Svakog aprila ponovo uzmem u ruke tu knjigu bar da je prelistam, zašto baš tog meseca biće vam jasno kad je pročitate. Bila je to jedna od retkih knjiga školske lektire u kojoj se moglo uživati. Na jednoj književnoj večeri mladih pisaca u Pančevu najčešće pominjan je bio citat iz nje “rukopisi ne gore”. To je remek delo ruskog majstora Mihaila Bulgakova – “Majstor i Margarita”.
 

Ako je još uvek niste pročitali a volite da čitate potražite je što pre. Zašto? Zato što je to jedno od onih dela koje ako niste pročitali ne možete reći da ste poznavalac književnosti. U njemu se sustiču aluzije i reminiscencije na Bibliju, Geteovog Fausta, Gogolja, Dostojevskog i druge klasike. Pisana u vreme Staljinovog terora knjiga je koja na najduhovitiji način kritikuje načelo poslušnosti građana u svakodnevnom životu i objavljena je tek 26 godina nakon autorove smrti. A autoru Staljin nije dopustio da emigrira, mada ga nije ni poslao u Sibir, šikaniran je na suptilne načine i sprečen u bavljenju umetnošću jer se veliki diktator za razliku od mnogih sadašnjih bojao književne reči.

Ipak to nije samo knjiga koja kritikuje jedan dogmatski sistem, to je knjiga o ljubavi, žrtvovanju i najvećem ljudskom poroku – kukavičluku. Najviše pate u njoj oni koji su imali priliku da urade nesto značajno i dobro ali su iz lenjosti, straha od nepredviđenog, želje za udobnošću to propustili.

Mladalačkim rečnikom rečeno ovo je jedna otkačena i uvrnuta knjiga u kojoj Đavo dokazuje da postoji Bog, sa svojim slugama ismeva ljudske mane i pomaže rastavljenim ljubavnicima da se nadju. Đavo je skeptičan u pogledu ljudskog napretka jer ga ne interesuje tehnički progres, ljudi se nisu izmenili u duši još od vremena Pontija Pilata samo ih je malo iskvario stambeni problem.

Poneki prizor iz knjige apsurdnošću i komikom može da podseti na moderne stripove kao sto je Dilan Dog ili na filmske parodije.

Knjiga je nastajala dugo, pisac je prvu verziju počeo 1928. da bi taj rukopis spalio 1930. kada je hteo i da prestane da se bavi književnošću. Čini se da u liku Majstora i ima nešto od tih Bulgakovljevih sumnji i strahova jer i Majstor čini isto sa svojim romanom o Pontiju Pilatu, koji je inkorporiran u okvirnu priču da bi se na kraju sa njom prepleo.

Ovaj roman je glancan i poliran, i ko zna koliko puta bi još bio prerađen da pisca u toku rada na 4.verziji nije sprečila smrt 1940. Cenzurisana verzija biće objavljena 1966. u Moskvi a sovjetski disidenti će u formi samizdata tj kopiranju od ruke do ruke proširiti poslednju verziju da bi u Frankfurtu 1967. bila objavljena i predstavljena svetskoj javnosti. Konačna i kanonska verzija je zasnovana na svim raspoloživim rukopisima romana i priredila ju je Lidija Janovskaja 1989. Mnogi izbori uvrstili su ovaj roman u 100 najboljih knjiga 20.veka.

Iako se činilo da je vreme zabrana prošlo pre nekoliko meseci šef ruske komisije za očuvanje istorijskog i kulturnog nasleđa predložio je da se ovo delo izbaci iz lektire jer nije dovoljno patriotsko i kvari omladinu.

Uticaj je bio toliki da su vrlo brzo snimljeni i filmovi po romanu. Poljski režiser Vajda snima za nemačku televiziju film po biblijskom delu priče 1971. a Saša Petrović u koprodukciji sa Italijanima 1972. snima jednu slobodnu interpretaciju celog romana koja će dobiti nagrade na festivalima u Veneciji i Puli. „Incident u Judeji“ je takođe adaptacija iz 1992. britanskog reditelja Paula Bryers’a a ruski film po romanu biće snimljen 1994. da bi svoju bioskopsku promociju doživeo tek 2011. U međuvremenu su Poljaci 1989. ekranizovali mini’seriju a ruski režiser Vladimir Bortko 2005. seriju u 10 epizoda. Postoji i izraelski animirani film iz 2010. a i grafička novela iz 2008. Na talasu mode ekranizacija poznatih književnih klasika u Holivudu se upravo priprema prva američka verzija koja će koštati oko 100 milona dolara a prema glasinama pregovara se sa Nikolasom Kejdžom i Natali Portman.

I na kraju, za poklonike rock kulture – da nije bilo ove knjige ne bi bilo ni jedne od najboljih pesama Stonesa “Sympathy for the Devil” iz 1968. jer je Mick Jagger inspiraciju za tekst dobio nakon čitanja ove knjige koju je dobio od svoje tadašnje devojke Marijane Fejtful, i to je prva pesma čiji je on kompletni autor (beše to na jednoj brazilskoj plaži pa otud oni bubnjevi na početku pesme). Ali nije on jedini popularni muzičar koji se inspirisao ovim romanom – Pearl Jam ima pesmu Pilate, The Tea Party pesmu The Master and Margarita, a Franz Ferdinand Love and Destroy, da pomenem samo najznačajnije.

Veran Mijatović (Zabavište)