Spoj različitih klinaca stvara jaču armaturu realnosti


Šta uopšte znači uzeti instrument u ruke i svirati tamo nešto što nema nagoveštaja u realnosti? Uprljanost realnošću je oduvek bio skriveni princip kojim bi se ljudi branili, sa znanjem da je nekada nešto bilo bolje, kad god to bilo, samo da nije sada, jer sada je proizvod tih sitnih čestica prošlosti koje su tako lepo prasnule u ovo što se trenutno dešava da je naizgled potpuno nebitno to što se upravo dešava.

I sada, kada posmatramo nekadašnje vreme, mi to analaziramo iz današnje perspektive i kažemo: „Ma bilo je bolje, išli smo na more, zimovanja, u Rumuniju na šverc, pa onda u Italiju u zezanje. Spavali smo na klupama i nije bilo problema, bili smo sigurniji“.

Svaka sigurnost u sebi sadrži kontrolu; samim tim, sva ta iluzija pada u vodu i ostaje kao zapečaćeni momenat istorije. Ali, posmatrajući to vreme, pričamo i dalje o šezdesetima, jer je besmisleno da u roku od nekoliko tekstova odradim čitavu priču i ćao-zdravo, bez malo dublje analize, i da ovaj serijal, koji može samo glavobolju da ti napravi, završim jednostavnim podsećanjem.

U skromnoj analizi istorijskih momenata koji su se dešavali šezdesetih godina, moramo im pristupiti bez prethodnog predznanja, u duhu vremena. Život nije bio toliko fin kao što se danas priča. Ali svakako je bio drugačiji.

Isečak iz života tadašnjeg mladića

Živeli su u kući koja je pristojno izgledala i bila prilično opremljena, s obzirom da je majka postala nastojnica pošte; imali su telefon u kući, grejali su se na drva, jer struja u to vreme i nije bila baš pouzdana. Neretko se dešavalo da jedna sijalica povuče nestanak u celoj kući; kada se svemu tome doda još i činjenica da su restrikcije dvadeset sati dnevno uzimale struju k sebi, tek se krajem šezdesetih godina vratila mogućnost punopravnog uživanja u blagodetima struje.

Godine detinjstva su identične, preslikane drugima iz tog vremena. Nije bilo mogućnosti kompjutera i zatvaranja u četiri zida radi virtualne zanimacije; ispitanik je nekoliko puta, kroz iskreni osmeh, koji se i ne viđa baš često kod ljudi njegovih godina, izjavio kako je, dok je u Čačku obitavao po ceo dan, hodao bos od aprila do oktobra. Naravno, u školu su morali da nose sandale, jer je to vreme strogosti iziskivalo od đaka neku vrstu strahopoštovanja.

Od prvog kontakta sa loptom shvatio je da je dosta dominantniji u sportu od ostale dece, što je rezultiralo raznim medaljama i nagradama u budućnosti; ali nećemo da se zalećemo, u prvim trenucima je, pored srpskog bejzbola koji je izumro na ovim prostorima, klikerima upotpunjavao svoje dečaštvo. Njima su se igrali dok nisu dovoljno porasli da bi uzeli loptu u ruke; no s obzirom da su ta vremena bila u potpunosti drugačija od današnjih, nama kao čitaocima je komplikovano da zamislimo da lopte u državi uopšte nije bilo. Samo ako neko donese iz inostranstva, a rekli smo već da je embargo i prepucavanje Amerike i Rusije onemogućio trgovinske tokove. Samim tim, morali su da iskoriste ono što imaju.

Jeli su hleb i mast i to im je bila svakodnevna, omiljena poslastica, ali i glavno jelo. Od slatkiša su videli samo kruške, jabuke, šljive, ono čega je Srbija puna. Sirotinjski kolači, mešani brašnom i šećerom bili su jedina mogućnost. Sa sedam godina, kada je bio na skijanju na Kranjskoj gori u sindikalnom odmaralištu, prvi put se susreo sa paštetom. Dobijali su pune veš korpe sendviča i zanimljivo je to što su uživali u svakom zalogaju ne razmišljajući zapravo šta je to što jedu.

U to vreme, glavna zabava bile su kafane, iako je bilo izričito zabranjeno uvoditi decu unutra. Prvi put kada ga je majka odvela u kafanu na roštilj bilo je to zbog odličnog uspeha, no i dalje je morala da traži pismeno odobrenje od razrednog starešine da bi ga uvela unutra. Razredni je odobrio sat vremena u kafani, i ta reč je morala da se poštuje. Čak ni roditelji nisu imali pravo glasa.

Odeća koju su nosili govorila je o njihovom vaspitanju koje je moralo da ima meru. Somotna odela, košulje, sa po kojom zakrpom, ali i dalje su svi morali da se povinuju jedinstvenom trendu koji je tada vladao.

Svako ko je živeo u Beogradu imao je mogućnost da ostvari svoje ambicije; ako si iz unutrašnjosti, onda život u Beogradu predstavlja problem, jer je dosta skup. I tada su postojali domovi, ali je bilo mnogo lakše rođenim Beograđanima da napreduju. Školovanje je bio besplatno, a to je davalo priliku svima da se iskažu. On je, na primer, u prvoj godini Tesle otišao sa razredom na ekskurziju četrnaest dana po celoj Jugoslaviji, od Rijeke do Zadra, Šibenika, Splita, Dubrovnika, pa Ćirom do Sarajeva i to je njegovu majku koštalo desetinu plate.

Posle fijaska sa prvim poslom postao je ulični prodavac knjiga sa svojih dvadeset godina ispred nekadašnjeg bioskopa Beograd, na mestu gde se sada nalazi pozorište na Terazijama. Prodavao je crvena izdanja Reč i misao, i na tom mestu je zaradio gomilu novca koje je, naravno, spiskao na mladalački život. Plata tehničara u to vreme je bila sedamnaest hiljada a on je, i pored gomile novca koji je zaradio, jeo svakog dana u ekspres restoranu Kasina; posle mesečnog obračuna, ostajalo mu je sto dvadeset hiljada dinara, a u to vreme je stan u Rovinju koštao sto hiljada.

Već šezdesetih godina su se oblačile farmerke i šuškavci; naravno, farmerke nisu mogle da se nabave u zemlji, tako da su morali na sve moguće načine da dođu do njih. Bio je veoma inovativan, jednom je otišao na vojni otpad, uzeo padobransko platno i od druga stare farmerke, već pocepane, i onda bi sve to odneo kod prijatelja krojača koji bi im skrojio nešto nalik na original.

Za vreme mladosti, izlazilo se na igranke; najpoznatije su bile na Kalemegdanu i u Petoj gimnaziji, dok je leto najviše voleo da provodi na Savskoj plaži koja se nalazila ispod Brankovog mosta. Muzika koja se slušala kada se vratio u Beograd bio je džez. Džimi Stanić je stalno pevao na Kalmegdanskoj terasi; naravno, deca nisu smela da prisustvuju, pa su se skupljala ispred da bi bar nešto čuli. Omiljeni izvođač mu je bio Luj Armstrong, s tim da je, kada je došao rokenrol u Srbiju, bio jedan od ljudi koji su uživali u blagodetima brzog zvuka.

U jednoj takvoj sredini nastali su prvi bendovi, ljudi koji su posle preuzeli rokenrol kao jedinstvenu formu dostupnu svakom mladiću koji želi da se iskaže. Tada je u Americi i Britaniji, zbog velikog novca u muzičkoj industriji, napokon dozvoljeno muzičarima da se kreatvno iskažu izvan dvanaestotaktnog bluza i ljubavnih sentiša. Pojavili su se Zappa sa „Freak Out“ albumom, Bič Bojsi sa „Pet Sounds“ i Bitlsi sa svojim „Sgt. Pepper“ albumom. Rokenrol je dobio novu i drugačiju formu, koja je uskoro preuzela celu bivšu zemlju, bez izuzetaka.

No, pričaćemo o tome…

Stefan Megić