Stara izreka kaže: “De gustibus non est disputandum”, tj. da o ukusima ne vredi raspravljati, i mi to ovde nećemo raditi. Međutim, ono što mora da se primeti jeste kako se neki romani uzdižu i hvale iako to baš i ne zaslužuju. Kod nekih romana razlog za to leži u momentu pojavljivanja, kod nekih u nostalgiji, trendu ili dobrom marketingu.
Deset romana koji su se našli na ovoj listi nisu najgori romani na svetu, ali definitivno nisu ni najbolji. Možda se nećete složiti s tim, ali svi oni dele istu boljku: ne mogu da opravdaju taj preterani „hajp“ koji je oko njih dignut.


10. Natanijel Hotorn: Skerletno slovo (The Scarlet Letter)

U današnje vreme nije lako razumeti Hotornov klasik „Skerletno slovo“. Roman govori o vremenu koje je davno prošlo, o stavovima, vrednostima i tabuima koji su odavno prevaziđeni, o reliktima jednog izgubljenog sveta. Glavna junakinja, Hester Prin, ima dete koje je rodila van bračne zajednice, i kao takva ona je osuđena za preljubu i stalno mora da nosi na grudima crveno slovo koje je karakteriše kao onu koja je svesno prekršila moralna načela, tradiciju i time se sama marginalizovala.
Ovako sažeto roman deluje više nego interesantno, međutim Hotornov stil pisanja na mnogo mesta ubija samu radnju. Ne može se reći da je Hotorn skriboman jer roman nema više od dvestotinjak strana, ali česte opisne digresije koje se prostiru i na ceo pasus otežavaju čitanje romana. Ono što takođe usporava roman jesu i moralne lekcije koje usput dobijamo. Osim toga, glavni likovi, Hester i Dimsdejl, su jako često jednodimenzionalni, a njihova kći je veoma iritantan lik. Hotorn jeste koristio mnogo simbolike u romanu, ali je izgleda više računa vodio o tome nego o samoj radnji i likovima.

9. F. Skot Ficdžerald: Veliki Getsbi (The Great Gatsby)

Jedan od glavnih razloga zašto se „Veliki Getsbi“ smatra klasikom jeste to što govori o esenciji Amerike – o tome kako se američki san može ostvariti – od nule se može postati neko i nešto. Mladi milioner Getsbi pravi žurke na svom posedu (na kojima umire od dosade), dok ostali pokušavaju da dokuče kako je on došao do para. Roman je začinjen različitim ljubavnim vezama i trouglovima, a sve se završava saobraćajnom nesrećom i ubistvom. Ovako sročeno roman deluje dinamično, međutim i ovaj klasik boluje od usporenosti radnje.
„Veliki Getsbi“ jeste glamurozan roman – ima tu raskošnih žurki, pića, džez muzike,... ali je, i pored toga, plitak i pomalo licemeran roman koji govori o opsesivnoj potrebi za novcem. Nijedan od likova u romanu nije preterano dopadljiv i psihološka karakterizacija nije potpuno ubedljiva, što je i sam Ficdžerald jednom primetio. Ima tu i kvazi-moralističkih poruka koje pisac upućuje čitaocima i hrpa simbola koju je on utkao u delo, ali i pored svega toga konačni proizvod je melanholično usporen i daleko od realističnog.

8. Džo Volton: Oni drugi (Among Others)

Roman „Oni drugi“ je skoro pa klasičan roman o odrastanju mlade Morvene (koja nadu u bolje sutra nalazi u fantastičnim romanima), ukombinovan sa ljubavnom pričom, vilenjacima/duhovima, klasičnom pričom o školovanju u internatu, i još dodatno začinjen porodičnim problemima u okviru kojih glavni lik odrasta.
Ono što je najbolje u romanu jeste Morvenin odnos prema fantastičnim romanima, tako da je roman nalik na vodič kroz fantastičnu književnost i na momente deluje poput „Sofijinog sveta“. Međutim, u romanu skoro da nema nikakvih dešavanja. Čitaoci konstantno očekuju nešto, a na kraju se sve završi u veoma osrednjem raspletu, bez ikakvog krešenda.
Od romana koji je dobio hrpu nominacija i nagrada (uključujući i „Huga“ i „Nebulu“) se ipak očekuje mnogo više.

7. Dejv Egers: Krug (The Circle)

Za uporište ovog svog romana Egers je koristio Orvelovu „1984“. On je Velikog brata zamenio svevidećim internetom, i postavio pitanje sebi i drugima: Kakav bi život bio kada bismo svi bili umreženi i sve postalo transparentno.
Glavni lik ovog romana je mlada Mej Holand koja „prodaje dušu“ internet kompaniji „Krug“. Iako ta kompanija deluje humanistički, ispod njene naizgled transparentne površine kriju se totalitaristički porivi. Kada se u Mejin život uplete neko ko pokušava da podrije temelje “Kruga”, ona nije sigurna čemu treba da bude odana: poslu, sebi ili svetu koji je navodno počeo da se poboljšava...
 Tematika romana je odlična – bavi se pitanjima gubljenja intime, globalne kompjuterizacije, transparentnosti,... i odličan je tajming u kome se ovakav roman pojavio. Ima interesantnih kompjuterskih appova koje je Egers zamislio, ali oni u određenom momentu postaju izuzetno naporni. Što se likova tiče, skoro svi su jednodimenzionalni, iritantni i imaju tendendciju da nerviraju.... a u toj iritantnosti ih predvodi sama Mej sa njenom naivnošću i spremnošću da žrtvuje vlastiti život i ono malo privatnosti i dostojanstva koje ima. Roman na momente deluje predugačko i zamorno. Ono što izvlači roman jesu ideja i poruka.
U 2017. nas čeka i filmska verzija ovog romana sa Tomom Henksom i Emom Votson, tako da je podignuto još buke oko ovog romana.

6. Džilijen Flin: Iščezla (Gone Girl)

Treći roman Džilijen Flin, „Iščezla“ je za kratko vreme oborio čitaoce s nogu, a zatim je snimljen i poprilično uspešan (govoreći o zaradi) film čiji su garanti bili režiser, Dejvid Finčer, i glavni glumac – Ben Aflek. Kritičari su veoma pozitivno dočekali ovaj roman, nazivajući ga čak i književnim fenomenom 2012. godine. U romanu su glavni likovi supružnici koji se spremaju da proslave petogodišnjicu svog braka, a onda iznenada supruga nestaje, a glavnoosumnjičeni za njen nestanak je muž.
Ono što je dobro u romanu jeste način pripovedanja (radnja ide napred-natrag), svi pripovedači u romanu su nepouzdani, postoji mnogo preokreta u romanu i postoji stalna tenzija. Međutim, poprilično se lako shvati u čemu je fora romana – nije toliko nepredvidiv kako ga mnogi reklamiraju, i kraj je pomalo zbrzan samo da bi se po svaku cenu postigao novi preokret. Ono što je najslabije u romanu jesu glavni likovi. Savremena svetska književnost odavno nije imala dva toliko iritantna lika i prosto je nemoguće uživeti se u celu priču onako kako treba. U svakom slučaju ako je neko odustao od Džilijen Flin zbog ovog romana, njen prvenac, „Oštri predmeti“, se nikako ne sme zaobići.¸

5. Glen Dankan: Ja, Lucifer (I, Lucifer)

„Ja, Lucifer“(ili kako je đavo završio u telu prozaičnog pisca) je reklamiran kao urnebesno smešan roman. Nažalost roman je ispao poprilično suvoparan, sa mnogo potencijala koji je ostao neiskorišten. Previše je tu prazne priče, nasilno detaljnih opisa, a premalo radnje. Likovi su bledi i dvodimenzionalni, a Luciferovi izleti u treću dimenziju ličnosti deluju usiljeno i veštački i nekako totalno neusklađeni sa onim što Lucifer arhetipski predstavlja. Čitalac se na mnogo mesta u romanu pita da li je glavni lik vrhovno zlo ili neki tamo cmizdravac.
Ono što je simpatično jesu anagramska igra sa imenom pisca  (Declan Gunn = Glen Duncan), intertekstualnost sa Miltonom (i još nekim piscima) i preplitanje sa elementima popularne kulture.
A blasfemija? Skoro da je i nema. Ako je planirao da napiše nešto blasfemično, Dankanu je očigledno nedostajalo hrabrosti da to uradi onako kako treba. Ovako je roman ispao površan (i pored svoje intertekstualnosti) i smešan (ali ne u onom humorističnom smislu ove reči) pre svega zbog silnog potencijala koji je protraćen.
Ukoliko želite pravu blasfemiju koja vrca odličnim humorom, satirom, ironijom,... onda se treba držati Saramagovog “Kaina”.

4. Stefani Majer: Domaćin (The Host)

To što se na ovoj listi nalaze skoro svi romani Stefani Majer ne znači da su oni mnogo loši, već govori o tome koliko ona kao autor ume da iskoristi tržište do maksimuma. Njen izlet u naučnu fantastiku bi mogao da bude mnogo bolji, da je imala oštrije urednike koji bi malo sputali njeno fantaziranje. Roman „Domaćin“ govori o vanzemaljskoj rasi duša koja kolonizuje Zemlju. Oni se nastanjuju u ljudskim telima, i usput uništavaju ličnost/dušu onoga čije su telo preuzeli. U telu glavnog ženskog lika se nastanjuje vanzemaljka, ali ona ne uspeva da uništi dušu svoje prethodnice...
Dakle, roman ima interesantu premisu, ali je kao i u „Sumrak“ sagi glavni ženski lik previše cmizdrav i naporan. Međutim, nije Melani Strajder ono što je najdosadnije u ovom romanu. To mesto pripada pričama koje Lutalica (duša koja je zaposela Melani) ispreda o svetovima koje su vanzemaljci pohodili pre Zemlje (tj. koje su uništili), a najdosadnija i najnebuloznija jeste priča o svetu cveća. Dakle, roman ima svoj potencijal ali je razvodnjen i usporen ubačenim dosadnim pričama. Da se nije potencirala zarada preko debljine knjige, od „Domaćina“ bi mogao da ispadne sasvim dobar postapokaliptični naučno fantastični roman.

3. Stefani Majer: Sumrak Saga (Twilight)

O ovim romanima ne treba mnogo pisati. Ukoliko ovu listu čita neko ko nije upoznat sa „Sumrak“ fenomenom, treba samo reći da je ovo saga o ljubavi između smrtnice Bele i vampira Edvarda koji žudi za njom i njenom krvlju. Očigledno je da je Stefani Majer kao inspiraciju koristila klasična dela engleske književnosti, na primer „Orkanske visove“, „Romea i Juliju“ i „Gordost i predrasude“, tako da je radnja klišeizirana, a činjenica je i da Stefani Majer nije prva koja je pisala o ljubavi između vampira i smrtnika.
Osim toga, jedan od najvećih problema ove sage jeste to što je Stefani Majer izmenila jednu od glavnih osobina vampira i time navukla na sebe gnev svih onih koji su ljubitelji arhetipskih krvožednih vampira. Ukoliko niste pročitali romane (a planirate) ne čitajte dalje ovaj deo teksta jer ćete do kraja ove rečenice saznati kako se vampiri u verziji Stefani Majer na suncu ne pretvaraju u pepeo, već svetlucaju, a neki od njih pokušavaju da apstiniraju od krvi (kao društvo anti-krvoholičara)...  I vukodlaci su daleko od onih pravih, krvoločnih... Sve u svemu, tu ima previše izvitoperenih stvari (klasičnih romana, vampira i vukodlaka) upakovanih u klišeiziranu ljubavnu priču.

2. E.L. Džejms: Pedeset nijansi (Fifty Shades Trilogy)

Odmah se mora naglasiti kako je trilogija „Pedeset nijansi“ počela kao eksplicitna fan fikcija „Sumraka“. Dakle, Džejmsova je vampirsku sagu prebacila u realan svet i začinila je na drugačiji način. I ovde su vidni uticaji klasične književnosti (Anastastazija Stil, glavna junakinja, je studentkinja književnosti) tako da i ovi romani pate od istih boljki kao i „Sumrak“. Isti je i nivo napornosti glavnog ženskog lika i njena naivnost, koja se i pored različitih saznanja i iskustava ne gubi ni do samog kraja trilogije.
    Koliko su romani „Sumrak“ sage  „nevini“ toliko „Pedeset nijansi“ obiluju eksplicitnim scenama. Džejmsova je Edvardovu vampirsku tajnu transformisala u sadističku seksualnost Kristijana Greja i samim tim osigurala sebi siguran prolazak na tržištu. Interesantno je koliko glavni muški junak deluje (uslovno rečeno) poremećeno, ali to ne sprečava ni glavnu junakinju niti gomile čitateljki da se zaljube u njega. Još jedan od problema romana jeste sklonost ka ponavljanju. Previše je istih ili sličnih stvari koje se gomilaju i romani prosto gube na interesantnosti i deluje kako bi sve bilo interesantnije i upečatljivije da nije razvodnjeno i rastegnuto na tri knjige. Međutim, i to nije bilo dovoljno autorki, jer je već odradila i prvu knjigu iz ugla glavnog sadiste, a druga je najavljena za 2017. godinu. Ako ništa drugo, onda je bar porasla prodaja kanapa i lisica. Nije samo E.L. Džejms na dobitku.

1. Vilijem Pol Jang: Koliba (The Shack)

I na kraju knjiga koju je mnogo ljudi pročitalo zbog lošeg i nepotpunog sinopsisa na koricama. Dakle, sve počinje ubistvom šestogodišnje Misi koja je oteta na letovanju. Četiri godine kasnije njen otac, Mek, dobija poruku kojom ga neko (moguće sam Bog) poziva na mesto gde mu je kći ubijena. U najmanju ruku čitaoci očekuju kako će pročitati nešto u stilu Stivena Kinga ili Harlana Kobena ili već nekog njima sličnog, „kad ono međutim...“. SPOILERS AHEAD!!! Iz najmračnijeg trilera, knjiga prelazi u terapeutsku knjigu samopomoći jer se glavni lik, Mek, susreće ni manje ni više nego sa Svetim trojstvom. Dakle, Mek iz razgovora sa njima mora da nauči da voli sebe, druge, a pre svega da nauči da oprosti (čak i ubici svoje kćeri). Inače, sam Gospod je u ovoj knjizi prikazan kao Afroamerikanka koja voli da mesi...
Knjiga pati od različitih boljki. Pre svega, način pisanja koji Jang koristi nije baš živopisan, a i likovi su mu slabunjavi. Sam Mek je čudan lik. On se u prvi mah čvrsto drži svojih stavova (koji su poprilično ateistički), da bi se na kraju transformisao u svoju suštu suprotnost. Kombinovanje trilera, filozofije, religije i psihoterapije dovodi do poprilične neuravnoteženosti u knjizi. Deluje kao da je autor hteo mnogo da kaže ali ga je ambicija progutala. Ima tu po koja lepa misao, ali takvih ima i u drugim knjigama. Možda je knjiga mnogima promenila život, ali je previše ljudi razočarala. I da, pripremite se za film koji sledeće godine dolazi u bioskope. Biće tu još mnogo buke oko... ove knjige.

A šta vi kažete? Slobodno dopunite listu!

Kristijan Vekonj