Starija ekipa Andriju i Stevu zna od ranije sa hardcore punk scene. Momci su godinama bili aktivni kroz bendove 36 daggers, Cut self not i Jaibo! Zato i ne treba da čudi što je VVhile zvuk verovatno najzreliji od dosadašnjih njihovih radova. Iako je polazna osnova bio punk rock, ubrzo je zvuk probio granice žanra i danas je više miks alternativnog, eksperimentalnog, šugejz, noiz, snolikog pop zvuka. VVhile iza sebe ima nekoliko vinilnih izdanja, pet evropskih turneja, i za nekoliko godina postojanja uspeli su da izrastu u jedan od najuzbiljivijih bendova na prostoru bivše Jugoslavije. Razgovarali smo sa Andrijom koji je bio i više nego raspoložen za priču.


Jako ste dugo na domaćoj nezavisnoj sceni. U prethodnim bendovima bavili ste različitim muzičkim pravcima. Kako ste došli na ideju da osnujete bend nešto drugačijeg usmerenja od dosadašnjih? Šta vas je najviše motivisalo?

Kada godinama sviraš u bendovima sa različitim ljudima, shvatiš da je svaki bend svet za sebe i da ima svoju priču koja govori mnogo više od muzike. VVhile je nastao totalno spontano bez neke egzaktne namere kako bi bend trebalo da zvuči ili da li bi trebalo da bude duo ili nešto drugo. Stvari su se u nekom, rekao bih, progresivnom redu, jednostavo dešavale u prostoru gde vežbamo i dovele do toga šta je ovaj bend danas. Istina je da smo kroz ranije bendove, manje više, svirali punk u različitim oblicima, tako da nam taj pristup bio polazna tačka i u ovom bendu. VVhile jeste počeo kao minimalistički punk sa jednom gitarom i bubnjem, ali je vremenom dobijao i druge oblike, što iz kreativnih pobuda što iz ograničenja koja bend ima kao duo i želje da se ta ograničenja prevaziđu. Ono što nas je motivisalo, i što nas još uvek motiviše je prvenstveno potreba i želja za stvaranjem. Kada se malo zamislim nad ovim, možda je zanimljivije pitanje šta nas motiviše da istrajemo u tome što radimo sve ove godine.

Koliko ste se dugo poznavali pre VVHILE? I kako to (ne)poznavanje utiče na proces stvaranja? Kakva je Vaša međusobna dinamika? Da li je vaša muzika rezultat međusobnog otkrivanja i upoznavanja kroz muziku ili je ona upravo posledica toga što se predobro znate?

Upoznali smo se kao i većina ljudi na “sceni”, na koncertima, i pre ovog benda se nismo dobro poznavali.  Dok sam ja 2011. godine prestajao da sviram sa Cut Self Not i Tough Guys of America, Jaibo! u kome je Steva svirao bubnjeve je takođe odumirao. Kada smo počeli da sviramo nismo čak ni imali ambicije da imamo bend. Ja sam još tada bio veliki fan Stevinog sviranja bubnja i pošto do tada nikada nismo svirali zajedno, ideja je bila da odemo u studio i sviramo nešto, bilo šta, zabave radi. Ispostavilo se da smo u jako kratkom vremenskom periodu napravili dosta pesama, skoro da je svaka proba donosila jednu ili dve pesme. Ali kao što sam malopre rekao, svaki bend nosi svoju energiju i ona svakako dolazi iz odnosa ljudi. Na početku svakog benda je uvek ispitivanje granica ukusa i onoga u čemu se svi članovi benda osećaju dobro. Naša dinamika je upravo dinamika uzajmnog poštovanja tih granica. Nekako se ispostavilo da su prave stvari za nas dvojicu baš ono što je za obojicu istovremeno ok. To znači da ne sviramo pesme, ili koncerte, koje se jednom od nas dvojice, iz bilo kod razloga, ne sviraju. Vremenom je to postao imperativ funkcionisanja benda i kroz to smo se prilično upoznali i postali bliski prijatelji.

Sa druge strane postoji neka zajednička muzička osnova koja je bitna i za moje i Stevino odrastanje, ali uvek otkrivamo novu muziku sadašnjeg ili nekog prošlog vremena koju međusobno podelimo i to naravno utiče na sve što radimo. Muzički senzibiliteti su nam svakako drugačiji ali je pristup muzici isti.

Kakav je vaš proces stvaranja? Šta najpre nastane -  tekst ili muzika?

Tekstovi uvek nastaju na kraju. Dosta vremena provodimo u studiju, kako na pravljenju muzike tako i na osmišljavanju najboljeg načina da formiramo potpunu zvučnu sliku sa samo dva instrumenta. Mislim da kod nas muzika generiše neke slike u glavi koje se zajedno sa nekim trenutnim razmišljanjima ili emocijama kasnije prenesu u tekstove.

Koje teme vas najviše inspirišu pri pisanju tekstova? Koliko lična iskustva igraju ulogu?

Polazim od toga da smo odrasli ljudi sa nekim životnim iskustvom, koje utiče na to što stvaramo i način na koji ga stvaramo. Mogao bih da kažem da je naša muzika prilično introvertna i da je najvećim delom, to što dolazi od nas, predstavljeno u jednom individualnom doživljaju sveta koje nas okružuje. Inspirišu nas ljudi, prijatelji i njihovi izbori, politika, ljubav, život.

Pri stvaranju, kako želite da vaša muzika utiče na slušaoce a kako na vas?

Verujem da strast prema bendu i uživanje u pesmama koje sviramo može da ubedi slušaoce da mi verujemo u to što radimo, pa će možda i oni poverovati. Ne razmišljamo da li to zvuči ovako ili onako i da li bi se i kome to svidelo ili ne. Na to ne možeš da utičeš. Postoji mnogo faktora koji dovode do toga kako nešto utiče na slušaoce a na početku i kraju svega, to je uvek individualni doživljaj. Neko će u tebi da učita trend, neko muziku koju je već čuo, nekome se ne sviđa kako se oblačiš, sve je otvoreno i sve je to ok.

Raduje me kada mislim o tome, da neko u našoj muzici pronalazi nešto što može da ga inspiriše na neki vid lične promene, prvenstveno. Sve ostalo je za mene nepojmljiv uspeh i najviše bih voleo kada bih znao da smo uspeli da nekoga  inspirišemo da napravi svoj bend.

Koji aspekt bivanja u bendu vam je najdraži i najmanje drag? Šta donosi najviše radosti, a šta najviše stresa?

Mi ne živimo od muzike i to dosta olakšava poimanje benda i svega oko benda. Iako nam je bend bukvalno drugi posao, mislim da obojica uživamo u svakom aspektu. Uz pomoć dragih prijatelja koji nas okružuju mi skoro sve vezano za bend radimo sami. Za mene lično, možda najlepši trenuci su oni kada nastaju pesme i dobijaju svoj konačni oblik, i onda kada si na turneji i svako veče te pesme predstavljaš ljudima koje posle upoznaješ i gradiš jako lepa prijateljstva. Stresa uvek ima u svemu što radiš ozbiljno i do čega ti je stalo. Tako da, ne bih mogao da izdvojim šta mi je najmanje drago, sve je ok, pogotovo sa neke vremenske distance. Ipak su za nas ovo slatke muke koje smo sami izabrali.

Svoja izdanja ste promovisali ako se ne varam i putem turneja. Dokle ste najdalje otišli u geografskom smislu? Dokle je vaša muzika dospela bez vas, imajući u vidu da distribuciju vaših izdanja radi više etiketa iz inostranstva?

Da, do sada smo bili na pet evropskih turneja i svirali puno koncerata širom bivše Jugoslavije, a najdalje smo otišli do Holandije. Naši izdavači su jako male DIY punk etikete koje to što rade, rade iz čistog entuzijazma i ljubavi prema muzici. Oni su naši dugogodišnji prijatelji ili ljudi sa kojima smo u međuvremenu postali prijatelji. Oni nemaju PR kampanje za svoja izdanja, tiraži su jako jako mali ali je želja velika. Chris koji drži Dirt Cult records svoja izdanja distribuira kroz No Idea tako da naša ploča može da se kupi u nekim većim prodavnicama ploča, poput Amoebe u Americi ili Juno records u Evropi. Dosta ljudi nas je kontaktiralo jer je našu ploču čulo u prodavnicama u Des Moines ili San Francisku ili Berlinu. To je jako lep osećaj. Sa druge strane, naša izdanja su dostupna za besplatan download na bandcampu i tako ljudi jednostavno nađu svoj put do nas. Bilo ih je iz Japana, Indonezije i Australije na primer.


Postoje li bendovi na našoj sceni čiji rad pratite i za koje smatrate da bi više ljudi trebalo da zna za njih?

Jako mi se dopada taj trenutni muzički presek scene koji je raznolik i mislim jako potentan u svakom smislu.

Pratimo rad puno bendova. Stalno to govorim, ali mislim da scena u poslednjih 10-15 godina nikada nije bila interesantnija i kvalitetnija. Ima toliko bendova koji su autentični u svakom smislu, ali ne mislim samo zbog jezika ukoliko bend peva na srpskom. Čudno je da i pored interneta, ovde postoji određena vrsta izolovanosti. Sa jedne strane to je jako dobro jer se bendovi više trude da nađu neki način da se predstave a sa druge dosta bendova čeka da im se nešto desi i u tom čekanju ne istraju.

Šta mislite da nedostaje našoj (i regionalnoj) alternativnoj sceni? Koje su dobre pojave na njoj (ako mislite da ih ima)?

U poslednje vreme sam shvatio da na prostoru bivše Jugoslavije postoji neki oblik tržišta za alternativnu muziku i sa tim u vezi neki vid muzičke indsutrije, ako to može da se nazove tako. Ali mislim da u toj nazovi industriji bendovi nisu postavljeni u centar i da se malo toga vrti oko muzike a više oko poslovnih formi i modela. Mislim da je, u Srbiji barem, jako bitan faktor nedostatak relevantih medija koji pišu i bave se muzikom, i to pravi ogromnu rupu iz koje nije moguće postati vidljiv, a facebook strana nije dovoljni vid promocije.

Ne sviđa mi se što su se svi pretvorili u PR agente sopstvenih bendova. Nekako mi se čini da je svima postala bitnija slika o bendu nego to što bend zapravo radi. Verujem da je to duh vremena koji ima svojih prednosti i mana. U Beogradu su na primer, koncerti lokalnih bendova uglavnom polu puni ili puni i to je dobar znak da ima publike. Činjenica da bendovi uspevaju da istraju i imaju pune sale u okolnostima u kojima živimo i radimo je ogroman uspeh.

Ipak, voleo bih da vidim da su ljudi malo više angažovani i da postoji zajednica i zajedništvo. Voleo bih da ljudi nisu apolitični. Voleo bih da veruju da je moguće napraviti sve sam. Voleo bih da vidim entuzijazam koji pokreće ljude da prave zinove, pokreću izdavačke kuće, pišu kritike, bukiraju turneje, snimaju albume. Ništa neće samo da se razreši i neće Sub Pop da dođe i otkrije bend koji svira 2 koncerta godišnje u svom gradu.

Jeste li primetili taj nazovimo “talas” duo bendova poslednjih godina. Sa jedne strane na primer Štutgart Onlajn, Multietnička Atrakcija, sa druge ne primer Ti i VVhile?

Svi ovi bendovi su različiti, ljudi eksperimentišu sa formama koje su im ok i koje im zvuče dobro. Ne verujem da je razlog za formiranje dua kod svakog benda isti a mozda i jeste.
Kako ste uopšte došli do te forme, da li je ona bila posledica nedostatka ljudi, neozbiljnosti drugih da vas isprate, ili je postava od starta zamišljena ovako? I, koje su prednosti i mane dvojca nad brojnijom postavom?

Kada smo krenuli da sviramo, kao što sam već rekao, uspeli smo da za jako kratko vreme napravimo dosta pesama. Tada smo pričali i o drugim članovima i ko bi to eventualno mogao da bude, pričali smo da li nam je potrebna joše jedna gitara ili bas ili samo gitara ili samo bas. U aprilu 2011. godine No Age su svirali u Beogradu. Mene je taj koncert poptuno oduvao u smislu da sam shvatio da dvojac može da zvuči super. Njihova zvučna slika mi je od tada pa do danas bila velika inspiracija.  Kada smo u junu  2011. snimili prve 4 pesme koje su kasnije izašle kao 7” “VVhile is Vanity”  bilo je jasno da smo formirali svoj zvuk i da će to biti duo.

Prednosti su u tome što se mnogo lakše dogovaramo i organizujemo oko svega. Lakše donosimo odluke i niko ne mora da bude diktator u bendu. A mane... poslednjih godina često slušam muziku tako što prvo uočim ono što fali VVhile-u, na primer klasicna ritam sekcija bas-bubanj ili to da pesma ne mora da se izgradi loopovima da bi krenula nego ceo bend krene od jednom. Na kraju, duo nije forma čiji smo robovi. Ukoliko shvatimo da nam je potrebno još instrumenata i ljudi i da to radi u pravcu muzike, vrlo rado bismo bili kvartet ili sekstet.

Za kraj ovog razgovora, recite nam šta možemo očekivati u narednom periodu: albumi, turneje, spotovi? Vreme je hladno, sezona je klubova, a mi smo vas spletom okolnosti propustili nedavno u Novom Sadu. Gde je prilika da vas vidimo sledeći put?

Sve ovo vreme od izlaska albuma “More” radimo na novim pesmama. Za sada dosta istražujemo sa novim formama i instrumetima i opet načinom da sve to izvedemo kao duo. Nadam se da ćemo nekada ove godine uspeti da snimimo sve te pesme. Za 10 dana krećemo na kratku turneju sa Mnjenjem. 16.02. smo u Sofiji, 17. 02. U Plovdivu, 18.02. Slavimo 10 godina Bernays Propagande kao njihovi gosti na koncertu u Skopju i 19.02. U klubu Feedback u Nisu sa There.
Posle toga čeka nas koncert u Močvari u Zagrebu 4.03. i 11.03 u Beogradu. Verujem da ćemo se videti u nekom od ovih gradova. 

Sa Andrijom razgovarali Tamara Fijat i Nenad Popović