Kako je Resetor odlučio da organizuje još jednu stoner svirku, a kako ja nisam bila na koncertu sličnog tipa još od novembra i Stoned Jesusa, logično je bilo da se uputim u Elektropionir.


Kako je svirka počela neočekivano rano (verovatno zbog toga što je u pitanju radni dan), njen početak i kraj mojih obaveza su se preklopili, tako da jedva da sam čula išta od svirke kragujevačkog sastava Larska. Međutim, iako ne mogu da prenesem utiske sa same svirke, ne želim da ovaj sastav ostavim nespomenut jer bi to bila prava šteta. Ovaj sastav se okupio pre oko dve godine, sa jasnim ciljem – da sviraju autorsku muziku. Kako je najbolji način da promovišete bend svirkom, Larska je veoma koncertno aktivan sastav. Pobedili su na BARF festivalu i ušli u finale Bunta što svedoči njohovom kvalitetu.
Veoma mi je krivo što nisam stigla da ispratim njihov nastup jer znam da bi mi bend sa dve bas gitare odlično „legao”, pogotovo jer njihov karakterističan zvuk nosi uplive grandža, stonera i alternativnog roka. No, nadam se da ću ubrzo dobiti novu šansu.


Ruski stoner sastav Re-Stoned na binu se popeo dvadesetak minuta kasnije nego što je satnicom bilo predviđeno. Nisu gubili vreme, te su odmah počeli sa svirkom. U pitanju je tročlani stoner sastav bez vokala, ali na ovom koncertu oni ni najmanje nisu nedostajali. U svoju muziku uveli su nas teškim, distorziranim rifovima, karakterističnim za doom i stoner, dok su kasnije tokom koncerta pokazali da njihova muzika nije samo takva. Smenjivale su se pesme koje su spore i jedva ti dozvoljavaju sa se pomeriš pod njihovom težinom, sa onima tokom kojih jednostavno ne možeš da stojiš u mestu. Vrlo često su se ove smene dešavale i u toku jedne pesme. Svaki instrument se čuo kristalno jasno, te su melodijski uplivi karakteristični za bluz i klasični rok, bili u divnom kontrastu sa stoner i ambient pozadinom. I dok je meni slušanje stonera dovoljno da me baci u stanje poput stonda, nekima to ipak nije bilo dovoljno, što se po mirisu u klubu dalo primetiti.
Komunikacije benda sa publikom svela se samo na zahvaljivanje nakon svake pesme, što mi takođe nije bio problem. Reči nisu nedostajale jer je uživanje benda u sviranju sopstvene muzike dovoljno govorilo, tako da one nisu bile potrebne kako bi prenele emociju. Ipak, simpatično je kada bend izjavi o čemu je pesma koja je instrumental, pa smo tako imali priliku da slušamo „malu bluz pesmu o gušterima”, najkraću koja je ove večeri bila odsvirana – Forgive Me, My Lizard.
Kako je bilo predviđeno da bend svira sat i po vremena, i oni, a i publika, bili su neprijatno izenanađeni kada im je pred otkucaj jedanaest sati rečeno da imaju sedam minuta do kraja. Razumljivo je, svirka mora biti gotova do jedanaest, ali onda bend ne treba da počne sa sviranjem sa dvadeset minuta zakašnjenja. No, dobro. Odsviraše Re-Stoned jednu kraću, pa pitaše da li imaju još vremena. Kako im je dozvoljeno da odsviraju još jednu pesmu, oni su snalažljivo odabrali da izvedu Crystals, dugačku devet i po minuta.

Na kraju ovog koncerta bilo je primetno da je publika veoma željna još svirke. Međutim, zbog politike kluba, džabe su čekali bis. Iako klub nije bio pun, to nije uticalo na atmosferu. The Re-stoned imaju odličnu publiku u Srbiji, koja je tokom celog koncerta bila odlična podrška, tako da, kada se vrate, mogu da imaju samo još veći broj ljudi ispred bine.

txt: Jelena Ostojić
foto: John Wolfrik