Od 1901. godine, otkako se autorima koji pišu „izuzetna dela sa idealističkim tendencijama“ dodeljuje Nobelova nagrada za književnost, prošlogodišnja odluka, da se nagrada dodeli Bobu Dilanu je bila, čini se, najiznenađujuća. Naravno, čitaoci se skoro nikada ne slažu sa Švedskom akademijom, i mesecima pre dodele se diskutuje o tome ko je najviše zaslužio ovu nagradu, a onda kada se objavi ime dobitnika, mesecima se vode polemike o tome zašto baš taj autor nije zaslužio ovu prestižnu nagradu. Ovogodišnja odluka Akademije, da nagradu dodeli skromnom i tihom Kazuu Išiguru je takođe mnoge iznenadila (pošto nije važio za favorita na kladionicama), ali se mora priznati da je on apsolutno zaslužuje.

Svake godine u Švedsku akademiju pristižu imena kandidata, koje su za ovu nagradu nominovali sami članovi Akademije, članovi različitih književnih akademija i društava, profesori književnosti i jezika, kao i bivši dobitnici ove nagrade i predsednici udruženja pisaca. Nominacije pristižu do 1. februara, a zatim ih članovi komiteta razmatraju. Lista kandidata se do početka aprila sužava na dvadesetak imena, da bi se do početka maja lista suzila na pet imena. Narednih pet meseci članovi komiteta provode u čitanju i razmatranju dela ovih pet kandidata. U oktobru se glasa, a kandidat koji dobije više od polovine glasova dobija Nobelovu nagradu za književnost. Nagradu ne može da dobije neko ko barem dva puta nije bio nominovan, a lista potencijalnih kandidata se čuva kao tajna narednih 50 godina.
Nobelova nagrada se sastoji od zlatne medalje, diplome i novčane nagrade. U poslednjih nekoliko godina iznos novčane nagrade je oko 1.000.000 dolara. Nagrada se dodeljuje 10. decembra, na godišnjicu Nobelove smrti. Do sada je dodeljeno 114 nagrada, koje je primilo 100 muškaraca i 14 žena. Najviše dobitnika potiče iz Francuske (16), a zatim iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD (po 11), Nemačke i Švedske (po 8), Italije i Španije (po 6), Irske, Poljske i Rusije (po 4),... Od 114 nagrađenih čak 28 je pisalo (ili piše) na engleskom jeziku, 17 na francuskom, 13 na nemačkom, 11 na španskom,... Četiri puta je komitet objavio po dva dobitnika Nobelove nagrade za književnost (1904, 1917, 1966 i 1974. godine), a sedam puta nije dodeljena nagrada (1914, 1918, 1935, 1940-1943).
Ni dodeljivanje ove nagrade nije prolazilo bez kontroverzi. Žan-Pol Sartr je 1964. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali ju je odbio, objasnivši kako je ovim svojim potezom odbio da se pretvori u književnu instituciju. Boris Pasternak je 1958. bio primoran da javno odbije nagradu pod presijom sovjetske vlade.  


Kazuo Išiguro je 114. dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Rođen je 1954. godine u Nagasakiju, ali se zajedno sa svojom porodicom preselio u Englesku kada je imao pet godina. Započeo je svoje obrazovanje u Japanu, ali to ipak nije bilo dovoljno da on ovlada japanskim pismom. Svoje pravo školovanje je imao u Britaniji. Od 1980. godine se bavi pisanjem – poševši prvo sa pričama koje je uspeo da objavi u različitim časopisima i zbirkama. 1982. godine je objavio prvi roman – A Pale View of Hills, nakon koga je svetska čitalačka publika u njemu prepoznala pisca sa puno potencijala. Prva dva Išigurova romana su smeštena u Japan, pa je shodno tome na početku karijere okarakterisan kao japanski pisac. Međutim sam Išiguro ne vidi sebe kao japanskog, već kao internacionalnog pisca.
Do sada je napisao sedam romana i jednu zbirka priča:
1982 A Pale View of Hills / Bledi obrisi brda (Vinifred Holtbi nagrada koju dodeljuje Kraljevsko društvo za književnost)
1986 An Artist of the Floating World / Slikar prolaznog sveta (SKZ, 1991 i Dereta, 2015) (Vitbredova nagrada za književnost i nominacija za Bukerovu nagradu)
1989 The Remains of the Day / Ostaci dana (BIGZ, 1992 i Dereta, 2009) (Bukerova nagrada)
1995 The Unconsoled / Bez utehe (Plato, 2003) (Čeltenam nagrada i nominacija za Bukera)
2000 When We Were Orphans / Kad smo bili siročad (nominacija za Bukera)
2005 Never Let Me Go / Ne daj mi nikada da odem (Plato, 2009) (nominacije za Bukera i Artur Klark nagradu)
2009 Nocturnes / Nokturna (zbirka priča)
2015 The Buried Giant / Zakopani džin (Dereta, 2015)

Izdavačka kuća Dereta je najavila novo izdanje romana Ne daj mi nikada da odem i prevod zbirke priča Nokturna. Ako vam je kojim slučajem promakao Išigurov poslednji roman Zakopani džin, sada je pravo vreme da ga pročitate.

Zakopani džin, je nešto na šta se dugo čekalo. Čini se kako Išiguro pisanju pristupa studiozno – on ne izbacuje serijski svoje romane svake godine, već pokušava da se ne ponavlja i to mu za sada uspeva. Ostaci dana se mogu posmatrati iz postkolonijalnog ugla, Ne daj mi nikada da odem kao naučna fantastika, a Džin kao pokušaj plivanja u vodama epske fantastike. Međutim, nije kod Išigura sve tako crno-belo... Svi pomenuti romani se, ipak, ne mogu jasno klasifikovati i staviti u jednu pregradu... Išiguro je majstor pripovedanja i pisanja i on od svojih romana pravi umetničku kombinaciju više stilova - kao da time isprobava granice savremene književnosti.
Šta nam to sve pruža Džin? U romanu postoje elemenati epske fantastike, ali ujedno roman može da se gleda i kao legenda (o kralju Arturu) ili mit. Ali neka vas ne zavaraju ovi elementi. Zakopani džin nije epska fantastika kakvu bi napisali Tolkin, Martin ili već neko njima sličan. Ovde nema puno scena borbi, vilinskog jezika, živopisnih predela,... Ovde su najbitniji likovi, a Išiguro ume tako majstorski da ih osenči...
    Dakle, davno davno davno, nekoliko godina nakon smrti voljenog kralja Artura nad Engleskom se nadvila magla... Ali magla je čudna - sve navodi na to da ona krade stanovnicima sećanja... U ovakvim okolnostima živi ostareli bračni par - Aksl i Beatris koji usred svojih životnih tegoba i nemogućnosti da se sete svega što ih je snašlo u životu (bilo to lepo ili ružno) odlučuju da krenu na put - kako bi se susreli sa sinom koji živi u nekom od obližnjih sela... A takav nesiguran put nikako nije pravolinijski. Naći će se u neprijateljski nastrojenom selu, u manastiru koji je služio kao tvrđava, na stenovitom putu koje ne nudi odmorišta za ovakve putnike namernike. A kakav bi to put bio bez saputnika? Srešće oni dobronamerne, ali i zlonamerne ljude, one koji kriju svoje identitete, one koji lažu, one koji će im staviti još teži teret i na njihova ostarela leđa i na njihova naprsla srca... Srešće i ljude od istine i ljude od reči, one od kojih će tražiti (i dobiti) pomoć, ali i one koji će od njih tako nejakih zatražiti pomoć. Njihov put ka sinu će biti put otkrovenja pri čemu će oni (kako magla bude ređa) ponovo otkrivati istine o sebi ali i o drugima, da bi posle raznih nedaća i malo drugačijeg susreta sa zmajem bili stavljeni na ultimativni ispit života i srca...
Zakopani džin je izuzetno kompleksan roman – slojevit i isprepletan, a ujedno toliko osećajan, setan i melanholičan; obiluje mnoštvom odličnih likova i prelepih rečenica. Ovo nije brz roman i ne može i ne sme da se čita ovlaš i površno. Radnja ne ide brzo - Išiguro je podredio radnju svojim glavnim likovima - napredujemo njihovim koracima, pri čemu smo i mi, čitaoci, često i sami obavijeni maglom, ali kada se magla rasprši dobijamo odgovore na sve ono što nas je mučilo: kakvu to prošlost dele Aksl i Beatris i šta se to krije u njihovoj magli, ko su zapravo ratnik i vitez i koje su njihove životne misije, ko proizvodi maglu i zašto magla ima takvo dejstvo na ljude, i koja je poenta samog naslova knjige.
U romanu sve ima svoju poentu i težinu, a i sam roman je težak i na momente surov i neočekujuć, i on udara direktno u srce. Išiguro je defintivno majstor svog zanata i on UME da piše. Ono što oduševljava je njegova naklonost alegoriji koju majstorski ugrađuje u svoja dela. A ovo delo jeste alegorijsko, i u tome je možda i njegova dodatna lepota. Išiguro nam piše o pamćenju i sećanju (da li je bolje neke stvari zaboraviti i preći preko njih zarad opšteg mira ili nekog drugog opšteg dobra), o ratu i miru (da li su izdaje u ratu gore od onih koje napravimo u ime mira), ali pre svega o ljubavi - o njenoj krhkosti, podložnosti sećanju, opraštanju, poštovanju,... Išiguro kao da nas pita - može li naizgled prava ljubav, koja je prošla kroz različite uspone i padove i različite testove postojanosti doći do konačnog cilja nepromenjena i iste jačine...
Ova knjiga se definitivno ne otkriva u potpunosti na prvo čitanje, baš kao i svi ostali Išigurovi romani. Treba joj se vraćati mnogo puta!

Kristijan Vekonj