Nije nikakvo iznenađenje da u kinematografskom moru brojni filmovi ostaju zanemareni, previđeni i kao takvi – potcijenjeni (o čemu smo pisali ranije). Sa druge strane ove neslavne medalje imamo ona ostvarenja koja su postigla upravo suprotno, tj. primila su pohvale i hvalospjeve koji su, ruku na srce, sve samo ne zasluženi. To ne znači da su filmovi sa ove liste loši, već da jednostavno uživaju slavu veću nego zasluženu i kao takve prati ih, slobodno rečeno, neopravdana reputacija. Ovo su samo neki od primjera precijenjenih filmova i izabrati samo deset nije jednostavan zadatak. Zbog toga vas ohrabrujemo da u komentarima ostavite one filmove koje smo izostavili.


1. Avatar (Avatar; 2009.)

Prvo pa muško – film koga prati glas jednog od najvećih finansijskih uspjeha u istoriji sedme umjetnosti. Cameronov “Avatar” je, naime, zaradio enormnih 2,8 milijardi dolara! Vizuelno očaravajući, naročito u začecima savremene 3D bioskopske tehnologije, Avatar je bio neizbježna tema razgovora 2009. godine. Mogućnost gledaoca da se u potpunosti izgubi u šarenom svijetu filmskog platna i svim vanzemaljskim stvorovima koji su ga krasili stvorili su od ovog filma kultni klasik već u prvim minutama od distribucije. Devet nominacija i tri osvojena Oskara samo su dodatno zapečatila njegovu sudbinu vrhunskog ostvarenja, revolucionarnog dostignuća kinematografije 21. vijeka. Međutim, nije potrebno mnogo da se uoči prosječnost ispod kompletne fasade naizgled originalnog umjetničkog djela. Likovi su generički, prožeti nespretnim klišejima i dosadnim dijalozima, već viđenim zapletima i nespretno isforsiranom romantikom. Nemoguće je a ne zapitati se na šta bi film ličio kada bi se poskidali svi CGI ukrasi i tehnološke priraslice? Odgovor – “Ples sa vukovima”. 

2. Jadnici (Les Miserables; 2012.)

Ekranizacija istoimenog Igoovog klasika iz 1862. bombastično je reklamirana kao mjuzikl koji mijenja žanr i unosi sirovu emociju pjevanja bez prethodnog studijskog snimanja numera (što je možda donijelo više štete nego koristi – da, mislimo na tebe Russell Crow). Film je hvaljen prvenstveno na račun izvedbi od strane Anne Hathaway i Jackmana, solidne scenografije (koja je zaista dobra) kao i odlične kostimografije. Međutim, problem ovog ostvarenja ogleda se u tome što je ogromna količina sadržaja i fabule zgurana u relativno malo vremena, čime se gubi na težini samih opisanih događaja, kao i na izgradnji likova. „Jadnicima“ je ambicioznost najveći neprijatelj – pokušavajući da svaku scenu, svaki čin učine epskim, razvodjavaju materijal koji je, sam po sebi, sve samo ne prosječan. Komad možda može uspješno funkcionisati kao mjuzikl, u smislu pozorišta i scene, međutim pokušaj da se isti prebaci na veliko platno djeluje usiljeno. Zbog toga je on svojevrstan kinematografski čardak ni na nebu ni na zemlji, bez jasnog uporišta ni na jednom kraju spektra.

3. Zaleđeno kraljevstvo (Frozen; 2013.)

Disney je otjelovljenje komercijalizacije sopstvenog sadržaja, to je već svima jasno. A ništa nije više eksploatisao kao ovu kvazi-bajku o sestrinskoj ljubavi koja pobjeđuje sve. Film je bio apsolutni bioskopski hit sa zaradom preko 1,2 milijarde dolara, dva Oskara, dva Grammy-ja, Zlatnim globusom i BAFTA-om, ulazeći tako u istoriju najunosnijeg animiranog filma svih vremena. Djeca (nažalost i odrasli) su agresivno pjevali “Let it go” dok svaka duša na planeti nije naučila tekst pjesme napamet i prezirala sebe zbog toga. “Zaleđeno kraljevstvo” je uspjelo vođeno standardnom diznijevskom formulom – zaljubljena princeza, vuk u ovčijoj vuni od negativca i, naravno, neodoljivi sidekick čija će faca biti na svakom mogućem kineskom proizvodu za djecu, a najvjerovatnije i u sopstvenom spin-off filmu koji će služiti samo u svrhu prodaje robe (da li vam termin Minions zvuči poznato?). Iskreno govoreći, “Zaleđeno kraljevstvo” je miljama daleko od pojedinih animiranih klasika koji nisu imali ni približno sličan uspjeh. Ovaj film je dokaz da je dobar marketing sve.

4. Titanik (Titanic; 1997.)

Da li postoji osoba na planeti zemlji, od Čilea do Mongolije, koja nije pogledala ovaj film? Univerzalna priča o sudaru društvenih klasa i broda o gigantski komad leda iznova uspijeva da pronađe svoju publiku, a Titanik je nesumnjivo osigurao mjesto među besmrtnim filmskim klasicima. Kao jedan od najambiciozniji filmskih poduhvata u istoriji, zaradio je ogromnih 2,2 milijarde dolara (drugo mjesto, odmah nakon Avatara) kao i zapanjujućih 11 Oskara. James Cameron zasigurno zna tajnu formulu za zgrtanje para i snimanje blokbastera, međutim slično kao i Avatar, iza grandiozne pozornice zasigurno odličnih efekata leži iznenađujuće generična priča puna stereotipa – siromašan mladić i bogata djevojka pokušavaju pronaći ljubav uprkos ogromnom statusnom ambisu između njih. I da, ogromna santa leda igra značajnu ulogu u prevremenom prekidanju njihove napaljenosti. Rose (Kate Winslet) je basic bitch bogatašica/buntovnica koja bi, da je živa danas, vjerovatno koristila previše Snapchat filtera, dok je Jack podjednako tup i ne može da shvati da na VRATIMA IMA MJESTA ZA OBOJE, MYTHBUSTERSI SU DOKAZALI!

5. Doručak kod Tifanija (Breakfast at Tiffany’s; 1961.)    

Doručak kod Tifanija, film zasnovan na istoimenoj knjizi Trumana Capotea, predstavlja jedan od prvenaca dvodimenzionalnih, sladunjavih filmića i sličnih ženskih protagonista koji su i danas, nažalost, česti u holivudskim komedijama. Nagrađen sa dva Oskara, film je zabilježio solidan uspjeh sa kritičarima i publikom tog vremena, a danas nosi titulu kulturološki, istorijski i estetski značajnog ostvarenja odabranog za čuvanje u Američkom nacionalnom filmskom registru. Takva titula je, slobodno rečeno, nezaslužena. Film potpuno potiskuje knjigu i umjesto kompleksnijih likova stvara uproštenu i izromantiziranu herojinu. Ono što od ovog filma stvara klasik je sama Audrey Hepburn koja zaista sa sobom nosi vanvremenski pojam ljepote i ženstvenosti. Njen lik je postao sinonim prefinjenosti, međutim sam film je daleko od toga. Da je snimljen danas, ne bi dobio ni desetinu pažnje i hvalospjeva koji ga prate već više od pet decenija.

6. Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music; 1965.)

Kada bi moj život bio Paklena Pomorandža, a ja Alex na “rehabilitaciji”, bio bih prisiljen da iznova i iznova gledam ovaj film kapaka raširenih metalnim kukama. Moje pjesme, moji snovi je usiljen, predugačak, presladunjav, preraspjevan, precijenjen. U skoro tri sata i pet milona pjesama Maria (Julie Andrews) i kapetan Von Trapp (Christopher Plummer), zajedno sa njegovih sedmoro djece, skaču po planinama Austrije, bježe od Nacista, pričaju lošim akcentom i šta još sve ne.  Film je bio ogroman hit među publikom, koja ga čak i danas bez ustručavanja svrstava među najveće filmske klasike svih vremena. S druge strane, kritičari su već i onda shvatili koje je to zapravo hipersentimentalno sranje od filma. Javna je tajna da je najveći hejter filma sam Christopher Plummer koji već decenijama poprijeko gleda na kompletno ostvarenje.

7. Svijet iz doba Jure (Jurassic World; 2015.)

Četvrti nastavak Jurske avanture dočekao nas je 2015. godine i već u prvim minutama osvojio četvrto mjesto po finansijskom uspjehu IKADA, a drugo za tu godinu, odmah posle najnovijeg Star Wars ostvarenja (o njemu više na mjestu br. 9). Igrajući na kartu melanholije, Svijet iz doba Jure privukao je ogromnu publiku koja je jedva dočekala da se ponovo vrati na ostrvo dinosaurusa i opasnoj zabavi kojoj ono pruža. Ljudi nisu prestajali brbljati o ovom filmu! Učinilo se da je hit iz 90ih doživio potpunu reinkarnaciju, ovog puta i među mlađom publikom koja će se po prvi put zaljubiti u hladnokrvne divove. Ipak, film je bio još samo jedan, što bi Ameri rekli, cash grab, profitirajući na već postojećem i uvaženom imenu prvenstveno stvorenom na temeljima prvog filma. Iako je Chris Pratt odradio solidan posao, ostatak filma, složićete se sa mnom, jednostavno nema dušu i privlačnost prvobitnog ostvarenja koje zrači harizmom i inovativnošću. Zabavan je i vizuelno solidan, da. Lijep je i podsjetnik. Ali ništa više i ništa manje od toga. Helly Cherry je već ranije radio poređenje ova dva filma, pa više o njima možete čitati ovdje. Novi nastavak nas očekuje u 2018. i već se pominju hibridi ljudi i dinosaurusa tako da spremite oči za kolutanje.

8. Ratovi Zvijezda: Budjenje sile (Star Wars: The Force Awakens; 2015.)

Slično filmu sa prethodne pozicije, i novi Star Wars igra na kartu nostalgije koja je sve više u trendu, zajedno sa rebootovima, nastavcima i sličnim avetima. Moram priznati da nikada lično nisam u potpunosti zaronio u taj duboki Star Wars okean, ali brčkajući se u plićaku mogao sam uvidjeti neke stvari koje hardkor fanovi lako previde. Novi Star Wars nije ništa više od potpunog reciklata elemenata prvobitne trilogije. Novi/stari maskirani negativac, novi/stari džedaj podmladak, nova/stara Zvijezda Smrti, novi/stari otac-sin preokret... Neki od starih likova su se vratili i izgledaju kao da im je svega preko glave. Ne čudi što je Harrison Ford oprao ruke od svega, tražeći da ga ubiju kako ne bi morao da trpi torturu i okove koji ga prate decenijama. Zaplet je traljav a novi protagonista nekim čudom uspijeva da kontroliše i usavrši Silu rekordnom brzinom, umanjujući tako sam pojam džedaja i ogromnog truda koji on mora proći na putu do slave. Nadam se samo da su do sada i najveći fanovi, nakon što se slegla prašina, uvidjeli da im je Holivud uspješno prodao maglu.

9. Paranormalna aktivnost (Paranormal Activity; 2007.)

Paranormalna aktivnost je film koji je ostvario nešto što samo rijetki uspiju – za uloženih 15.000 dolara zaradio je preko 150 milona! Nešto slično su prije njega postigli Saw i Vještica iz Blera, međutim mnoštvo ljudi je izgleda zaboravilo lekciju naučenu 1999. kada je PR tim “Vještice” izveo genijalni marketinški trik, tjerajući milione da se zapitaju da li pronađeni snimak stvaran ili ne (zabrinjavajuće je mnogo ljudi mislio da se radi o stvarnim događajima). Paranormalna aktivnost je posmatran kao osvježenje u žanru, iako je sve osim toga. Izgradnja napetosti je nepodnošljiva, na momente dosadna, jer u prvoj polovini filma gledalac posmatra samo lagana pomijeranja čaršava i preturanja nasumičnih predmeta. Ni ostatak filma nema bolju dinamiku. Kratkotrajni prepadi praćeni pauzama u kojima se dešava izuzetno malo, što će svakom imalo iskusnom ljubitelju horora biti nepodnošljivo dosadno. Zato preskočite ovaj film pri narednom izboru “found footage” horora. Ima daleko interesantniji rijaliti horor-dokumentaraca na TLC-u.

10. The Shawshank Redemption (Iskupljenje u Šošenku; 1994.)

Da, hvatamo se u koštac sa popularnim mnjenjem, bar sudeći prema IMDb-u. Najpoularniji i najbolje ocjenjen film na ovom sajtu je precijenjen. “Šošenk” nam donosi priču o zatvorenicima i njihovim životima prije, za vrijeme, i nakon vremena provedenog u zatvoru. Emotivna drama je rijetke gledaoce ostavila ravnodušnim, što je razumljivo i očekivano. Možda je upravo ta kombinacija životne drame, zanimljive priče i pregršt emocije omogućila ovom filmu da se izdigne na pijedestal iznad svih ostalih ostvarenja ikad snimljenih. Međutim, precijenjenost ovog filma ogleda se prije svega u potpuno neracionalnom gradiranju filmova. Šta zapravo čini jedan film boljim od drugog? Da li postoji objektivna mjera kojom bi se potvrdilo da je ovaj ili neki drugi film realno i mjerljivo bolji od ostalih? Porediti filmove i suočavati ih jedan protiv drugog isto je kao i odlučivati koja je knjiga, ili slika najbolja. Sam superlativ “najbolji” po prirodi je kontradiktoran u onim sferama gdje subjektivnost igra ključnu ulogu. Da li vi mislite da je ovo najbolji film ikad snimljen? Većina ljudi će odgovoriti odrično, što je apsolutno razumljivo. Zbog toga Bjekstvo iz Šošenka spada u možda najprecjenjeniji film ikada, iz prostog razloga što nosi nepostojeći orden u svijetu u kome titule ne postoje.

Ingvar L