Novi Spiritual Beggars je uvjek dobar razlog za slavlje. Bend je već godinama ustoličen kao jedan od najboljih side projekata koji se pretvorio u punopravni bend sa prvoklasnim albumima. Svaki album je uvijek donosio nešto novo, izrazito kvalitetnu muziku i sate i sate zabave uz odlične pjesme. Ovaj novi album donosi nešto staro.

Sa zadnjih par albuma, Spiritual Beggars su sve više i očiglednije stremili ka klasičnom rocku sa sredine sedamdesetih godina, a „Sunrise to Sundown“ je nastavak te retro priče – više nego ikada. Uzmite mnogo Rainbowa (bogami, ovoga puta možda malo previše), The Beatles, Pink Floyd, dodajte modernu produkciju i vrlo tešku distorziju i eto vam novi Spiritual Beggars. Ništa novo nisu dodali cjelokupnoj rock sceni, ali su ovo opasni mačori, stari i uigrani majstori koji znaju zanat i osjećaju pjesmu i to su pokazali na prvom dijelu albuma gdje su šakom i kapom dijelili iskustvo i napravili neke od najboljih pjesama u karijeri. Retro stil sedamdesetih u kombinaciji sa novim trikovima im idealno pasuje. „Diamonds Under Pressure“ sa toplim zvukom Hammond orgulja koji čovjeka dovodi do ključanja, teškaška „Hard Road“ ili „No Mans Land“, su hit do hita i pjesme koje obaraju sa nogu. Slušanje istih na ulici sa slušalicama može da izazove spontano skakanje, pa se pripazite.

Nažalost, „zanat“ je pokazao i lošiju stranu. Na prvoj polovini abuma su grupisane najbolje pjesme, i one doista ostavljaju slušaoca širom otvorenih očiju. Međutim, kako se album približava sredini, očigledan je pad kvaliteta pjesama i počev od „I Turn to Stone“ pjesme su nedovoljno razrađene i sa dobro maskiranim, mada manjim prazninama. Odličnih ideja ima, ali nisu dovoljno razrađene. Da li su malo brzali, ili su bili suviše samouvjereni, sada ne igra više neku ulogu jer je posao završen i album već objavljen. No, i pored toga što album prema kraju donekle gubi na kvalitetu, ima i dalje materijala da čovjeka zakopa ispred zvučnika. Na koncertima neće nedostajati novih hitova.

Nikola Franquelli