Uspon i pad “Igre Prestola” (osvrt na sedmu sezonu serije)



Sviđa ti se? Javi ostalima!

“Ili umireš kao heroj, ili živiš dovoljno dugo da vidiš sebe kako postaješ negativac”, upozoravao nas je svojevremeno Harvi Dent. Igra Prestola možda još uvijek izbjegava ovo posljednje, ali slično liku koji je izgovorio ove besmrtne riječi, HBO-ova zlatna žila je svakako živjela dovoljno dugo da postane nešto dvolično; sa jedne strane imamo dobro nam poznate likove, gradove, ambijent i sve sastojke od kojih se nekada kuvala dobra čorba, a sa druge unakaženo lice prepoznatljivo tek toliko da se nazire nekadašnja slava i cjelokupnost. Sedma sezona planetrano popularne serije je upravo zbog toga na dugogodišnje fanove djelovala kontradiktorno. Sa jedne strane su scene epske fantastike posmatrane kroz prizmu Beniofa i Vajsa nadasve zabavne i vizelno upečatljive, dok je sa druge nemoguće a ne primijetiti drastičnu promjenu u tonu i prirodi serijala koji neprikosnoveno drži titulu najgledanijeg. Ova dvoglava priroda kulminirala je upravo posljednjom sezonom. Gdje je sve pošlo naopako i da li je kasno za spaljivanje žrtve na lomači kako bismo odobrovoljili R’Lora saznajte u tekstu ispod. *UPOZORENJE: TEKST JE MRAČAN I PUN SPOJLERA*


Epska fantastika epski fantastična

Teško je povjerovati, ali priče iz Vesterosa i Esosa sa nama su već preko dvije decenije. Prva knjiga serijala Pjesma Leda i Vatre objavljena je 1996. i već od starta je uživala pohvale književnih kritičara i ljubitelja epske fantastike, žanra koji, složićete se, ima veoma srčanu bazu fanova. Čitaoci su objeručke prihvatili porodicu Stark i politički vrtlog koji ih vuče u propast, dok se negdje daleko u povremenim poglavljima priča o povratku magije, zmajeva i ledenog neprijatelja sa nepreglednog Sjevera. Martin je veoma uspješno stvorio svijet koji hipnotički uvlači u sebe i drži pažnju, uprkos ogromnoj količini informacija i čestim, opsežnim detaljisanjem prlikom opisivanja lica i naličja sopstvene kreacije. Iz knjige u knjigu njegov svijet je rastao, a sa njim i priča, kompleksnost likova i politike, istorije i nepredvidljive budućnosti. Tako je nastao i oformio se njegov fantastični svijet. Međutim, ono što Martinovim djelima daje njihovu čar jeste činjenica da se ona već od začetka bore protiv ustaljenih pravila epske fantastike kojoj nesumnjivo pripadaju. Likovi su prizemniji i sa njima je moguće poistovijetiti se jer pokazuju raspon  koji prevazilazi „heroj“ i „negativac“ klišeje. Magijski motivi se provlače kroz kompletan serijal, naglašeni naravno uvođenjem zmajeva u priču, ali oni nikada ne zasjenjuju kompleksnu političku intrigu i previranja u toj beskrajnoj igri prestola. Upravo je to privuklo čitaoce – ne zmajevi, čarolije i proročanstva, već likovi iznenađujuće ljudski, i njihove priče zamršene u debelo klupko tragičnih sudbina. 

A zatim je 2011. došla i nezaobilazna serija. Igra Prestola (Game of Thrones) je ubrzo postala planetarni hit rušeći sve rekorde gledanosti, a Pjesma Leda i Vatre postaje termin opšte kulture i pop-fenomen preveliki za opskurne vilajete epske fantastike. Gledaoci su grizli nokte u iščekivanju svake naredne sezone koja je nosila nastavak nesvakidašnji privlačne priče koja flertuje sa velikom publikom – od onih koji uživaju u spletkama na srednjevijekovni način, preko ljubitelja mističnog i magijskog sve do onih koji su tu zbog seksa i akcije. Serija je imala sve. Sve osim novog materijala. Nove sezone su iz godine u godinu pristizale, a šesta knjiga se izgubila negdje s one strane Zida. Taj presudni momenat predstavlja ključnu tačku preokreta u kome serija počinje sve više da liči na fan-fikciju, ostavljajući karakter izvornog materijala daleko iza sebe.

Zbunjujuća geografija, teleportacije i Deus ex Machine

Kao što sam već pomenuo u prethodnim redovima, privlačnost Martinovih krecija ležala je u tom odstupanju od ustaljenog šablona fantastike. Čitaocima nije smetalo da pedeset strana provedu stičući informacije o društvenom uređenju i istoriju Mirina, jer se upravo u ovakvoj posvećenosti opisima i ogleda njegova spremnost da upotpuni priču. Pored toga, likovi smješteni na ovu detaljno satkanu pozornicu bili su likovi od krvi i mesa, dopadljivi i nezaboravni svaki na svoj način. Nije postojao alfa negativac, neuništivo polubožanstvo koje vlada čitavim svijetom dok smrtnici šapuću o proročanstvu i mladom heroju koji će svojim plemenitošću okončati vladavinu tame. Sa druge strane spektra, ne postoje ni naivno dobri i neiskvareni likovi lišeni ikakvog traga ljudske nesavršene prirode. Ako i postoje, oni ne opstaju dugo, brzo umiru i bivaju zaboravljeni jer takvima nije mjesto u igri prestola. Razlog koji nas je uvukao u vrtlog serije i zbog čeka smo mrzili sebe što je volimo leži upravo u činjenici da nijedan lik nije bio siguran, ma koliko bio značajan za dotadašnju fabulu. Tu bolnu lekciju smo prvo naučili na Nedu, zatim na Robu, Kejtlin, vukovima i brojnim drugim. Martin se nije libio (čak je i, smatram, uživao, taj matori perverznjak) u tome da liku podari epilog u vidu najbesmislenije smrti koja istog trenutka poništi sav njegov razvoj i uticaj. Sjetite se samo jadnog Kventina Martela. Valar morgulis je bio bezvremenski zakon ovog svijeta leda i vatre, a svako ko se usudio da ga ospori naučio je lekciju na teži način.

A zatim je stigla i sedma sezona. Iako je serija već i ranije počela da ide nizlaznom putanjom kada je priča u pitanju, posljednja sezona je bila svojevrsna kulminacija ove fanfikcijske verzije Igre prestola. Ono što se mora priznati jeste da je kompletna produkcija bila na standardno visokom nivou – od scenografije, kompjuterske animacije, preko muzike i editovanja, serija sa tog aspekta nastavlja da opravdava dosadašnja iskustva. Međutim ispraznost sadržaja se osjetila više nego ikada, a osnovni razlozi za to su ubrzan tempo cjelokupne serije koja je skraćena za čak tri epizode u odnosu na prethodne sezone, odstupanje od već izgrađenih likova, kao i ono možda najvažnije –likovi otporni na posljedice. Pođimo redom.

Jedna od najupečatljivijih stavki Martinovog svijeta je svakako njegova magnituda. Čitajući knjige nemoguće je a ne osjetiti tu nepreglednost, od ledenih prostanstava na sjeveru, preko sedam kraljevstava, slobodnih gradova, pa sve do Zaliva robovlasnika i sjenki Ašaia. Ne treba ni spominjati da je veliki komad ove planete još neotkriven i divlji, uključujući i dva manja kontinenta – Ultos i Sotorios. Usuđujem se ići čak i toliko daleko da kažem kako je udaljenost koju likovi prelaze i opisuju daleko bolje prikazana nego ona u svijetu Gospodara prstenova. Ukoliko želite da saznate više o zemljama i njihovoj istoriji toplo preporučujemo knjigu “Svet Leda i Vatre” o kojoj smo pisali ovdje. Koristeći mapu poznatog svijeta i dostupne podatke, veličina planete na kojoj su smješteni Martinovi kontinenti je nešto manja od naše Zemlje, a obzirom da je prečnik mapiranih djelova svijeta oko 8750 milja, zaključuje se da je svega oko 30% ukupne planete prikazano i nacrtano na mapi! Ostatak je i dalje nepoznat. Ukoliko vas interesuju detalji ove matematike, više možete saznati ovdje. Sva ta veličina i grandioznost je integralni dio priče, jer nebrojeno mnogo puta postaje glavna prepreka likovima. Sjetimo se samo Denerisinog lutanja pustinjom sa kalasarom, ili putovanja Starkovih od Zimovrela do Kraljeve Luke. Posljednja sezona je više nego ikad zanemarivala ove udaljenosti i odbacivala ih kao nebitne. 

Uzmimo recimo Džejmijev odlazak u Visort i povratak u Kraljevu luku. Sersi obećava banci iz Bravosa da će vratiti kompletan dug za dvije sedmice, nakon čega Džejmi i Lanisterski vojnici odlaze iz Livačke Stijene, osvajaju Visovrt, ubijaju Olenu koja je i u posljednjim momentima života uspjela da se popiša na Sersi, i zatim planiraju povratak u Kraljevu Luku sa ratnim plijenom. Put koji treba da pređu do Visovrta je dug 660 milja, što znači da bi vojska trebala prelaziti oko 47 milja na dan da bi za dvije sedmice samo stigla do Visovrta. Ukoliko uzmemo u obzir da je put od Visovrta do Kraljeve Luke još duži, to znači da bi čak i mjesec dana bilo premalo da se izvrši ovakav podvig. Ili na primjer neslavne teleportacije iz pretposljednje epizode. Džendri trči po hladnoći i zaleđenom terenu prema Zidu (rušeći pritom nekoliko olimpijskih rekorda i zakona fizike), odakle šalju gavrana sa Krajoluj, da bi Deneris poletjela u spas. I ovdje bi se mogli uplesti u logistiku računanja brzine čovjekovog trčanja, gavranovog ili zmajevog leta, međutim sve i kada bi navukli matematičke rezultate da idu u skladu sa brzinom odvijanja ove fabule, efekat koji ovako navrat-nanos napisan scenario ostavlja na gledaoce je isti. Priča možda dobija ono što je prosječan gledalac i želio, a to je akcija, vatra i krv (pun intented), međutim izgubila je mnogo više. Nestalo je ono iščekivanje razrješenja zapleta i ojećaj istinske opasnosti u kojoj se likovi nalaze. 

Kada smo već kod likova i opasnosti sa kojima se suočavaju, nesvakidašnje je uočljiv nedostatak istinske životne opasnosti za pojedine (usuđujem se reći i većinu) glavnih likova. Dok je u prvim sezonama svaki čovjek mogao umrijeti bilo kog momenta, jer Bog Mnogo Lica nema miljenike, u posljednje vrijeme neka od ovih Lica na pojedine postupke određenih likova gledaju kroz prste. Ne zaboravimo da je mnoštvo likova iz prošlosti platilo golim životima počinjene greške, ma kako male one bile. Bez obzira koliko jedan lik djelovao kao šablonski “glavni”, glavni likovi su bili samo iluzija jer se na kraju ispostavilo da preživljavaju oni koji najbolje igraju igru prestola, a ne oni koji su najplemenitiji, najhrabriji ili oni koji provedu najviše vremena na ekranu. Premotajmo nekoliko godina kasnije i slika koju vidimo je dramatično promjenjena. Likovi kao što su Džon, Arja, Deneris, Sansa, Tirion, pa čak i Tormund, Sandor i Brijen obavijeni su neprobojnim scenarijskim oklopom koji ih drži u životu. I dok bi u prvim sezonama bili ubijeni, u sedmoj se izvlače iz najdubljih govana. Džon izlazi neokrznut iz borbe protiv horde ledenih zombija, jer ga u prvom navratu spašava Deus ex Deneris i dva zmaja, a u drugom Deus ex Bendžen koji vitla vatrenim buzdovanom, kao da nema dovoljno nemrtvih da ih obojicu sahrane. Favoriti fanova Tormud i Pseto nisu ništa manje besmrtni. Prije nego što je novooformljeno Društvo Za Ubijanje Nemrtvih (DZUN) krenulo na pohod iza Zida, mnoštvo nebitnih likova uvršteno je u njihove redove, jer neko mora umrijeti a taj neko ne smije biti niko bitan. Pješčane Zmije su poubijane u dva minuta, još jednom podsjećajući nas na abominaciju koju je serija napravila od Dorne, veoma ključnog igrača kada su knjige u pitanju.

U službi fanova

Sedma sezona je najviše razočarala upravo u silnim pokušajima da se udovolji fanovima. Ona je jedno veliko “Tražili ste, dobili ste”, a smanjen broj epizoda je išao tome u prilog. Posljednja sezona je svakako obilovala upravo takvim momentima koji glatko klize niz fanovsku dlaku. Zmajevi su i te kako odrasli i spremni da spale vojsku, bila ona živa ili mrtva. Revenge porn pod nazovom Smrt Petira Bejliša odlično ilustruje tu isforsiranu izgradnju vještačke napetosti između njega, Arje i Sanse. Fasada u obliku Arja-Sansa konflikta je bila providna od starta, jer smo znali da postoje samo dva moguća izlaza – ili je Sansa mentalno zaostala pa će izgubiti i ono malo pameti što je stekla bježanjem i silovanjima, ili će napokon ubiti Maloprstića ostvarujući tako mokri san milionima fanova. Ovo drugo je bilo i više nego predvidljivo. Fanfikcijski pipci obmotali su se i oko Zmaja i Vuka. Deneris i Džon su se napokon kresnuli. Incest je valjda samo gadan kada se dešava između “negativaca”. Biće interesantno posmatrati kako se odnos ova dva lika mijenja kada saznaju da su u rodu i da jedno drugom predstavljaju potencijalnu prijetnju u borbi za najneudobniju stolicu u Vesterosu. 


Nizlazna putanja serije traje već duže vrijeme, međutim posljednja sezona je više od svih djelovala poput uljeza, loše kopije koja se kiti tuđim perjem. Uprkos svemu ovome serija je i dalje zabavna. Zbog čega, pitaćete se. Vjerovatno zbog toga što je, na kraju krajeva, veoma uzbudljivo gledati kako se priča koju ste pratili polako primiče kraju. Uprkos padu kvaliteta same priče, svi mi smo i dalje vezani za ove likove i njihove sudbine, svi želimo da napokon vidimo kako će se okončati saga koja nas je toliko osvojila i zadirala nebrojenim mogućnostima. Sama veličina kompletnog fenomena je ujedno i najveći neprijatelj Pjesme Leda i Vatre, koja je u očima i mislima svih nas porasla poput Titana iz Bravosa, bacajući svoju sjenu na svaki pokušaj razbijanja čarolije iščekivanja, jer “ljubav je lepa samo dok se čeka”. Možda sva krivica ne počiva samo seriji kojoj je suđeno da se polako urušava pod teretom sopstvene slave. Možda je dio krivice i u nama i našim očekivanjima koja su rasla zajedno sa zmajevima. Ako uspijemo da razgraničimo seriju koju gledamo od one u koju smo se zaljubili (jer su defakto u pitanju dva potpuno različita entiteta) i ako priznamo sebi da je plamen stare ljubavi nestao, možda ćemo sa krajem koji nas očekuje u posljednjoj, osmoj sezoni osjetiti melanholično olakšanje umjesto ogorčenja, jer smo napokon dočekali kraj te pjesme leda i vatre. 

Igor Lazarević



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva