Kako opisati rečima ono što trenutno predstavlja niška  četvoročlana grupa “Language.Sex.Violence”, a ne ući u klasičnu deskripciju, izbeći upoređivanja sa već postojećim u rok alternativnoj muzici i ne narušiti time integritet autora? O čemu oni govore i zbog  čega svojim nastupima uživo nas "redare", na čelu sa Hadrijanom, nagone na euforiju i agresivan ili lagan ples (u zavisnosti od redosleda kompozicija koje izvode) u vrtlogu zvuka post panka ili hard roka?
Oni su dosegli mogućnost da svakidašnji teret života bude na radost slušalaca, a da pritom ta nepristupačna osećanja i turobne misli budu pretočene u pevljive energične pesme. Njihov nastup doživljavam kao napad na samouverenost  i aroganciju koja je svuda oko nas prisutna, a koju Pe
đa relaksira kroz svoje tekstove kao postojeće stanje i "himne" kako ih inače  naziva, deklamujući svoj sud prema konvencionalnim surogatima građanskog društva. Ljubavne asocijacije i psihičko poimanje današnjeg dendija ili čoveka na rubu propasti izjednačeni su i stavljeni u istu ravan egzistencije, gde savremen čovek bilo da je "in" ili "out" kao kategorija gotovo uopšte i ne postoji. 
Proces brzog prečišćavanja u svesti sa lažima, preispitivanjima i nedoumicama ovde je izvestan i doveden na čistac do apsurda šaljivog cinizma i  sarkazma. Da ova grupa nije ušla u zamku pro-umetničkog klišea rokenrola upravo govori njihov muzički izraz koji dolazi iz jednog sasvim suprotnog smera, mogu reći sa malo poznatog područja muzičkih ukusa, što upravo čini ovu grupu autentičnom. Kako bismo čuli i njihovu reč i saznali nešto više o ovoj grupi, razgovaram sa najlepšom stranom ovog benda, Oljom Wagner.


Pričaj mi o prapočetku L.S.V.-a, kako je došlo do okupljanja i upoznavanja tokom različitih postava u vašoj grupi i koji je ključni momenat zbog kojeg je bend zaživeo?

Pra-postava ovoga što je danas LSV se zvala “Eleanor Rigby” i ja sam na njihovom prvom i poslednjem koncertu bila u Feedback-u kada sam drugarici na uvo prokomentarisla: “E, u ovakvom bendu bih volela da sviram” i mislim da je to ključni trenutak kada je sudbina ovog benda bila osuđena na postojanje. Članovi su se menjali, a Peđa i ja smo ostali okosnica jer nakon dugog poznanstva i saživota konačno smo počeli i nešto kreativno da radimo zajedno i to se pokazalo kao odlično. Maki je upao kao gitarista jer je svirao i sa mnom u G. samo mu je LSV ležao više jer je ne toliko koncizan i davao mu je slobodu. Onda je u bend došao Šime (Stentor) sa kojim sam isto svirala u G. tako da je LSV dugo vremena bio ¾ G. Pre Šimeta sa nama su svirali Tomke i Filip, ali najvredniji period je u ovoj postavi. Mada dugo nismo imali studijske snimke uspeli smo da se živim nastupima približimo publici, to je i kec u rukavu ovog benda jer se tada najbolje vidi i oseti naša energija i iskrenost.
Sada gitaru svira Mika a za bubnjevima je Minča. Ova postava je po meni malo više rokerskija verzija LSV-a i dopada mi se, i mene i Peđu inspiriše na drugi način.

Ko je idejni tvorac naziva benda i zbog čega "jezičko seksualano nasilje"?

Mnogo gledam serije i dopala mi se fora koja stoji kao upozorenje u uglu ekrana o “strong language”, scenama seksa i nasilja. Nekako smo pričali o tome na jednoj probi, kao da je sve to stalno oko nas i da nas užasava i da je realnost naših života. Želeli smo da promenimo ime jer smo svirali u drugoj postavi i onda je to isplivalo. Logo nam je uradio Borislav Kiković mladi umetnik i zaista je sjajan. Mnogi nas zezaju što skraćenica LSV podseća na političku partiju iz Vojvodine ali to je naravno besmislica. U našoj muzici nema ni ružnih reči, ni seksa ni nasilja, osim nad samim sobom ili izvan nas. Naprotiv, egzistencijalne krize i večita pitanja koja u tekstovima postaju parole.. Zato ih i zovemo himne. Sviđa mi se kako si formulisao to na srpskom “jezičko seksualno nasilje”. Odgovara onome što se događa u publici dok sviramo, tekstovi i emocije penetriraju u ljude i ostaju tu. I sama se po nekoliko puta u toku dana zapitam “što to radiš sebi”. Evo i fanovi su se nazvali “redarima nukleranog rata”, to je još jedna od distopijskih himni.

Da li imate rituale pred nastup i posle svirke? Koliko sam mogao da primetim nakon par vaših nastupa članovi se raziđu svako na svoju stranu kao da se ništa nije desilo?!

Nemamo neke posebne rituale osim da pijemo rakiju, ako se to može nazvati ritualom. Mada interna šala je da rakiju zovemo “Praise The Lord” tako da ima malo i religioznog na neki način. Koncert je jedna vrsta transa u koji ulaziš. U tom transu se energija daje i prima i među nama u bendu a i sa publikom. Ko je gledao LSV uživo zna o kakvoj vrsti transa i transformacije govorim. Peđa je tu naročito na tapetu. Ne znam sa kim u našoj muzici mogu da uporedim to. To što nije čak ni performans, on zaista doživljava svaku pesmu na duboko emotivan način i nema plan ili glumi to. Nepredvidiv je. Nezadrživ. Ja sam u nekom svom transu. Ostali u svom. Mislim da dok traje koncert niko ne razmišlja o “stvarnom” životu. Zato su ti trenuci čarobni. Posle koncerta je potrebno neko vreme da se vratiš u normalu. Svako od nas to radi na različite načine, zato verovatno izgleda da se raziđemo svako na svoju stranu.

Teme koje se provlače u vašim pesmama su na momente postapokaplipstične. Da li u današnje vreme postoji kontrola ili se sve otelo kontroli?

Stvari se munjevitom brzinom otimaju kontroli i to je proces koji traje dugo vremena. Mi smo eto svedoci gde se ta transformacija odvija pred našim očima i nije nam ni da se prilagođavamo jer ne osećamo to kao prirodnu stvar, niti da dignemo ruke. Muzika je neki vid mikrokosmosa gde možeš da budeš štagod poželiš a možeš i da budeš baš ono što jesi bez straha ili bojazni da ćeš se ogoliti na pogrešan način. Umetnici su uvek bili buntovnici ili revolucionari i neshvaćeni. Ali uvek imaš neke ljude pred sobom koji razumeju šta im pevaš i prepoznaju ako je to fol ili ako je istinsko. Apokalipsa je viševekovni strah utkan u našu svest. Da se plašimo da će svemu ovome doći kraj na ovaj ili onaj način. Postapokaliptične ideje su uglavnom tragične za naš svet kakav poznajemo. Za mene postapokaliptično je katarza. Zato što sam optimista. Ne sviđa mi se društvo u kojem živim niti mi se sviđa pravac u kojem ovaj svet ide. Apokalipsa bi trebalo sve ovo da uništi do temelja ili da prečisti i pročisti život. I jedno i drugo mi je sasvim oke. Zato o tome i pevamo.

Koja su polazišta L.S.V. u muzičkom smislu, kako bi ih opisala?

To je jedan “melting pot” zaista. Svi slušamo svašta i različito. Ni sama ne volim da tražim poređenja u muzici koja mi se dopada niti volim kad nas pokušavaju da uporede. Ne kažem da smo najoriginalniji bend na svetu, sve je već odavno rečeno i odsvirano. LSV je proizvod svega onog što uđe u našu svest i što je ulazilo svih ovih godina. Ono što izađe je nešto sasvim izmiksano. Svako se izražava na svoj način, ne govorimo jedni drugima šta da sviraju i kako. Svako kanališe svoje strahove i radosti, trudimo se da budemo jednostavni, da ne tupimo mnogo. Ne pokušavamo nikoga da vaspitamo niti da se nekome dodvorimo. 

Olja i Popoljica
Da li je ženski bunt kompleksna stvar u rokenrolu?

Ne bih odvojila rokenrol od bilo čega. Niti se nešto bunim. Zato što sam žena. Niti očekujem specijalni tretman. Osim što mi kolege ponesu instrument do auta ili tako nešto džentlmenski. Ne osećam se slabom zbog toga ni slično tome. Klasifikovati ili seksualizovati muziku zbog polova je za mene pogrešno kao i u životu. Treba da postoji poštovanje i kolegijalnost prema svima. Ima ponekad komentara u tom smislu, ali ne obraćam ozbiljno pažnju na to. Ljudi stalno imaju potrebu da nešto klasifikuju, odrede, nazovu, šta znam. Ako postoji podela poslova, onda bi rokenrol svakako bio muški posao. Ne osećam se manje ženom zbog ovoga što radim. Niti mi je to izgovor. Peđa recimo ima teoriju da u bendu obavezno treba da bude žena zbog ravnoteže. Tako da o tome bolje da se pitaju muškarci kao većina u rokenrolu. A ne žene.

U vašoj novoj postavi su dva nova člana, mozeš li mi nešto reći o njihovom muzičkom background-u? Vaš prvi gig sa tom postavom je bio izuzetno prihvaćen od strane posetilaca u klubu BLACK STAGE u Nišu.

Da, kako sam pomenula novi gitarista je Mika a bubnjar Minča. Odlično smo se složili. Od samog starta. Obojica su isto zagriženi za ovo što radimo tako da je sve lako i pliva. Naš prvi nastup u novoj postavi je za mene bio najbolji koncert LSV. I publika je tako odreagovala što mi je veoma drago. Što potvrđuje taj moj osećaj. Malo smo uleteli u jedan drugačiji stil ali mi se dopada kako to funkcioniše. Inspiriše me na dobar način. Već smo počeli da radimo nove pesme u ovoj postavi. Još uvek se i tražimo i sastavljamo tako da od nas publika može da očekuje samo da budemo još bolji.

U razgovoru  sa jednim vašim fanom sam  saznao da se na vašim nastupima ne oseća samo kao vaš poštovalac već mnogo više, kao deo nečega a ne samo kao član mase. Kakav odnos imate prema vašoj publici i sledbenicima?

Naša publika je neverovatna, svuda gde smo svirali naišli smo na odličnu komunikaciju a samo zbog toga jer je sve što sa bine dobiju iskrenost i emocije. I za one koji nas prvi put slušaju a i za one koji sve naše pesme znaju napamet i pevaju sve vreme sa nama. Niko od njih nije deo mase, svako od njih pojedinačno je jedna duša nesvrstana u ovom svetu jezičkog seksualnog nasilja. Tih sat vremena na koncertu je mogućnost da se poistovete sa svojim najdubljim osećanjima, prožive ih i podele sa drugima a i mi sa njima. Da se prepoznaju, da možda pomognemo da formulišu to što je teško formulisati i da sačuvaju taj trenutak, da se osnaže i izađu sa koncerta bolji ili mirniji. Zaista volim i poštujem te ljude i želim ovom prilikom da im kažem da i oni osnažuju nas i smiruju naše unutrašnje borbe. O toj razmeni energije sam govorila već, za mene lično to je najvažniji deo i glavni razlog zašto ovo radim svih ovih godina.

Intervju pripremio redar Popoljica