Fanove benda „Suicide Silence“ je pošteno iznervirao muzički zaokret članova istog, pošto su pesme „Doris“ i „Silence“ imale veoma neprijatan šok-efekat. Ali, stav benda da „rade muziku za sebe i da ih ne zanima šta drugi sem njih misle o tome“se može shvatiti kao svojevrsni šamar dugogodišnjim pratiocima ovog kvinteta. Čitajući članke o celom tom slučaju sam naišao na izjavu kolege novinara sa jednog stranog portala u kome kaže da „metal bendovi danas uglavnom nemaju taj luksuz da ignorišu želje fanova“. U suštini – muzika kojom se bave im stavlja hleb na sto i od nje žive (diskovi, majice, digitalna prodaja, karte od koncerata i slično). Dok god je tako, bendovi moraju uvek imati na umu samo jedno: da zadrže fanove i da im daju ono što traže. Naravno, stanje je daleko od idealnog, te mali broj bendova zaista i živi od muzike, tako da najviše kreativne slobode imaju oni kojima je muzika „samo“ ozbiljni hobi kome se posvećuju posle radnog vremena, vikendom i tokom godišnjih odmora.

Veliki (i ne tako veliki) bendovi najavljuju nove albume i po nekoliko meseci unapred, daju obaveštenja po socijalnim mrežama, cimaju onlajn medije za deljenje objava, te na taj način održavaju interesovanje za njih. Što se više piše, veće je interesovanje, pogotovo ako su delići novog materijala davani na kašičicu. Napetost, očekivanje, pozitivna nervoza. Sve to ima svojih draži. Prvi singl ne mora nužno biti najbolji sa albuma, već najefektivniji: mora izazvati oduševljenje, sijaset reakcija o kojima će se pisati po „Fejsbuk“ ili „Tviter“ statusima ili će se praviti video analize postavljene na „Jutjub“. I „Suicide Silence“ su uspeli u svemu tome, samo što se umesto hvalospeva digla prašina negodovanja koja neće niti lako, niti brzo splasnuti.


Krajem prošle godine je objavljen spot za pesmu „Satan is Real“, kojim su nemačke treš legende „Kreator“ nastavili reklamiranje svog novog albuma „Gods of Violence“. Ako izuzmemo glupavo-klinački naziv, numera je zarazna zbog svoje melodičnosti i himničnosti. Šta više – celo izdanje je takvo, kao i sva ona od „Violent Revolution“. Mile i ekipa se drže proverenog recepta i to onog koji im je dao novi indentitet, preko potreban posle druge polovine devedesetih. „Gods of Violence“ se ne razlikuje previše od svog prethodnika „Phantom Antichrist“, koji se opet ne razlikuje od „Hordes of Chaos“. Isto tako, sva tri nabrojana su logičan nastavak već pomenutog „Violent Revolution“ i „Enemy of God“. Taj zvuk je ono što je većina starih fanova zavolela. Ali, što je najbitnije, baš taj zvuk im je doveo nove, mnogo mlađe fanove. Novo vreme, nova „moda“, novi imperativi i novi standardi. Kada bend postoji toliko dugo, logično je da želi da se menja, da unapređuje svoj zvuk, eksperimentiše. Priznajmo, to im tokom većine devedesetih i nije baš išlo najbolje. Ali, sa novim milenijumom im se sreća ponovo osmehnula, te su našli savršen balans između svojih trešerskih korena, modernih ideja i aranžmana i mnogo više melodičnih deonica. Najbitnije je da je takav spoj ponudio mnogo više od NU metala koji je već tada pokazivao tragove posrtanja, alternativu upravo fanovima tog podžanra, mahom tinejdžerima, koji su potrebni kao konzumenti novog proizvoda. Naravno, i pored toga što novi album skuplja uglavnom dobre kritike, solidan broj slušalaca izražava negodovanje i govori kako je bend propao i da više nemaju ideja. Možda i nemaju ideja, ali ako uspevaju da 16 godina zaredom objavljuju albume koji su, ako ne odlični, onda vrlo dobri, održavaju koncerte i turneje, daju fanovima ono što većina njih želi i nadasve rade ono što vole, onda nema ni najmanjeg govora da su propali.

Finski „Mors Principium Est“ su 2014. objavili „Dawn of the 5th Era“, neverovatno dobar album koji je zadržao sve ono najbolje od svoja četiri prethodnika i na sve to dodao neke nove finese koje su nekako upotpunile indentitet benda. Moderan melodeath zvuk, neokaljan komercijalnim metalcore uplivima kojima pribegavaju mnogi izvođači kako bi povećali bazu svojih fanova. Naravno, imao sam velika očekivanja od „Embers of a Dying World“ pre nego što se pojavio, pogotovo zato što nisam čuo ništa od materijala sa njega. Da nikada pre nisam imao dodira sa ovim bendom, bez pogovora bih ovo izdanje stavio u top 20 najomiljenijih. Ali, pošto to nije slučaj, mogu reći da nisam u potpunosti zadovoljan. Album je zaista odličan, ali pre svega deluje kao da je osnova za njega bila pesma „We Are the Sleep“ sa prethodnog izdanja, te većina numera ima glavnu melodiju koja podseća na pomenutu pesmu. Pa, čak je i sama atmosfera takva. Nije u pitanju manjak kreativnosti, već igranje na sigurnu loptu. Bend je dao fanovima ono što im se sviđa, dao im je ono što traže i što će ih naterati da album iznova slušaju i to je ono najbitnije. Uostalom, bez novih izdanja nema previše zanimljivih priča koje bi održavale interesovanje, tako da se na njima mora konstantno raditi.

Finski „Amorphis“ su redovni sa dve stvari: turnejama/nastupima i objavljivanjem albuma i ostalih pratećih izdanja. Mišljenja sam da bi mogli da spuste loptu što se novih naslova tiče, pošto deluje kao da nemaju meru kada treba da stanu. Fanovi jesu gladni njihove muzike, ali objavljivanje albuma svake dve godine je praćeno singlovima sa pesmama kojih nema na zvaničnim izdanjima, a koja su opet prepuna sadržaja. Prosečan slušalac ne može da se navikne na sve pesme, ne može da ih sve lepo izgustira jer je novo izdanje već tu. Da ne govorimo o bonusima za japansko tržište. „Eclipse“ je objavljen februara 2006., a „Silent Waters“ osamnaest meseci kasnije. Prekratko vreme za privikavanje. A, onda manje od dve godine kasnije je tu „Skyforger“. I tako dalje... Što je najzanimljivije, svaki album bude dobro prihvaćen, iako je posle „Eclipse“ gotovo svaki od njih imao pregršt filera, pesama koje su tu da bi se ispunila minutaža. Daleko od toga da su loše, ali su opet solidno slabije od onih koje su izabrane za singlove. I sve to zato što oni od toga žive. Ponudamora da zadovolji potražnju, a nije zgoreg dati i koji bonus uz to.

Ova četiri benda sam samo uzeo kao dobar primer kako muzički svet danas funkcioniše. Izvođači počinju da sviraju zbog sebe, zbog ljubavi prema muzici. Kada se uigraju i kada krenu prve svirke, zadovoljavaju se plaćanjem putnih troškova. Ako padnu piće ili dva uz to i nešto da se gricne – puna kapa. Kada krene zarada od karata, prodaje majica i sličnog... E, tada već počinje biznis. Što se više ide, sve se više zvuk ograničava, jer se sada svira zarad fanova. Sve se svodi na to da su bendovi ustvari firme, preduzeća koja pružaju usluge zabavljača, a da su fanovi korisnici tih usluga i žele da za svoj zarađeni novac i svoje izdvojeno vreme dobiju što više. Cenim da će „Suicide Silence“ dobiti neke nove pratioce, te da će i dosta starih fanova prihvatiti promenu u zvuku. No, to ne znači da im je bilo preko potrebno da pucaju sebi u nogu, čisto da bi videli kako će se situacija odvijati posle toga.

Antonio Jovanović