Rokeri/Četnici

Bilo je zanimljivo posmatrati kako se rađa nešto drugačije na našem surovom i trusnom, strogo kontrolisanom tlu, gde je pitanje bilo da li će sledećeg dana biti dovoljno namirnica u prodavnici. Prepucavanje Amerike i Rusije u vidu sankcija osetilo se i na našem području, možda čak više u Srbiji nego i u tada proevropskim zemljama kao što su Hrvatska i Slovenija. Uzevši lična iskustva koja sam istraživao i knjige napisane upravo o tom vremenu, zaključio sam da je novotarija zvana rokenrol i koja je bila uvezena sa Zapada imala svoje početke kao glavna tema u vrhu tadašnjeg Centralnog komiteta koji je odlučivao o krupnim i najsitnijim detaljima vezanim za našu ogromnu, multinacionalnu državu.

Sve je počelo 1961. velikim protestom studenata, na kome je kritična masa dokazala da postoji u tlačenom sistemu. Mladi, nakon toga, postaju neisrcpna inspiracija državnih funkcionera, jer oni bi trebalo da predstavljaju budućnost zemlje, a i stabilnost iste. Negovanje mladosti mora imati svoje dobre i loše strane ali su, zarad normalnog odnosa, morali da uklope ideju sukoba generacija, jer i oni su se sećali kako je bilo biti komunista u kraljevskoj zemlji. Istorija se ponovila, no, pitanje koje je obuzima je da li je rokenrol mogao opstati u takvom sistemu?

U direktnom sukobu Edvarda Kardelja, koji je smatrao da ne bi trebalo davati omladini slobodarske mogućnosti i koji je tretirao rokenrol kao muziku raspušteništva koja u cilju lobotomije dolazi u našu zemlju da okrene mladost protiv same sebe (što je poluispravna misao i pokazala se naizgled istinita) i Aleksandra Rankovića, koji je smatrao da mladost drži spregu budućnosti, vodile su se rasprave u samom vrhu države i partije. Kardelj je pobedio ovu bitku i sledećih par godina posle studentskog protesta vlasti su pokušavale da ograniče upotrebu zapadnjačke kulture, no, ono što se brani mnogo slađe biva.

Skapirao je bravar da njegova popularnost zavisi od mladosti, da njegov tron zavisi od budućnosti, stoga je i povezao svoj rođendan sa Danom mladosti i rešio da okrene drugu stranu ploče na taj način što će na kašičicu servirati ono što su mladi hteli da zgrabe.

Kultura je nezaobilazna pojava koja nije mogla da izgubi maha i, u kombinaciji sa mladošću, dobili smo prve čupavce, koji su predstavljali pobunu u tadašnjem somotnom i uglađenom svetu ravnopravnosti. Zanimljiva je misao da su nekada četnici zbog žalosti puštali brade i kose, a s obzirom da je propaganda trovala i ružila sve što je pre njih bilo, novokomponovani rokeri su privlačili pažnju ne toliko zbog muzike koje slušaju već zbog neverovatne sličnosti sa državnim neprijateljima.

1966. je vrlo bitna godina za srpski rokenrol jer tada je Džuboks počeo da štancuje svoje tiraže, pa čak i da poklanja ploče lošeg kvaliteta, što je za tadašnju javnost bilo neverovatno i nezamislivo. Svi se sigurno sećamo priča naših starih da je onaj sa pločama bio najveća faca u društvu, te su se svi skupljali kod njega da uživaju u blagodetima tvrdog zvuka, što je bila revolucija u poređenju sa Mikijem Jevremovićem. Ali, postoji drugi momenat koji se vezuje za 1966. i koji je jako bitan u razumevanju daljih tokova rokenrola. Naime, Vladan Krasić, umetnički direktor Euridike je, kao prvi partijski menadžer, dobio zadatak da proverava, kontroliše i analizira tadašnju rokenrol scenu. To je prvi momenat upliva čelnika partije u srž rokenrola, te su se te varijante “podobnih“ menadžera smenjivale u sledećim godinama.

I iako je rokenrol, po njegovim izveštajima, u to vreme bio krajnje amaterska tvorevina, loših svirača i još gorih napeva stranih pesama, ideja je počela da uzima maha i može se reći da je svaka gimnazija imala svoju grupu, orkestar, bend.

Iz perspektive tadašnjih priznatih muzičara, ideja rokenrola je bila nešto amaterski i u isto vreme primitivno u odnosu na džez, koji je već šezdesetih godina otišao u dubiozu svojom neartikulisanom virtuoznošću. Ljudima je bila potrebna igra. Ljudima je trebalo druženje. Igranke su bile posećenije od fudbalskih utakmica. Na kraju krajeva, rokenrol se i jeste primio na našem tlu kao mogućnost da se pobegne od učmale stvarnosti i praznih rafova. Pa iako je krio u sebi dozu zabavljačke ideje, čuvao je u sebi bunt koji u svom izvornom smislu nije bio ono što mi podrazumevamo pod buntom. Svako suprotstavljanje je bunt, a dugokosi predstavnici ove subkulture su svojom umešnošću razbile jaz između četništva i neprijateljstva i zabave. Naravno, kada je rokenrol eskalirao u ozbiljniju formu, kada su muzičari postali bolji svirači i interpretatori, javila se želja da se pripoveda o stvarnosti, a ne o ljubavi.

Ali i dalje su sve dobijali na kašičicu…

Nastaviće se…

Stefan Megić