United Metal Festival je već postao prepoznatljivo ime u Novom Sadu, a od ove godine glas se širi i po inostranstvu, te smo prvog dana festivala imali priliku da čujemo dva odlična skandinavska benda. Ne bih trošio previše reči na hvaljenje festivala, prvog dana satnica je maksimalno ispoštovana, zvuk je od početka bio korektan, da bi se kasnije još više iskristalisao, a publika je svaki bend ispoštovala kako dolikuje.


Prvo veče


Bend koji je imao čast da otvori ovogodišnji UMF je Awaited. U pitanju je vrlo mlada ekipa, što starosno što iskustveno, koja svira neki moderni metal, ima tu malo klasičnog heavy zvuka, koji prstohvat power rifova, ali se sve okreće oko melodičnosti i žestine. Oseti se želja za sviranjem, za stvaranjem muzike i momci to na bini verno prikazuju. Pesme su mahom početničke, jednostavnih rifova i nabacane, bez čvrste forme, ali im ne treba zameriti jer je sve to početak. Tehnički su navežbani, koliko sam uspeo da pohvatam stvari, kapiraju se kao ekipa i to je veliki plus. U budućnosti bi trebali da porade na kompozicijama, da pesme budu svedene, jednostavne, bez natrpavanja previše terci, rifova, solaža i sličnog ukrašavanja bez preke potrebe, i sigurno će sebi osigurati mesto na sličnim metal festivalima i događajima.

Nakon njih binu je zauzela samouverena ekipa iz benda Frozen Moonlight. Ovo je treći ili četvrti put da ih slušam, i svaki put su sve bolji i bolji. Zvuk oštar, glasan, ubitačan, vokal neverovatan, sve na mestu, vrlo kvalitetna interakcija sa publikom, nema opštih i tankih mesta u njihovoj pojavi. U odnosu na prošlu godinu, momci su namestili krupan korak, i ulaganje u zvuk im se svakako isplatilo. Premijerno su izveli singl kojim najavljuju album, i mogu reći da je mnogo bolje zvučao uživo nego na snimku. Biću pristrasan, ali lično su mi jedan od boljih novosadskih bendova.

Kao hedlajneri, u udarnom terminu, nastupili su švedski death metal vikinzi pod nazivom Human Desolation. Iako su se postavljali nešto duže od dvadeset minuta, svaki minut je bio vredan čekanja. U belešci prema kojoj pišem izveštaj sam zabeležio samo par reči – švedska škola, kidanje! Kasnije sam iskoristio par momenata da popričam sa ekipom iz benda, razmenili smo mišljenja o pisanju i stvaranju muzike, o tome šta muzika treba da nosi, i mogu reći da su izuzetno ozbiljan i osvešćen bend koji kroz brutalan zvuk želi da ljudima donese nešto novo, da ih upita, da im skine okove i da tako utiče na promenu mindset-a kod pojedinca. Ono što je zanimljivo je izuzetno pozitivna reakcija publike, koja je tek tokom njihovog nastupa krenula sa šutkama. Iako su mnogi čuli bend tek prvi put, energija je svakako univerzalan jezik, tako da je retko ko ostao u mestu.

I dalje ostajemo u hladnim skandinavskim šumama, a izuzetno mračan zvuk donosi bend Cretura iz Norveške. Naime, Human Desolation i Cretura su zajedno na turneji, i nastup na UMF-u je bio poslednji datum turneje, tako da je domaća publika imala svojevrsnu čast da pozdravi i isprati ova dva benda kućama. Cretura je neki crossover black i sympho metala, iako pevač i gitarista kaže da nije ljubitelj takvog etiketiranja, već je njegova muzika umetnički izraz njegovih osećanja, a na to ne treba stavljati konkretnu odrednicu. Nastup je bio vrlo, vrlo ekstreman, a publika je prihvatila bend već nakon prvih rifova. Bave se tematikom propasti civilizacije i ljudskog društva, kolapsom pojedinca i njegovog uma, a takođe kroz sve to provlače i istorijski aspekt. Svoju svirku temelje na kontrastima, a kako sami kažu, intenzivna crna šminka i crne odore služe da bi privukle pažnju i zainteresovale slušaoca da čuje o čemu se tu radi, a zatim razmisli o onome što su mu kroz muziku poslali.

Publika je ulazila i izlazila, ali iako je veče odmicalo, jedan konstatan broj posetilaca je bio prisutan, što je svakako pohvalno. Kao i Frozen Moonlight, bend Deathonation slušam četvrti ili peti put. Par puta su imali peh sa zvukom, jer su svirali prvi, ali ovaj put takvih problema nije bilo. Sećam se da sam im zamerio na uštogljenosti na bini, i mogu reći da se to ovaj put dosta promenilo. Nastup je bio mnogo energičniji, tehnički precizniji i življi. Bend je vežbao, i zaista se napredak oseti u svim aspektima benda, što u tehničkom, idejnom i pojavnom smislu. Iako mi je lično klasični thrash već postao malo dosadnjikav, pozamašan broj metalaca u prvim redovima je tvrdio suprotno, tako da je Deathonation ostavio žestok utisak na sve prisutne.

Priliku da zatvori prvo veče imao je Chains of Suffering iz Hrvatske. Pre nego što kažem par reči o nastupu, namestiću kratku digresiju. Problem sa ovakvim festivalima je što kasnije počinju, pa se i vrlo kasno završavaju. Dosta se vremena provede na izmene bendova, pa većina publike napusti svirku nakon pola programa. Predložio bih organizatorima da iznađu neko racionalno rešenje kako bi se ovaj problem rešio, da li da festival počne malo ranije ili jednostavno da se umesto šest bendova predstave četiri sa neznatno dužim repertoarom. Poslednji bend je imao vrlo malo publike, mnogi su se razišli, izašli napolje da jedu, a ja sam kao i svaki put otišao na kraj kluba i kroz maglu propratio nastup, jer osim što je fizički teško izgurati pet-šest sati na svirci, i mentalno je teško obraditi sve bendove i podjednako uživati u svakom. Bend je dao sve od sebe, i počastio publiku sa izuzetno odmerenom kombinacijom thrash i heavy zvuka. U pitanju je zrela ekipa, tehnički potkovana i sa puno mladalačke energije, te su propisno zatvorili prvo veče festivala.

Drugo veče



Drugo veče United Metal Festivala počelo je na vreme, a hladnoća i naporna kiša nisu omeli posetioce, koji su se odazvali u zaista velikom broju. Samo na početku da pozdravim ekipu s ulaza, dobra i ljubazna ekipa koja prodaje karte i trudi se da događaj protekne sigurno i bez incidenata (dogodine ću vas ocrniti hehe).

Bez minuta kašnjenja zabavu je započeo Tranquillizer iz Poljske. U beleškama sam zapisao da je zvuk neka mešavina grind core-a i disco zvuka, kad ono identično stoji i na njihovoj internet prezentaciji. Bend na prvi pogled zvuči kao svaki drugi ekstremni bend, ali ova ekipa je sinoć zaista namestila veselu atmosferu. Momci su poletni, kreativni i sve što su svirali, svirali su sa izuzetnom lakoćom i pre svega totalno opušteno, zaista se videlo da uživaju u tome. Publiku su počastili sa jednom obradom Cannibal Corpse-a, i sa sopstvenom adaptacijom pesme Pitbull Terrier iz filma Crna mačka beli mačor, jer kako sami kažu, gde god da dođu, izazov im je da publici predstave nešto iz okruženja u kom se nalaze, ali na svoj način. Da je neko zapušio uši i samo gledao kako su ljudi sinoć igrali uz grind, pomislio bi da se sa razglasa čuje obična pop ili dance muzika.

Najneobičniji nastup sigurno je imao bend Shadow Rebels koji dolazi iz Izraela. U pitanju je trio koji izvodi izuzetno „polupan“ zvuk, nešto nalik bendu The Winery Dogs, samo sa još više fuzzy efekata i iseckanih ritmova. Pevač recimo svira duplu bass gitaru, onu klasičnu i onu fretless (bez pragova, kao violina), pa su mnoge kompozicije izvedene tako da ga gitara prati, dok on svira solo ili melodijske pasaže. Publika je na početku bila blago zbunjena, ali je vrlo brzo prihvatila igru i zaista uživala u nastupu benda. Mislim da naša scena nema apsolutno ni jedan ovakav bend, i da je ovo zaista ekipa koju treba čuti i overiti.

E, treći bend je već nešto. Treći bend ima u sastavu čak nula muškaraca, ali muda za desetoricu. U pitanju je jedini potpuno ženski melodični death metal bend Nemesis, koji dokazuje da prašenje po gitarama nije samo muški posao. Iskoristiću priliku da kažem da ove devojke prže bolje od velikog broja bendova i da su sinoć nedostajali mnogi novosadski i lokalni bendovski likovi da malo pogledaju kako se to zapravo svira. Iako su devojke do skoro funkcionisale kao cover bend, na festivalu su izvele samo autorske numere. Pokupile su izuzetne ovacije a potpuno ispunjen deo ispred bine dokazao je da ovim curama predstoji svetla muzička budućnost.

Ekipa iz benda Sunlight pre svirke je delovala kao ekipa oženjenih muškaraca koji su dobili day off od žena i odlučili da svrate na svirku u Kvoter i dobro se provedu uz dosta piva. Ali kad su se popeli na binu i zasvirali, desilo se čudo (ali nema onog klasičnog „foto – video - klikni“)! Ekipa svira neku mešavinu hair metala osamdesetih, nešto kao Bon Jovi na steroidima, možda malo i zvuka Rainbow-a, i sve to kombinuje sa modernim rock zvukom, nije nesvakidašnje, ali vrlo zanimljivo i slušljivo. Potpuno su podigli atmosferu i animirali publiku koja je jednostavne deonice pevala zajedno sa bendom, (npr. u numeri Follow your heart). Svirka je zvučala neverovatno, pevač se zaista može pohvaliti svojim vokalnim sposobnostima, a posebno visokim scream deonicama koje su bile precizne u cent. Odsvirane su i dve cover pesme – I want out benda Helloween i Burn od DP-a čime je bend završio i više nego odličnu i energičnu svirku.

Veče je zatvorio bend D.HATE iz Ukrajine, koji zbog umora nisam mogao da ispratim, iako sam ih pre svirke preslušavao i poželeo da ih čujem. Možda bi bilo bolje da su strani bendovi imali priliku da prvi sviraju, a da veče zatvori jedini domaći bend, kako bi ipak veći deo publike video i čuo goste. Ovako je nakon Sunlight-a dobar broj ljudi napustio klub, a samo oni najodmorniji su ostali do kraja. Bilo kako bilo, drugo veče festivala je opravdalo sva očekivanja. Odličan miks različitih žanrova, smenjivao se i žešći i melodičniji zvuk, ljudi su imali priliku da čuju bendove koje možda više nikad neće slušati uživo, a to iskustvo je zaista nešto što vredi i što se pamti.

Ako se po jutru dan poznaje, treće i poslednje veče festivala će doneti još više zabave i dobrog zvuka, zato ako ne idete večeras na koncert, svratite i sutra na isto mesto i pročitajte naše utiske s ovog događaja!

Treće veče


Nedelja, naznaka kiše i treći dan United Metal Festivala. Iako sam bio ubeđen da će Kvoter biti pun do kraja, bilo je obrnuto, ali videćete zašto to uopšte nije pokvarilo utisak.

Naravno na vreme, svirku je započeo bend Thundersteel pred svega desetak ljudi koji su stajali pred binom. Sve ukupno, sa osobljem, obezbeđenjem i ostalim bendovima, u klubu je bilo nešto više od tridesetak ljudi. Na početku je vokal bio malo preglasan, a gitara „tupa“, ali se već nakon druge pesme osetila ona prava oštrina heavy zvuka. Njihov zvuk je kombinacija hirurških rifova Zakk Wylde-a i psihodeličnih zvukova rokenrola sedamdesetih. Bez obzira na slabu posećenost, bend je odsvirao svoj deo predano i s puno energije, kao da je svirao pred mnogo većim brojem ljudi.

Zatim je binu preuzela ekipa iz Moskve. Ime im je Insane Breed, krše sa žestokim groove metalom i suštinu stavljaju ispred forme. Tek ovde je publika lagano postala zaista prisutna. Interakcija benda sa publikom je neverovatna, momci su se ponašali kao da su izašli pred par hiljada ljudi, a ne pred desetak. Saznao sam recimo da je pevač po zanimanju doktor i učitelj robotike, basista je radnik na aerodromu, a ostatak ekipe se bavi privatnim biznisom. Digresija: za treće veče je prodato samo deset karata na ulazu. E, sad zamislite zaposlenu ekipu koja mora da traži slobodne dane da bi sela u avion, doputovala ovde i svirala pola sata pred deset ljudi. Razmišljajte malo o tome. Svirku su žestoko priveli kraju, ali njihova zabava je tek počela.

Treći bend, za koji prvi put čujem je Sequence. Nije im trebalo mnogo da me ubede da su odlično uigrana ekipa. Sviraju onaj žestoki metalcore, sa povremenim hard core brejkovima, ali bez preterivanja u tome. Ekipa iz benda Insane Breed je tokom ovog nastupa namestila pravi haos, šutka nije prestajala. Pred kraj nastupa, gitaristi su se spustili među publiku, skakali i mlatili gitarama tako energično da je svakog momenta neko mogao da zaradi besplatni zubarski pregled. Kako se svirka završila, Rusi (Insane Breed ekipa) su se popeli na binu i pomogli momcima da spakuju i odnesu opremu) – novosadske curice kad vi ovo radite?!

Bend koji sam želeo da čujem je Phrenia. Nešto slično kao prethodni, ali mnogo melodičnije i catchy. Skoro su izdali album, te je repertoar bio uglavnom sastavljen od tih pesama, uz obradu teme iz Pokemona, koju je publika vrlo druželjubivo prihvatila. Velika pohvala za prateći vokal, koji je bez grešaka izvodio izuzetno visoke i zahtevne deonice. Zaista velike pohvale idu momcima iz benda Phrenia, kao i momcima iz Sequence-a, jer su ova benda dve strane iste medalje – jedni sviraju ogoljeni metalcore, baziran na teškim rifovima i dubokim vokalima, a drugi se malo više fokusiraju na melodičnost.

Zavladao je mrak, svetla su u tihnula, a skoro posmrtna tišina bila je rezultat izuzetne posećenosti (kapirate foru?!). Na binu se popela četvoročlana ekipa, obučena u crnu kožu, sa mnogo lanaca, krstova i onih ekser-narukvica što se moderno zovu “killer”. Sviraju neki simfonični black metal pod imenom Cruenta Lacrymis, i otprilike zvuče kao Cradle of Filth i slični bendovi iz iste branše. Iako lično nisam preterani ljubitelj ovog zvuka, nastup im je bio na mestu, zaista vizuelno bogat i zanimljiv. Ako uzmete u obzir da je vokal zapravo devojka sa poprsjem zategnutim u kožu, biće vam jasno i kako se malobrojna publika provela.

Čast da zatvore sedmi UMF imali su momci iz benda Kobold. U pitanju je onaj pravi, tradicionalni thrash/speed metal, sa vrištećim vokalima i gitarama. Malobrojna publika ih je podržala do kraja, a momci su zaista u kasne sate otprašili dobar repertoar.

Da saberemo sve utiske – festival je prošao i više nego odlično. Gostujući bendovi su oduševljeni, čak i pored činjenice da su svirali pred vrlo malo ljudi. Ne znam da li sam pomenuo, ali ću svakako ponoviti da je za treći dan prodato samo deset ulaznica, a vi opet razmislite zašto. Na samom kraju ostavio bih par naznaka organizatorima: strane bendove trebalo bi dovoditi radnim danima (nedeljom branitelji scene sede kući i gledaju Leu Kiš), a takođe im dati i raniji termin, ili onaj prime-time termin u sredini, a naše bendove staviti na kraj. Jer ako smo već svesni štete da će na kraju ostati deset ljudi u klubu, bolje da to bude na našem bendu koji snosi mnogo manje troškove nego stranci. Organizacija je bila i više nego sjajna, problema sa zvukom nije bilo, svetlo je bilo odlično, na ulazu nije bilo problema, pokažeš narukvicu/ulaznicu i ulaziš bez frke, obezbeđenje je radilo svoj posao, tako da za tri dana i preko deset sati aktivne svirke nije bilo incidenata ni problema. Ovaj festival radi vrlo dobra i uigrana ekipa, sve od samog ulaza u klub, do iza bine, i želim im da istraju u ovome, jer ove godine su namestili nešto zaista vredno pažnje. To što mediji nisu ispratili događaj i što je publika bila negde druge, o tome drugi put...

Tihomir Škara