Neumorni i najplodniji savremeni muzičar Ty Segall nas i ove godine časti izdanjem na samom početku godine. Ovaj album je naslednik prošlogodišnjeg – “Emotional Mugger”, koji je po mom mišljenju sam vrhunac Tajlerovog opusa. Iako ne pravi velike pauze između albuma, Ty nije tip "kvantitet pre kvaliteta", čini mi se samo da je nestrpljiv. Kao i uvek ostaje veran svojim uticajima i ne krije ih uopšte, ali oslanjanje na iste uzore ga nikada nije sprečavalo da iznenadi svakim albumom i ode u neočekivanom smeru. Ovo mu je drugi album pod nazivom Ty Segall, njegov debi takođe nosi ovo ime. Ovim možda i upućuje na debi, na razliku i na napredak koji je postigao do sada, na njegov ceo njegov muzički razvoj, što je sasvim zanimljiva zamisao i koncept, ali ga album ne prati puno. Album je previše u Tylerovoj komfor zoni, nema eksperimentisanja, niti osećaja neočekivanosti koja je Tylerov zaštitni znak. Jednostavno je previše svoj.

Prve dve pesme na albumu nisu ništa novo, možda i previše "po pravilima" za Tylera. Ali sve to nadoknađuje desetominutno kidanje u vidu pesme "Warm Hands (Freedom Returned)". Što se ove pesme tiče, nema greške, svaki deo je baš onakav kakav treba da bude, od jednostavnih rifova na strofama, preko kratkih iznenadnih preklapajućih soloa i prelaza sve do jam-a koji kreće negde u petom minutu i "povratka u pesmu". Pesma je totalni rolerkoster i iznenađuje iz sekunde u sekundu. Jedina neočekivana stvar na ovom albumu su balade, "Orange Color Queen", "Take Care (To Comb Your Hair)" pa i "Talking" su jako prijateljski nastrojene s obzirom na to da su Ty Segallove. Nisu hladne, bezosećajne i bezdušne, vec su čakšta primamljive i prijatne. “Orange Color Queen” je verovatno najdalje što je Ty otišao u pop ikada. "Papers" ne bih svrstao u balade, ali je definitivno jedna od pristupačnijih i u isto vreme čudnijih pesama a razlog i jednog i drugog je klavir, iako zabavan i zarazan u isto vreme se uklapa na jako čudan način i podržava ostatak instrumentala. E sad da se ne zaboravi, ima i britkih, surovih, čistih garage punk pesama, kao favorita bih izdvojio "Thank you Mr. K", Britka, eksplozivna I lirički luckasta pesma koju bi Ramonsi svirali da su savremeni bend i da imaju dve gitare. Tu su i "Break a Guitar", "Freedom" i "The Only One" koje nisu preterano posebne, nisu ni loše već su samo tipične Ty Segall pesme, što je u suštini problem koji se prenosi na ceo album. Tipičan Ty Segall album.

Da je bilo ko drugi u pitanju i da gura svoj zvuk koji je uspostavio i u kome je dobar, ne bih zamerao, ali Ty Segallova stvar je radoznalost, sposobnost da ne ostaje nigde predugo, skretanje sa svakim albumom, još i još eksperimentisanja. Naravno, ne treba se album sasvim zanemariti zbog toga, ali sigurno je moglo biti zanimljivije. Zbog toga bih ovaj album više gledao kao neku kompilaciju preko koje bi svako mogao da uđe u njegov opus, "safe pick" za zainteresovane, rezime svog dosadašnjeg rada.

Mladen Ilić