Samostalni koncert i promocija spota u Feedbacku-u, 18. 12. 2016.

Juče se u Feedbacku odigrala dupla zabava, od 6 popodne išlo se na Električni orgazam, koji sam, silom prilika propustila. Pošto nisam uspela da odradim duplu smenu, regularno sam se javila na dužnost tek u noćnoj. A i što kažu statistike po internetima, dešavalo se da neki ljudi za života ne dožive orgazam, a kamoli pa dva u istom danu. Da ne preterujemo...

Ovo, na svu sreću, nije bila još jedna nedelja u ’’intimnoj atmosferi’’ i ’’za probranu ekipu’’. Zato ovaj tekst neće biti opterećen nebitnim stvarima kao što je lamentiranje nad propalom scenom i nezainteresovanom publikom. ’’Domaća podrška’’ nije izostala, ali zato tehnička jeste. Barem tako kažu, ali meni se čini da je video bim bio u savršenom stanju i u pristojnoj rezoluciji odašiljao psihodelično šarenilo, ali ne i spot benda There za pesmu ’’Sleep! Dream!’’ u režiji Miloša Tasića Grofa. 

Kašnjenje od skoro čitavog sata gotovo da nismo ni osetili, jer došlo je puno poznatih ljudi, graCkih likova, drugara sa svih strana koji dokazuju da ovaj naš andergraund i nije tako mali, pa je bilo prilično prisno i zabavno iščekivanje početka performansa.

Sećam se da sam par puta slušala There i njihova muzika mi odzvanja u glavi nekako uspavljujuće. To i nije tako loše, s obzirom da nedeljom treba malo laganije da se klabinguje. Al’ zaboravila sam da ponesem spavaćicu. Ipak, nije mi ni bila potrebna, jer ono što je sledilo, bilo je sve, samo ne uspavanka. A i članovi benda se prilično uozbiljili, pa umesto sa ’’pidžama parti’’ autfitom na binu su izašli, što bi se reklo, ko gospoda, u crnilu, kako i dolikuje pravim (post)metalcima. 

foto: Miloš Itić
Usviravanje je obećavalo žestinu, onu što radi kao od vina, misliš, ništa ti nije, pa te kasnije stigne, razvali i ’’patosira’’. Od spavanja i meditiranja ni traga, od samog početka mirisalo je na divljanje. Mada, zamalo i bez spota i bez svirke da ostanemo, jer, još nisu ni počeli, a basisti je ispao instrument iz ruke. Sreća pa je to bilo samo nežno iskliznuće, tzv. slow motion. Ček polako, prijatelju, valjda to bacanje bendovskog inventara, treskanje i besnilo ide tek na kraju. Ali možda je i to bio deo performansa, jer takvoj vrsti gitare očigledno treba tretman kao starim televizorima EI proizvodnje – ako ga tresneš dva-triput, bolje radi.

Sadašnji žanrovski ’’ubac’’ benda There. može da se ispiše u pet-šest redova. Pošto me mrzi to da radim, reći ću kratko: kontemplirajuća metalčuga za prefinjenu bagru. Tvrdo za uši, al’ nekako lepo mazi ganglije. Red neuroza, red spiritualizam. Red hipertenzija, red dubok, oslobađajući izdah iz najskrivenije unutrašnjosti bića. Konstantno električno pražnjenje pod dejstvom harmonijske sile. Možeš da se drmusaš u ritmu, a možeš i da se nonšalantno ljuljuškaš. Ko pati od spondiloze, može sutradan da oseti izvesne tegobe zbog konstantnog klimanjapod ravnomerno (in)tenzivnom amplitudom zvučnih oscilacija. 

Volim muziku pri kojoj je podjednako dobroi kad te tripuje na klasičan headbang ili potpuno suprotno, na, kako ja to volim da kažem, đuskanje’’u sebi.’’Zvuk synth-a i dalje pridaje tu ’’snenu’’ boju -’’osvežavajuči kišni dan’’ mood. Ne znam zašto, ali kao asocijacija odzvanjao mi je sempl u glavi – ’’svirala sam noćas jedan stari raštimovani koncertni klavir’’. Super je kad muzika nema tekst. Možeš sam da ga (do)smisliš.

Kažu, ušne ćelije kad izumru, to je nepovratan proces. Ali nema veze, mogu da ogluvim za sve ostalo, ali nikako i nikad za dobru muziku. Samo nek se budži ozvučenje, a u svojoj novinarskoj karijeri zaradiću valjda i neki slušni aparat.

Ton po ton, pa uTon u ’’oficijelnu’’ stvarnost. Dok idem ulicama i klizim kroz decembar na putu do kreveta, blago zujanje u ušima daje mi ubrzanje. 



Ana Bjes