Odmah da vas utešim: The Leftovers nije roman o traženju Boga, i nije eshatološki u ma kakvom tradicionalnom shvatanju te reči. The Leftovers nije čak ni religiozni roman, sem u nekakvom najširem smislu koji podrazumeva da čovek koji traži Boga uglavnom nađe sebe, i obratno. Ali premisa romana jeste striktno biblijska, a izvedba neguje dobru, staru tradiciju putovanja na mračnu stranu čovekove psihe i duha, nudeći seciranje običnog čoveka u ekstremnim okolnostima, čeprkajući po najdubljim i najintimnijim strahovanjima koja tavore u mračnim prazninama bitisanja.

Tom Perrotta je poznat po svom angažmanu društvenog hroničara i njegovi romani se uglavnom bave seciranjem mehanizma hipokrizije i socijalne teskobe savremene niže i srednje građanske klase. Dva su mu romana ekranizovana, Election (1999) i Little Children (2006) pa i to pomaže u sticanju nekakve najšire predstave o čemu to Perrotta govori i koji način bira da nam to kaže. Ipak, vredi napomenuti da je The Leftovers, za razliku od Perrottinih ostalih romana, potuno lišen ma kakvog humora i ironije, a zauzvrat je krcat seciranjem čovekove potrebe za posezanjem u samokažnjavanje svake vrste, pa je zato mračan i teskoban od naslova pa do kraja, dakle - striktno u skladu sa sudbinom koju je judeohrišćansko božanstvo namenilo biću koje je stvorilo po sopstvenom obličju, i to isključivo u svrhu sopstvenog štovanja.

The Leftovers uzima za premisu biblijski fenomen, i tu se svako njegovo bavljenje istom završava. A sama premisa je odlično izabrana, jer teško da postoje kontroverzniji biblijski stihovi od "jedan uzet, drugi ostavljen" kompleta: radi se, naravno, o Uznesenju, starozavetnom proročanstvu o turbulentnom periodu koje će prethoditi Hristovom konačnom dolasku. U grčkom delu starozavetne Biblije reference na Uznesenje su brojne, ako već ne i sadržajne; o fenomenu govore i Ivan i Luka i Matej i Petar a pominje se i u hebrejsko-aramejskom delu (pogotovo mračni Ezekijel) na dovoljno mesta da stvori jasan koncept o periodu koji će neposredno prethoditi Sudnjem Danu. Nije čak ni neophodno da budete vernik da bi se koncept prigrlio; naprotiv, reklo bi se da su upravo ateisti daleko više fascinirani Strašnim Sudom i Armagedonom uopšte. U svakom slučaju, koncept Kraja Svega je do to mere urastao u istorijsko i kulturno tkivo civilizovanog sveta da se mnogima čini kako njegovo potpunije objašnjenje i ne zahteva dublju biblijsku podršku, nego da su tu dovoljna i odokativna i intuitivna tumačenja.

"Ko u taj dan bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne silazi da ih uzme! I ko bude u polju, neka se ne vraća nazad! Setite se žene Lotove! Ko god se trudi da sačuva svoj život, izgubiće ga, a ko god ga izgubi, sačuvaće ga. Kažem vam, te će noći biti dvojica u jednom krevetu: jedan će se uzeti, a drugi će ostati napušten. Dve će mleti na istom žrvnju: jedna će se uzeti, a druga će ostati napuštena." Luka, 17:30-35.
"Zato imaj na umu ono što si primio i ono što si čuo! Drži se toga i pokaj se! Jer ako se ne probudiš, doći ću kao lopov i nećeš znati u koji čas ću doći na tebe." Otkrivenje, 3:3

Dakle, biblijske reference nude zastrašujuću opciju: u prvom talasu, uzeće se samo probrani, dok će ostali biti napušteni i prepušteni sebi da to vreme od prvog uzimanja do konačnog suda ispune u skladu sa božjim pravilima. Niko ne zna koliki je to vremenski period u pitanju; možda se radi tek o satima, a možda su u pitanju i mnoge godine.

The Leftovers govori o tim napuštenima, onima koji su preživeli prvi odabir i ostali napušteni i prepušteni sebi.

14 decembra se dogodio prvi Čin: neki su uzeti, neki nisu. Širom sveta, milioni ljudi su naprosto prestali da postoje - jednog trena su bili tu, svima vidljivi, a već idućeg trena naprosto su nestali, ostavljajući za sobom čaše u padu i poluizgovorene reči. Niko od preostalih nije istinski video njihov nestanak; izgledalo je da su svi oni u toj presudnoj sekundi svrnuli pogled na nevažne stvari, čak i u slučajima najitimnijih kontakata. I ako je taj nestanak bio u skladu sa biblijskim proročanstvom, mehanizam samog odabiranja nije to bio ali zaista nimalo: među milionima nestalih bilo je hrišćana i muslimana i budista, vernika i ateista, hetero- i homoseksualaca, starih i mladih, dužnih i nedužnih jednako.

Tri godine kasnije, mali grad Mejplton sabira utiske, pokušavajući da unese smisao u tako očigledno neshvatljivu situaciju. Za te tri godine, niko nije uspeo da isprovrti ma kakvo pravilo, ma kakvu generalnu povezanost sa zbivanjima tog kobnog 14tog decembra: Kevin, gradonačelnik Mejpltona, nije izgubio niti jednog člana porodice 14 decembra, ali je ostao bez žene i sina u te tri godine koje su usledile, izgubivši ih radikalnim kvazi-hrišćanskim kultovima od kojih je jedva nekako uspeo da spasi ćerku. Nora je kobnog 14tog decembra izgubila čitavu porodicu - muža i dvoje male dece. Njihova veza je očajnički pokušaj dvoje osakaćenih ljudi da nadoknade amputirane delove sopstvene duše; Kevin se grčevito bori za sebe i za druge, trudeći se da povrati život vredan življenja, dok se Nora lomi u limbu ekstremnih krajnosti, prožeta ogromnim osećajem krivice što uopšte i pokušava da prevaziđe taj kobni 14ti decembar. Rasuti kao mravi sa poplavljenim mravinjakom, stanovnci Mejpltona očajnički traže priliku da budu korisni, i to više drugima nego sebi, spremniji da svoja dobročinstva poklone potpunim strancima negoli svojim bližnjima, koji ih najviše trebaju.

Roman ne nudi klasičnu motivaciju, bez obzira na očigledne mogućnosti koje bi se mogle pretpostaviti iz premise; nije u pitanju niti alternativna istorija niti žanrovska fantastika u bilo kom obliku. Ako išta, The Leftovers premisu koristi striktno kao prizmu kroz koju razlaže tu skoro mundanu čovekovu potrebu da sebi protumači zbivanja nad kojima nema moć ni da ih shvati a kamoli kontroliše, i da nekako ispuni ogromnu i mračnu prazninu za koju sluti da ispunjava glavninu njegovog bića. Odmičući se od prirodnih kataklizmi, Perrotta nudi apsurd kao finalnu tačku slamanja koja naprosto ne ostavlja očiglednu mogućnost povratka na staro. U svetu tako temeljito ranjenih duša, Perrotta nudi galeriju precizno izvajanih likova, od kojih svaki postaje brižljivo odabran predstavnik svog tipa: prepušteni sami sebi, bez neprijatelja na kog bi mogli svaliti krivicu za svoj gubitak, stanovnici Mejpltona svoj strah i očaj okreću na sebe i svoje bližnje. Perrotta svaku pojedinačnu metamorfozu prikazuje hirurškom preciznošću čoveka koji pod mikroskopom prati fazu za fazom jedne užasavajuće mutacije u kojoj duhovno obogaljeni ljudi postaju monstrumi, hraneći se patnjom svojih bližnjih, u nadi da će tako olakšati sopstvenu.

U duhu proze koja nam subverzivno otkriva slepe tačke našeg vidokruga - to znajući da smo savladali veštinu izbegavanja svega što nam sreću kvari - i koja se uporno nama bavi čak i kad zna da ne donosimo bog zna kakve radosti ni sebi ni bogovima koje smo izmislili - sretni vam eshatološki praznici. :)

Lidija Beatović