„Animals are beasts, but men are monsters.“ – Volis Blaunt, od napolju ubica, od unutri filozof.

Žan Žirod, poznatiji pod njegovim pseudonimom Žir i Moebius, je jedan od najeminentnijih umetnika franko-belgijske škole stripa. Njegova je saga o Bluberiju, koji skoro 50 godina oduševljava generacije i generacije čitalaca, bez da se lažemo jedna od najboljih radova na temu vestern stripa ikad. Holandijski režiser Jan Kunen, koji je u očima poznavalaca non-mejnstrimske kinematografije uvažen zbog (meni strašno precenjenog) “Doberman-a”, je sa ekranizacijom ovog legendarnog stripa na svoja leđa natovario golem teret – da bi, ne samo obožavalacima Bluberija, dopremio pravi pravcati debakl od filma. 

Priča je brzo ispričana: Majk Bluberi dolazi u svojim omladinskim godinama na jugo-zapad lepe li zemlje Amerike, ne bi li se primio na mladu i lepuškastu prodavačicu ljubavi, da bi se pritom zakačio sa suparnikom Volijem (onaj iz citata na početku teksta) i naučio kakva stoka ljudi umeju da budu. Mlada raspandrkača potom umire a Majk biva teško povređen, ali uspeva da se spasi u preriju. Na njega nabasaju indijanci, pardon, nejtiv amerikenz, iz plemena Sijuksa, koji ga, kako bi i bilo drugačije, izleče nekim opojnim travkama. Što se mladom Majku baš mnogo zasvidi, i tako nastavi življenje kod svojih novih drugara još dugo posle oporavka svog.

Par godina kasnije. Bluberi iznenada izgleda kao Vinsent Kasel i za viski zarađuje kao maršal u malom gradiću Palomito. Iako se čovek ´zgleda sredio, u sebi još uvek vodi borbu sa svojim demonima, kojih se oslobađa tek posle šoudauna sa svojim nemezisom Volijem, koji se zbiva na nekom majndfak metafizičkom nivou (pogađate, opojne travke opet igraju veliku ulogu). Majki se suočava i sa proslošču i konačno nalazi duševni mir. I maltertirani gledaoci takođe. Pogotovo maltertirani gledaoci.  

“Loosely adapted from the ´Blueberry´ comic series by Moebius“ veli tekst na početku. Ni pola sata kasnije će se svako, ko je možda samo prelistao neko izdanje ove serije, ozbiljno zapitati da li su i stvaraoci ovog – izvin´te za direkn´ost - sranja od filma našli koji sekund da isto bar samo prelistaju neko izdanje ove serije. Ono, čisto posto bi film trebao bar loosely da ima neke veze sa gradivom, jelte. Pošto bi bilo fino da pored naslova u filmu bude i nečeg drugog što sto bi bar podsetilo na izvorni materijal, bar loosely, majku mu. 

Uostalom, kad smo kod izvornog materijala, nepoznavaoce materije bih želeo da upoznam sa sledećom fascinantnom činjenicom: Bluberi je jedan od retkih strip junaka, pored kolege Princa Valijanta i Džona Konstantina, koji stari! Na samom početku ga, u svojim prvim avanturama iz 1960ih, upoznajemo kao mladog i krepkog poručnika američke armije (koji ne liči slučajno na mladog Žan Pol Belmonda), da bi u epizodama, koje su ´zašle početkom novog milenijuma, Majki naras´o u sedokosog i mirnijeg čoveka koji je previše doživeo (u filmu nema nikakvog spomena vojne karijere). I u Kunenovoj interpretaciji imamo mladog Bluberija na početku avanture, ali ovaj deo priče služi samo da bi videli odaklen potiču njegove unutrašnje satane i ne bi li bolje razumeli zašto i kako ih se, uz pomoć obilnih količina pejotla i drugih finih supstanci, rešava. A to bi, pored mnogo drugih omanjih, bio i najveći problem ovog filmskog premodelovanja. Zaboravljajući njegovo poreklo, svakim minutom koji prolazi ono se sve više pomera u pravcu psihodeličnog self-diskaveri-tripa, tako obelodanjujući koliko je Kunen jednostavno usrao stvar. Stripovski Bluberi je iz temelja pravi pravcati vestern, filmska verzija je iz temelja Karlos Kastaneda, pa ti vidi. Kunen, koji je po sopstvenoj izjavi veliki poznavalac šamanizma, animizma i ljubitelj severno- i mezoameričke domorodačke mitologije, je, takođe po sopstvenoj izjavi, težio da napravi dosad neviđeni film o starosedelacima američkog kontinenta. Koliko to i zvučalo plemenito, toliko je nedokučivo zašto je za taj poduhvat morao da zlostavi upravo marku Bluberi. 

Sve u svemu, za svakog pravog privrženika ovog stripa, Kunenova vizija je šamar u lice dotičnome. Tipa Bad Spenser, ono kad pesnicom kranijalno udri na glavu. Ko na kraju filma zaista izdrži ceo, pomoću gomilu četvrtorazrednih efekata vizualizirani acid-trip, je ili sam ubacio neki trip pa mu je baš lepo/svejedno ili… ´bem li ga.

Ne bi bilo fer ne spomenuti i dve stvari koje nisu njesra, što bi međ´ ostalom bila istaknuta internacionalna glumačka ekipa: Pored uvek rado viđenog Vinsent Kasela se kroz sliku šuškaju i Džulijet Luis, Majkl Madsen, Čeki Kario, Džimon Hunsu, Temuera Morison, Kolm Mini i legendarni Ernest Borđnajn. Ali ni veličanstveni snimci meksičkih i španskih pejzaža ne mogu kompenzirati pseudo-metafizičke besmislice koje čine najveći deo ovog velikog filmskog promašaja. Ako bih ocenjivao filmove, što uopšte nije moj fazon, Bluberi bi dobio pola grama meskalina od mogućih 10 grama meskalina. Ako nekad budete imali nameru da na smrt namučite nekog evro-stripofila, pustite mu pored ekranizacija Mišel Velana i Dilana Doga i celuloidni Bluberi, i završili ste posao. Mada, ako bi neko stvarno poigrao sa idejom da na smrt namuči nekog evro-stripofila... malč´ce jeste zabrinjavajuće šta mi se ponekad sve mota po glavi. Ajd´ u zdravlje.

Svetovid Svarožić