Devedesete su po mnogo čemu bile specifične – nema potrebe sada da ponavljam (ili ako baš ima, pitajte u komentarima), uostalom na skoro svakom TV kanalu i u 90% dnevnih / nedeljnih novina imate priliku da uživo posmatrate reinkarnaciju svega što se tada dešavalo, ako se događaji uopšte mogu reinkarnirati…

Nakon sladunjavog popa i glam-rocka osamdesetih, na scenu stupaju nove snage, a Velika Britanija, pre nego što je postala probušeni dolar, stvorila je neke od grupa koje su ostavile najveći uticaj na moje odrastanje. Da, samo zbog toga nisam porastao do 2 metra i postao kapiten košarkaške sekcije Reala, koga na kraju sezone New York Knicks juri da potpiše za 10 miliona po sezoni, ali to je druga priča i sada ne bih načinjao tu temu.

Za one koji još pamte, muzika se tada mahom reprodukovala sa kaseta, a samo su zaluđenici iz Sveta kompjutera znali da će nedugo zatim svanuti i dan kada će se sve što čujete strimovati sa nekog servera, smeštenog pola sveta daleko. Doći do originalne kasete je bila prava umetnost, a većina nas se snalazila tako što smo stvari presnimavali, često iz „treće ruke“, pa je snimak znao da bude upitnog kvaliteta. Ipak, bavili smo se suštinom, a to je kvalitet muzike do koje bismo došli u posed.

foto: That Eric Alper
Bila je 1994. godina i tek sam završio osmi razred. Album „Music for the Jilted Generation“ objavljen je baš tog leta, a činjenica da sam među prvima na Ubu imao tu kasetu je stvar na koju sam osobito ponosan i ne izbegavam da je stavim u CV. Bio je petak popodne, drugar je došao iz Beograda i doneo nam Prodigy, zajedno sa 2 Unlimited i Ace of the Base. Radostan dan i za moj Sony muzički stub (za one koji ne znaju šta je to, opet upućujem na komentare), ali i za lokalnog dilera praznih kaseta – tri komada BASF od po 60 minuta i najuzbudljivija tri sata jednog tinejdžera upravo počinju…

Što bi Panonski Mornar proročki rekao, „još sam bio sasvim mlad, neke barske ptice sam lovio tad“ – s tom razlikom da sam ja, kao dete iz centra grada, bare viđao samo na slikama – bio sam sedmi razred osnovne škole kada sam prvi put došao u kontakt sa The Prodigy, dakle nekih godinu dana ranije pre „muzike za odbačenu generaciju“. Bez potrebe da se posavetujem sa lekarom ili farmaceutom, sa Radio 202 sam na kasetu snimio „Out of Space“, a grupa je postala jedan od podstanara u mojoj glavi.

„Džaba bilo dizelaša vranih, po livadi razigranih, u karuce pregnutih Đogaja, kada sam sa onom (grupom) koju volem“, pevali su Liam Howlett i Maxim Reality dok sam se par godina kasnije u letnjoj školi francuskog u Francuskoj (a ne, u Tadžikistanu…) uspavljivao uz milozvučne taktove „The Poison“ i „Smack my bitch up“. Neki likovi iz prestonice su se čudili, valjda im nije bilo jasno kako neko iz „provincije“ sluša takvu muziku i gde je, za ime Boga, netragom nestao Andrija Era Ojdanić? Mogu misliti kako sam im samo delovao, onako bez šajkače i opanaka, sa prodidžijem u vokmenu J Da sam tada imao mobilni telefon, sasvim sigurno bi ringtone bio „Full Throttle“, a onda bi verovatno masovna histerija doživela vrhunac.

Album je proglašen za jedan od 50 najboljih te godine, a imao je jaku političku konotaciju: delom je inspirisan nepopularnim Criminal Justice and Public Order Act 1994, koji je dozvoljavo rejv, ali da se time bavite u svoja četiri zida… Iz ove perspektive, čini mi se da je uticaj na Generaciju Y bio nemerljiv, a u mom slučaju može se staviti u ravan jedino sa Nirvaninim „Nevermind“. Iza mene je ostalo dečačko doba i svet sam počeo da gledam drugim očima, zahvaljujući The Prodigy i jednoj optičarskoj radnji pored Starog Merkatora, gde sam iste godine kupio svoje prve naočare…
Stefan Teodosić (Zabavište)