I evo najzad i jedan roman kojeg se zapravo može pročitati i u domaćem prevodu: Marsovac, u izdanju Evro-Giunti.

Marsovac je prvenac kojeg je još tamo 2011-te Andy Weir postavio na svoj blog kao samizdat, nakon čega je odaziv publike privukao nekoliko ozbiljnih izdavača – Podium Publishing za audio-verziju i Crown Publishing za papirnu verziju. Ubrzo nakon toga otkupljena su i filmska prava, i sve posle toga je manje-više žanrovska i izdavačka istorija.

Ko je redovito pratio Weirov blog, mogao je da roman u celosti pročita i pre no što je postao izdavački hit, otud je samo objavljivanje izvedeno uz već stečenu bazu oduševljenih ljubitelja, među kojima su prednjačili svima nam dragi David Brin i Dan Simmons. Njihovo oduševljenje romanom bilo je najava odličnog prijema kod publike i kritike jednako, otud je istorija ovog romana optimistična taman koliko i on sam.

A da ne pokvarim doživljaj onima koji će se sa romanom tek susresti (ili barem kasnije sa njegovom filmskom verzijom), reći ću samo ova optimistična skaska kreće sa šestočlanom posadom trećeg uspešnog sletanja na Mars. Dužnost posade je bila da instaliraju neophodnu infrastrukturu za iduću etapu kolonizacije, ali iznenadna oluja prisilila ih je da prekinu rutinu postavljanja antena i solarnih panela, nakon što su izgubili jednog ranjenog člana posade. Pošto su senzori u njegovom odelu nedvosmisleno ukazivali na odsustvo svih znakova života, petorica su teška srca za sobom ostavili telo kolege botaničara i uputili se natrag na Zemlju.

Mark Watney je ipak preživeo havariju svog odela i nekako uspeo da se dokopa spasonosnog modula kojeg su postavili kao bazu za buduću kolonizaciju. Napušten od kolega i ostavljen bez mogućnosti komunikacije sa Zemljom, Mark se zatekao u situaciji u kojoj je naizgled samo odgodio neminovnost svog umiranja: najidealnija i najbrža varijanta njegovog spasavanja podrazumevala je godine, a on naprosto nije imao dovoljno hrane da opstane ni par nedelja. Ali onda je među zalihama vitamina i koncentrisane hrane našao i šest “živih”,pravih, blatnjavih ovozemaljskih krompira, i to je, u kombinaciji sa njegovom maestralnom sposobnošću i optimizmom, ipak uspelo da mu kupi dragocene dane.

Marsovac je roman drastično različit od svih žanrovskih distopija koje novi milenijum kao da preferiše i neguje: on tvrdi da će mogućnosti itekako biti, samo ako bude dovoljno optimizma i srčanosti da se one prepoznaju i iskoriste. Marsovac isto tako tvdi da su nam, kao vrsti, dobrostivost i optimizam urođeni, i da je njihovo odsustvo zapravo ljudski hendikep, a ne nekakav standard kojem bi trebalo težiti.

Naravno, kao i svaki doživljaj koji proza nudi, i ovaj je striktno u očima posmatrača. Ali fenomenalni uspeh ovog malog i skromnog romana ukazuje da ima sasvim dovoljno očiju spremnih da stvarnost tumače u ključu upravo dobrostivosti i optimizma, a to je svakako vizura koju bi valjalo pozdraviti kad god se uzmogne prilika.

I zato, uživajte u ovom duhovitom, dobrostivom, dovitljivom i nadasve gikovskom romanu, pre no što vam film prepriča sopstvenu verziju istog. ☺

Lidija Beatović