Ako je rokenrol mrtav, pričamo o samoubistvu


Stojim na bini, gledam tišinu u ljudskim očima. Ne vide, ne veruju, ne zanima ih! Tu su da bi saslušali svoje ortake, koji su ih inače stavili na spisak, i vešto odmahuju glavom ne razmišljajući o tome da od njih zavisi čitava subkultura, koja je prešla u virtualno preslušavanje, obavezni event marketing i, kao vrhunac priče, potpuna apatija i besmisao u njihovim glavama. Bubanj je već spreman da zaškripi, bas samo čeka svojih pet minuta, gitara je naštimovana. Počinje prva pesma, udarac, prasak i – ništa. Tišina, možda blago klimanje glavom, razmišljanje o dugovima i, na kraju, još jedan uspešni koncert. Pred publikom koja bi radije da je kod kuće i da skroluje.

Okej, što da ne. Možda se nisu otkrili u bendu koji slušaju, potrebno im je nešto drugačije, energičnije, gerijatrijski podobno, da bi mogli da se osete svoju prisutnost. Možda bend koji slušaju nema tu energiju da ih pokrene, možda je muzika đubre, očekivanja previsoka a tišina između pesama negovatelj oštrine sluha. I ništa se nije promenilo u odnosu na moje nekadašnje razmišljanje da je publika kriva za sve.

I onda, kada analiziramo nekadašnje bendove, shvatamo da su to svi komunistička deca koja su imala mogućnost da prokrijumčare gitare iz susednih zemalja, da nađu što više ploča, da budu u skladu sa vremenom, stoga se postavlja pitanje – da li je rokenrol muzika nižih klasa ili šatro crvene buržoazije?

Ako analiziramo pojavu rokenrola u svetu, možemo zaključiti da je to bila muzika socijale, ekipe koja je htela da se uzdigne na lestvicama radničke klase preko muzičkog ispoljavanja, dok je kod nas rokenrol uvek bio muzika srednje i više klase. Što je u stvari paradoksalno, no političkim proganjanjem i ukidanjem te iste srednje i pretvaranjem zemljoradnika u elitu, došli smo do sadašnje situacije.

Uvek su politika i muzika bili usko povezani, pogotovo rokenrol, jer morali su predstavnici tajnih služba da kontrolišu te naizgled raspuštene mladiće ponikle iz generalskih porodica. I dok gledamo film Dečko koji obećava, možemo primetiti taj sukob generacija koji se ustalio u našem društvu, ali nije sve tako jednostavno. Ne želim da delujem kao teoretičar zavera i pričam o tome kako su vanzemaljci i Udba krivi za propast rokenrola. Smatram da smo sami krivi jer smo se izdvojili iz realnosti i počeli da posmatramo muziku kao beskompromisnu zabavu nauštrb kvaliteta.

Rešio sam da napravim serijal tekstova koji će direktno analizirati uticaj politike i društva na muziku u širem smislu, da bih na kraju došao do zaključka zbog čega smo došli do ovako nezavidne situacije. Šta se to promenilo u razmišljanju ljudi, u politici i, na kraju, u muzici.

Ova studija pratiće razvoj rokenrola kroz političko-istorijski osvrt. Već u sledećem tekstu baviću se konkretnijom analizom. Ovo je samo početak, apstrakt, tizer, momenat u kom ćemo odlučiti da li želimo da učestvujemo u ovakvom eksperimentisanju. 

Nastavite da čitate i slobodno diskutujte, jer ideja nije da ja sam tupim praznu slamu, već da u zajedništvu sa vama dođem do opšteg zaključka.

Za sve ljubitelje rokenrola, srdačno
Stefan Čiča Gorio Megić