja psihodelične pop muzike, predvođeni Sydom Barrettom, jedinstvenom pojavom u istoriji rok muzike, potom preuzimanja kormila benda od strane Watersa , još jedne snažne , neobične i kreativne ličnosti , jedinstvenog senzibiliteta i autorskog pečata kao i jegov prethodnik , dolaska novog gitariste Gilmoura i njihovog novog početka albumom ,, A saucerful of secrets“ , pa sve do zaokruženja neobične i uzburkane priče avangardnim eksperimentom u vidu albuma ,, Ummagumma“ , bend Pink Floyd , britanski psihodelični i elektronski pioniri , početkom sedamdesetih ulaze u nešto mirnije vode – bez većih lomova i radikalnih kreativnih rezova , prilično utabanom stazom ka daljem istraživanju unutar vlastitog , veoma unikatnog kreativnog univerzuma . Oktobra 1970 . Floydi objavljuju album Atom heart mother , stvoren u saradnji sa elektronskim istraživačem muzike Ronom Geesinom . On je sa Wrightom uradio horske aranžmane i rukovodio orkestracijom korišćenom na albumu. 

     Bila je to još jedna neobična Pink Floyd zamisao , dugačko i ambiciozno lutanje iz jednog u drugi doživljaj , što se naročito odnosi na naslovnu numeru albuma koja zauzima celu prvu stranu ploče ( oko 24 minuta orkestarskih , horskih i floydovskih pasaža, atmosferskih promena i neočekivanih obrta epskih dimenzija) . Bila je to revija svih dotadašnjih Pink Floyd stilova (izuzev psihodeličnog popa) ... Počelo je kao tema za western sa akordnom sekvencom , objašnjavao je kasnije Gilmour. Nick Maon je tvrdio da je sve počelo tako što su on i Waters snimili celu stvar samo na bubnjevima i basu ...

     U svakom slučaju ,, Atom heart mother“ počinje orkestarskim pasažom koji otvara put njihove kreativne odiseje duge koliko i prva strana ploče – nakon western ugođaja i grandiozne orkestracije , melodične i prijemčive , poema uranja u mirnije , lirske vode – predivna Gilmourova gitara gradi atmosferu , zaseca u tkivo na talasima setne harmonije , a onda iznova lagano spušta tempo ... Ulazi potom fantastični hor i daje melodiji čudesnu mirnoću obojenu setom i pritajenom iščekujućom napetošću , neku vrstu neodređene tuge i bola , saznanja o nepromenjivosti sudbine ... Lagano , u duhu maestralnog Wrighta i talasima hora , uz intervencije ritam sekcije iz dubine duše , podiže se postepeno tenzija koja dovodi do mirenja sa neumitnim i konačnim ishodištima čoveka ... Džezirani Wrightovi pasaži smenjuju se i isprepliću sa gitarom Davida Gilmoura ... Briljantno poigravanje , ritam i odmerena , iznutra osnažena solaža , cooliranje i refleksija duboke duhovne ravnoteže – u pozadini bas potmulo daje na dramatici teme , uz horske i orkestarske intervencije... Tema se lagano proširuje i razlaže , vibrira i bliži krešendu , nekoj vrsti uzleta na krilima početne orkestracije u western maniru ... Nakon radosti i uzleta teme, sve iznova upada u crnu rupu Wrightovih eksperimentalnih ekstrema i čudesnih putanja graničnim sferama svesti i zvuka ... Neka vrsta nemira , kataklizme i straha razara tkivo kompozicije , eksplodirajući na kraju poput supernove u beskrajima Pink Floyd vaseljene ... Pritajeno izranjanje , rađanje neke nove vrste neodređene nade – psihotriler razasut po rubovima još neobičnije orkestracije ... Nakon dugog lutanja i introspektivnog putovanja svetom Floyda ulazimo u nove elegične atomheartmother vode neposrednih osećanja ... Iz ponora tuge izranja hipersenzibilna Gilmourova gitara , noseći lepotu ka novoj nadi i svetlosti ... Hor i orkestar vraćaju temu na sam početak – sve se odvija kao u stilu monumentalnih klasičnih dela, sa punoćom dramaturgije i poetske tajnovitosti večnih istina ... Pun krug se zatvara i završava tamo gde je zapravo i počeo ... Originalno , dirljivo, sa puno sete i elegije , kontemplativno i uzbudljivo , kao i uvek dosledno floydovski ...

     Drugu stranu ploče predstavljeju jednostavnije , sasvim ,,obične“ pesme bez hora , orkestra i želje za eksperimentisanjem ...

    Watersov folk momenat If mirno teče , nošen dahom prijatnog vokala snenosti i sete i ležernošću melodije ... Wrightov sasvim običan komad Summer ’68. iznenađuje melodičnošću , pop elementima i zadivljujućom dinamikom , uz središnji džezirani deo ... Slušamo Wrighta u neobično raspevanom , briljantno melodičnom i sažetom ovozemaljskom izdanju ... Ono što će cinični časopis ,, Rolling stone“ nazvati : Engleski folk u svom najmrtvačkijem izdanju dolazi sa Gilmourovom Fat old Sun – usporenog koraka i pritajenog , umornog vokala , ona mili beskrajima britanske ostrvske seoske idile ne žureći nikud ... Dinamičnom gitarskom intervencijom na kraju se spašava iz kandži duboke letargije ... Sam kraj albuma predstavljen je u vidu Alan’s psychedelic breakfast komada ludila,  još jednog uvrnutog Floyd avangardnog lutanja prošaranog gomilom zvučnih efekata.

    Briljantan u pojedinostima i bogatstvu detalja , album ,, Atom heart mother“ odraz je vremena kad je rokenrol lagano zapadao ( nakon niza burnih i bitnih godina) u kreativnu , idejnu i personalnu krizu , krizu jednog prelomnog vremena opasnih društveno političkih kretanja – ratova , nemira i brojnih nerazjašnjenih smrti nekih od ključnih aktera rokenrol scene i revolucije , veoma opasnih po sistem ... Odraz je vremena ,, zamora materijala“ , traženja novih puteva i ideja , te muzičkih izraza koji će rok muziku vratiti bazi i izvorištu snage , energije i kreacije . 

     Potreba za uvek novi izazovima , odmorom od opterećujućih turneja i mnogo manje ambicioznim projektima od onih na Pink Floyd studijskim sesijama , odveli su novog duhovnog vođu benda ka još jednom uvrnutom i lucidnom projektu . Decembra 1970 . godine Roger Waters nastavlja saradnju sa već pomenutim Geesinom – album The Body bizarna je kolekcija sasvim novog materijala dvojice istraživača željnih zabave , humora i uvek novih kreacija . Rezultat njihovog rada je još jedan od retkih ali bitnih muzičkih ostvarenja koja uvek nađu mesta u srcima odabranih ili onih koji se baš često ne osvrću za prošlim . Naravno , bila je to još jedna suštinska pobeda kreativnog ludila.

     Gotovo preslikana priča ( bez horova i orkestara) ponovila se i sa narednim Pink Floyd albumom , ne umanjujući značaj i snagu njihove originalne muzike i doslednosti ... U pitanju je bio album Meddle , koji se pojavio novembra 1971 . godine . Grupe se često raspadnu kada se ljudi uvrnu i ne mogu da stvore nove stvari , a to se nama desilo 1971 . godine , objašnjavao je Waters problem u kojem su se našli Floydi , kao i većina bendova tih prelomnih godina . Kritika je prilično ravnodušno i hladno dočekala novi Pink Floyd album , smatrajući ga manje – više duplikatom po formi albuma ,, Atom heart mother“... Ipak bilo je tu mnogo nove vatre , dinamike , ideja , dobre svirke i standardnih Pink Floyd uvrtanja ... 

     Watersova One of these days uleće brutalno snažno sa naglašenim bas uvodom olujne snage ... Jednostavna melodija veoma ubedljivo odsvirana krećući se zadivljujućom silinom orkana – Od početnog huka vetra , taktova bas gitare propuštenih kroz eho efekat , kreće energično prženje Floyda kao u vreme kada su se sredinom šezdesetih kao grupa studenata probijali na sceni izvodeći čudesne verzije standarda ... Šestominutni orkan razara svojom energičnošću bilo kakvu pomisao na nedostatak volje i inspiracije , budeći novu nadu unutar ,, magičnog teatra“ Pink Floyd pozornice nadrealnih i psihodeličnih frikova ... Opuštanje sledi uz nežne talase A pillow of winds i Gilmourov prepoznatljivi , ležerni i setni vokal ... Suptilna, topla i daleka ona lagano plovi na talasima suzdržanosti britanskog duha i nepokolebljivosti koja se nikad ne predaje , uprkos svemu .. Lagani i tihi povetarac u punim jedrima Pink Floyd krstarice ... Predivna Fearless takođe mirno i nadmoćno teče u dobrom duhu Gilmoura , putujući ka luci neustrašivih – ka legendarnom ,, Anfield roadu“ , domu navijača FC Liverpool , čija se navijačka himna You’ll never walk alone već decenijama prolama svetom ostrvskog i svetskog fudbala ... Ovu pesmu sa posebnom emocijom nosim u srcu – i kao veliki ljubitelj Pink Floyda i kao još vatreniji pristalica fudbalskog kluba Liverpul – grada Bitlsa i neuništivog duha vedrine Ostrva ... Kada zagrmi ,, You’ll never walk alone“ na kraju ,, Neustrašivih“ srce mi uvek zaigra u posebnom ,, Reds & Pink Floyd“ ritmu ... Na moju veliku žalost , ono što sam naknadno saznao o razlogu zašto se himna navijača Liverpula našla na kraju sjane ,, Fearless“ nije me baš oduševilo, ali ... Naime, u pitanju je bila šala na račun meni dragog Watersa kao velikog navijača Arsenala – ali nema ljutnje , ljubav je ljubav , ovako ili onako ... Razdragana San Tropez priziva Watersovim ironičnim vokalom lepote hedonizma , dok neverovatni Seamus (blues) zatvara prvu stranu ,, Meddle“valbuma ... Kako je David Gilmour uspeo da nagovori svog psa da peva bluz ( upravo tako, uz zvuk usne harmonike Gilmoura i Watersa kao starog bluzera na gitari) nikada nikome neće biti jasno , ali bio je to još jedan uvrnut Pink Floyd pogotak i ustupak neobičnom ludilu rokerola ... Lenjava atmosfera pesme , dobri stari bluz , zvuk klavira i gitare i zavijanje psa u najboljem bluz maniru ... Fantastično ... Kao veliki ljubitelj bluza mogu sa ogromnim zadovoljstvom da se od srca nasmejem ... Bravo za genijalne maestre Floyde!

     Druga strana ploče ostavljena je za još jedno epsko ostvarenje – Echoes , dugačko, kontemplativno remek delo Pink Floyd magije , uz obilje pritajene sete , smirenosti , prefinjene Gilmourove gitare koja jlizi na moćnoj podlozi elegičnog Pink Floyd dodira ... Ubistveno Floydovski celim putem , bio je komentar časopisa ,, Rolling stone“. Sjajni vokali Wrighta i Gilmoura , puno lirskog ugođaja i elegičnih zanosa uz Watersov tekst , promena tempa i građenja atmosfere strahopoštovanja i putovanja kroz vreme ... Odmerene solaže i gruvanje ritam sekcije , dćezirane sekvence , sjajna , uzbudljiva dinamika i razrada teme u stilu ehoa talasa i nadiranja čudesne energije ... Čitav bend briljira u duhu opuštene sessin svirke i Gilmourovih gitarskih uzleta ( u pitanju je svakako jedna od najboljih Floyd kompozicija sa setnom notom elegancije , atmosfere strahopoštovanja , dramskog zapleta i one tanane niti koja ostaje neizreciva i koja ih je učinila jednim od najboljih bendova svih vremena) . Briljantnih dvadeset i nešto minuta plesa na laganoj vatri Pink Floyda ... Negde na sredini epske teme pesma ponire u turobne ponore nemira , jeze , straha i vapaja , tako vešto dočaranih Wrightovom instrumentacijom i efektom unemirujuće oluje , neprijatne jeze usamljenosti , zloslutnih ptica , krika , odjeka straha od smrti i nepoznatog , nataloženih u čoveku kroz vekove bitisanja ... Nakon nekoliko minuta jezive iskonske tame , beznađa i najave apokalipse , zvuk novih odjeka i Wrightovih klavijatura najavljuju ponovno izranjanje iz zloslutne tame i prodor ka svetlosti ... Bend nastavlja plovidnu na talasima ehoa mirnijim vodama zaobišavši po ko zna koji put podvodne hridi nepreglednog okeana prošlosti i prvobitnog kosmičkog haosa ... Ustreptalim zvukom bend mirno uplovljava u luku na kraju avanture , nošen duhom emotivnih vokalnih deonica i usijanom gitarom na džeziranim session talasima melodije ... Na kraju puta , na kraju ,, Meddle“ albuma nalazi se konačni smiraj duše i neki novi eho koji svima uliva nadu kada na momente posustanemo ili jednostavno pomislimo da ne možemo više dalje ... ,, Odjeci“ Pink Floyd zvuka duhovna su hrana i ritam srca koje nikad ne posustaje ... 

     Pre nego je na red došao Pink Floyd ,, magnum opus“ za sva vremena - ,, Dark side of the moon“ , Floydi se još jednom vraćaju u bazu jednostavnosti , ovozemaljskih sirovih užitaka i rokenrol vatrenosti , snimajući muziku za još jedan buntovni i otkačeni hipi film Barbeta Schroedera – La valle , čiji će krajnji produkt biti novi Pink Floyd album – Obscured by clouds , 1972. godine. Pink Floyd su pomenutom projektu posvetili samo tri nedelje ( po njihovim standardima beznačajno malo vremena) . Album je snimljen u ,, Chateau d’ Heronville“ zamku (studiju) u Francuskoj , rekonstruisanom na ruševinama starog manastira u blizini Pariza . Zamak je nudio luksuzno prebivalište i studio daleko od spoljnih smetnji . Grupa je naišla na skromnije tehničke mogućnosti ( od onih uobičajenih u legendarnom studiju ,, Abbey road“ u Londonu , njihovoj stalnoj bazi) nego što je navikla , ali je zato svirala sa energijom i opuštenošću kao na najboljim scenskim nastupima . Prijatna promena vazduha ( za razliku od ustajalosti i klaustrofobije studijskog rada u Londonu) pokrenula je novi tok njihovih kreativnih sokova i sviračku poletnost . Rezultat svega je bio izvanredan i dinamičan rokenrol album ...

     U When you’re in i The gold is in the ... Gilmour svira veoma vatreno , sa nizom moćnih akorda u maniru najboljih rokenrol gitarista , praćen baražnom zvučnom vatrom benda ... Povratak korenima , bazičnom rock and roll and rhythm & blues soundu sa kojima je sve i počelo pokazao se kao pun pogodak benda ... Wot’s ... uh the deal predivan je melodijski i vokalni ugođaj Gilmoura , i izvrstan pop rock komad moćnih harmonija i lepršavih sentimentalnih tonova , strasno otpevan i odsviran ... Briljantna i veoma emotivna Childhood’s end lagano se razvija i moćnim basom dobija u dinamici , dok Gilmour vatreno peva u JJ Caleovom ritmu i maniru ... Brutalno dobra , čisti rokenrol , uz savršen Watersov bas i iskričavu , jetku Gilmourovu solažu ... Snažan emotivni naboj prosto razara , nudeći setu , nostalgiju i energičnost kao odgovor na ,, kraj jednog detinjstva“ ... A onda , u nastavku sledi još jedan besmrtni komad – Free four , u skifl maniru , sa Watersovom dozom ironije i mrvećim akordima uz pivopijsku melodiju i mračan tekst ... U svakom slučaju bio je to još jedan ,, ubistveno floydovski“ urađen album , prekrasno rok štivo za početnike i veterane ... 


    Najveći deo 1972 . (devet meseci sitničavog rada) protekao je Floydima u snimanju albuma ,, Dark side of the moon“ . No pre toga reditelj Adrain Maben snimio je film o Pink Floydima u Pompeji , za potrebe evropske televizije . Film je naravno nazvan Pink Floyd at Pompeii ...

... Nije bilo filma o nekoj pop grupi , koji bi po opštem kvalitetu i tehničkoj prezentaciji prevazilazio ovaj , hvalio ga je ,, Melody maker“ časopis . Floydi su u filmu prikazani kako sviraju njihove klasike na kompletno opremljenoj bini u postavljenoj u potpuno praznom Rimskom amfiteatru i šetaju u pauzama po obrocima Vezuva i ruševinama antičkog rimskog grada Pompeje , potpuno uništene u vulkanskoj erupciji Vezuva pre dvadesetak vekova ... Mislim da će se frikovima dopasti , bio je Watersov karakteristični komentar ...

     Upravo tako. Pompeja je bila jedan od vrhunaca jedne neponovljive epohe čudesnih Pink Floyda ... Sa albumom ,, Dark side of the moon“ počela je neka nova era Floyda , sa izrazito dominantnom ulogom Rogera Watersa i mnogo manje psihodeličnog ,, frikovanja“ , čudaštva i muzičkog eksperimentisanja , sa akcentom na priču o svetu koji nas okružuje sa svim svojim gadostima , licemerjem i mrakom , koja se završava sa finalnim rezom iz 1983 . , sa albumom ,, The Final cut“ , poslednjim pravim Pink Floyd albumom ( ipak bez Wrighta) , raspadom benda i nekom sasvim drugom pričom koja samo po nazivu benda ima veze sa istorijom Floyda dugom gotovo dve decenije čudaštva i pionirskog probijanja granica u potrazi za novim i smelim izazovima duha muzike ...


(Nastaviće se...)

Dragan Uzelac