Leto u jednom gradu počinje onog trenutka kada krenu svirke na otvorenom, a pošto scena živi i van Beograda, često častim sebe ekskurzijom u neko mesto van centra kako bih prisustvovao ponovnom početku leta. U Gornjem Milanovcu, ove subote (1.7.), leto je počelo duplim otvaranjem bašta, džezijanom u Ljubitelju i rokanjem u Blek Holu.

Tamo sam toliko čest gost da više nema potrebe da se izuvam, nego me dočekuju kao domaćeg i služe onim što je rodilo za ovo leto, zato i mogu da vam kažem iz prve ruke šta se promenilo u odnosu na prošlu godinu. Blek Hol mi je i ranije bio dobar prostor za svirke, a od ove godine deo bašte je naktriven u vrlo kul fazonu, tako da mi je otvorena scena ovog lokala definitivno najzanimljiviji koncertni prostor u Milanovcu. Pokvariću vam iznenađenje ako nikada niste bili tamo, ali ne biste očekivali takvu baštu iza onako malog lokala. Ona je skrivena, okrenuta ka reci i divljini industrijske zone iza koje sija magistrala, a to daje poseban scenografski šmek rokenrol svirkama. U podnivou, tik do reke, pod jednim drvetom, postoji okrugli sto pogodan za puštanje u krug uz neki rege. Bina je prilagodljiva vremenskim uslovima – ako je sunčano, bend je na čistini, a ako je kiša, cela postavka je pod crveno-crnom nadstrešicom, pa je kontakt sa publikom mnogo bliži.

Uz podršku di-džeja „Laza Vasijone“, letnju sezonu u Blek Holu otvorili su kragujevački „Stil Hornet“ (Steel Hornet) i milanovačka „Vrljika“. Beskrajno mi je interesantna kreativnost ljudi koji organizuju svirke u Milanovcu, jer sam ovde viđao najluđa rešenja za ulaznice, od strip slika do numerisanih Ju-Gi-O kartica, koje su delili na ovoj svirci (izvukao sam Haze Beast Spinx, 6 level). Cevčio sam sveže ceđeni sok, jedno od specijaliteta Blek Hola, kad je Stil Hornet započeo nastup. Nije to bio baš uspešan početak. Kako je publika blizu benda, pod istom nadstrešicom, mogli smo da ih gledamo dok se zagrejavaju svirajući uporedno sa treš metalom koji je pičio sa zvučnika. Kada su se namestili i isključili muziku, prvo je čitavu večnost sa ozvučenja škripala mikrofonija i klalo pištanje. Trebalo im je vremena da pohvataju u čemu su problemi, a kada su konačno rešili neprijatnu buku, zaista su počeli svirku. 
 
Bili su usvirani, to je sigurno. Ali to je sve što mogu da kažem o tom bendu, jer pet-šest pesama, koje sam imao strpljenja da odslušam, zvučale su identično, dosadno i bez autentičnog izraza. Pri tom, bend je filovao nastup kaverima, a njihove autorske stvari nisu bile ništa kvalitetnije i zanimljiije, pa sam ubrzo izgubio interesovanje i otišao. Možda sam ja jedini koji je imao ovaj utisak, ali bendovi koji nastupaju u Milanovcu moraju da budu svesni da sviraju pred publikom koja je ozbiljno naslušana i ima odnegovan ukus, a za takve ljude se vredi pomučiti i malo poraditi na nastupu i celoj svirci. Svaka čast ekipi iz Kragujevca i njihovim ljudima koji su došli sa njima, ali nijedan bend, dokle god ne krene da svira muziku koju zaista oseća i želi, neće izaći iz komfor zone podražavanja uzora, a zbog toga nikada neće steći publiku van svog kruga poznanika i prijatelja.

Sreća pa do Ljubitelja nema ni dva minuta hoda, pa sam brzo sa treš metala prešao na džez. Ljubitelji su kulirali u bašti pod krošnjama lipe, dok je Pavle Popov Trio vozio svoju priču. Posle onog krcanja, namašćena boja klavijature, nežni akordi gitare i vožnja na bubnju milovale su me u muzičkom blaženstvu. Ljubitelj je otvoren ovde godine, tako da je ovo prva sezona u kojoj publika može da uživa u svirci u ovakvom prostoru. Lokal je smešten u delu starog objekta, koji je nekada bio železnička stanica, pa oko njega i dalje lebdi aura bluza, a od stare kafane, nastao je urbani prostor sa vrlo zanimljivim enterijerom, po čijim su zidovima fotografije i dizajnersi plakati filmova. Bašta je priča za sebe, zbog raznolikog nameštaja idealna za ovakve sedeće svirke, ali i sa dovoljno prostora da se igra. 
 

Za mene je posebno radosna vest bila ta što su uveli i limunadu u svoj minimalistički meni. Topio sam se uz virtuoznu svirku trojice iskusnih muzičara i razmišljao koliko je dobro putovati po Srbiji stopom, dolaziti u manje gradove, upoznavati ljude i sklapati prijateljstva daleko od kuće. Jeo sam se što nisam skrpio kintu za koncert Čik Korije, ali dok sam slušao kako Aca Pejčić slaže linije na dve klavijature, nije mi bilo žao ni najmanje. Od cele ekipe, jedino sam znao Davida Armuša, jer sam već pisao tekst o njemu i njegovom bendu, a po prvi put sam slušao Pavla Popova, o kojem sam već čuo vesti kao o izuzetnom muzičaru i stvaraocu poreklom iz ovog grada.

Bio sam zapanjen kompleksnošću kompozicija i sve vreme sam mislio da trio svira tuđe kompozicije ili neke nove aranžmane standarda, ali posle mi je David objasnio da su to sve bile Popovljeve kompozicije. U jednoj kompoziciji Pejčić je svirao dugačku drvenu frulu i taj prizor, u onoj bašti, sa onom okupljenom ekipom, ostao mi je kao jedan od najboljih kadrova ovog leta. Da me zaista nije interesovao nastup Vrljike, verovatno bih ostao tu do kraja svirke, ali neprestano sam pazio na vreme da ne bih zakasnio na nastup ovog benda.

Ono što mi se sviđa kod Vrljike, u punom gasu sam doživeo i čuo na ovoj svirci. Ovaj bend mi je prezanimljiv zato što stvara i izvodi muziku kakvu nikada u životu ne bih rekao da ću pustiti sebi, ali ipak, posle nekoliko živih nastupa na kojima sam ih čuo, kupili su me svojim turbo avangardnim fazonom. U srži njihovog koncepta je ironija, ili bolje rečeno sprdnja, ali ona se drugačije prikazuje iz pesme u pesmu, pa je publika uvek pred novim izazovom, jer Vrljika neprestano pomera granice tuđeg strpljenja, razumevanja i tolerancije. Ako ih niste do sada čuli, biće vam ili smešno ili nejasno gde se skupila takva ekipa i kakva je to muzika koju stvaraju, ali ako ste već prihvatili njihovu krilaticu „Mi smo govna, Vrljika je sranje“, onda ćete vapiti za njihovim pesmama. Moja omiljena pesma je „Sišao sam sa planine“, jer neretko hvatam sebe kako pevam njen refren u menzi, što znači da su uspeli da mi je usade u podsvest, ali na ovoj svirci najviše me je odradio njihov skeč, koji su najavili rečima: „Sada ćemo da sviramo kao Amadeus Bend“. Izmešali su se na instrumentima, a onda su pustili „Vings of Baterflaj“ (Wings of Butterfly) od Hima i celu pesmu su odglumili, što je u tom trenutku bilo potpuno neočekivano i vrlo komično, jer ste mogli da vidite znojave i kosmate tipove kako se benave uz tinejdžerski hit sa Bravo reklama. Vrljikin nastup može da posluži kao primer njihovim prethodnicima, jer i oni su skolni da u svoj repertoar ubacuju obrade, ali one su smislene i upakovane u koncept. Metal kolce od one narodne „Ja brdom, a devojka dolom“ ili aprijatno izvođenje nekog hita od Bijelog dugmeta, u duetu sa Stevicom iz Planktona, nije samo popunjavanje repertoara, već i sredstvo kojim ceo nastup postaje potpun performans. Ono što im zameram je što ne znaju kada da stanu, pa umesto što su završili upečatljivim krajem obrade Nervoznog Poštara, nastavili su još petnaest minuta da razvlače neke fore i neuvežbane stvari, tako da sam otišao pre nego što su konačno završili nastup. 
 

Veče sam završio u Ljubitelju, uživajući u prizoru ljudi koji plešu uz džez, što nisam video jako dugo. Očekujem da će ovog leta u Milanovcu biti jako vruće što se tiče svirki i dešavanja, pa zato predlažem svim bendovima i izvođačima da kontaktiraju ova dva lokala i pokušaju da obezbede svoj nastup. Kada se sva studenterija vrati kući van ispitnih rokova, manja mesta su živa i ima mnogo publike, pa je potpuno očekivano da će ovakvih paralelnih dešavanja biti kroz celu letnju sezonu. Publici predlažem da zaprati stranice Blek Hola i Ljubitelja, pa da časti sebe izletom do Milanovca kada se pojavi neko interesantno dešavanje. Evo, već 8. jula u bašti Ljubitelja nastupaju Krasny, a to će sigurno biti pakleno dobra svirka!

txt: Andrea Kane
foto: Ivica Milošević