Život Nine Simon, praktično od samog početka bio je spoj muzike i političkog aktivizma. Tako i biografski dokumentarac What happened miss Simone, postoji nekako između ove dve teme. Sastavljen uglavnom od brojnih orginalnih snimaka i intevjua očevidaca (uključujući članove pevačicine porodice) film izlazi u godini kad se pitanje institucionalnog rasizma nad afro-amerikancima postavlja sa istim intenzitetom kao 60 tih godina, prošlog veka.


Simon (Junis Ketlin Vejmon kako joj je pravo ime) rođena je 1933. u Severnoj Karolini u siromašnoj porodici. Majka koja je jedina radila, da izdržava osmoro dece (od kojih je Nina šesto) nije uspela da uspostavi emotivni odnos sa ćerkom, ali je primetila njen muzički talenat i pritiskala je da uči klasičnu muziku.
I priča o rasi počinje odmah tu - crna devojčica koja svira klavir bio je neviđen prizor četdesetih godina - svakog dana prelazila u belački deo grada, gde ju je žena jednog od majčinih poslodavaca poučavala klaviru. Kada je imala deset godina, svirala je na školskom recitalu, ali je od njenih roditelja traženo da se pomere u zadnji red, jer su belci imali prvenstvo u javnom prostoru. Simon je odibla da nastavi koncert, dok im nije dozvoljeno da sednu tako da mogu da je vide.

Nakon godinu i po dana na Džulijard akademiji, pokušava da upiše Muzički institut u Filadelfiji, ali je odbijaju (ostaje nejasno da li je rasizam i ovde igrao ulogu) i njeni snovi o karijeri klasične pijanistkinje ostaju neostavareni. Umesto toga, otkriva džez barove gde svira tajno i počinje da koristi pseudonim, da bi se sakrila od roditelja.

Znakovite 1959. seli se u Harlem, gde učestvuje u kultrnoj i političko renesansi koja će uslediti. Tu upoznaje Džejmsa Boldvina, Amiri Baraka (još se nije zvao tako) i Lorejn Hansberi, koji joj otkrivaju svet crnačkog pozorišta, književnosti i akademije.

Njena muzika se od tad poredi sa Bili Holidej ili Elom Ficdžerald, ali su i razlike od početka bile jasne. Klasično muzičko obrazovanje ostavilo je snažan uticaj na Simon i njene improvizacije su uvek više ličile na klasiku nego na džez. Takođe odbacila je poređenje sa Bili Holidej, prilično ošto (u to vreme kritikovala porast bolesti zavisnosti u afro-američkoj zajednici) ali je ipak obradila njenu pesmu o linčovanju Strange Fruit.

U isto vreme počinje da ulazi u homoseksualne veze, a njena muzika postaje popularna među gej populacijjom. Ljubomorni dečko (a kasnije i muž) tera je da prekine sve odnose sa homoseksualnom zajednicom i pravi brojne ljubomorne ispade, koji vremenom prerastaju u fizičko i seksualno nasilje.
Nakon napada na crnačke crkve u Birmingemu, Simon počinje otvorenije da meša svoj umetnički izraz i političke ideje. Pesme kao što su Brown Baby, Mississippi Goddam i Sinneman odslikavaju raspoloženje crnačke zajednice 60tih- bes, beznađe i snažna potreba za političkom akcijom. 

Kako se raspadao pokret za jednaka prava, raspadao se i Simonin lični život. Većina lidera crnačkog pokreta ubijeni su do kraja šesdesetih (Nina se i družila sa Beti Šabaz, udovicom Malkolma Iksa). Entuzijazam šezdesetih brzo se izgubio i crnački pokret postaje više ekstreman, ali ujedno marginalan.
U isto vreme razvodi se od muža nasilnika (nakon što su imali trojku sa još jednom ženom, on navodno shvata da su njene seksualne preferencije na drugoj strani).
Ostatak životne priče u (manje više dobrovoljnom egzilu) prilično je tragičan. Odlazi u Afriku (Liberiju kao većina crnih nacionalista) gde ne postiže profesionalne uspehe, ali se nekoliko puta skida na bini. Ulazi u teške svađe sa ocem i ćerkom i postaje nasilna. Pokušala je da unajmi plaćene ubice da joj ubiju bivšeg muža, ali je plan propao, na jednom koncertu održala je uglavnom nekoherentan antisemitistčki govor i na kraju dobija dijagnozu bipolarnog poremećaja i lekove, koji joj umanjuju motoričke sposobnosti.

Ostakak života provodi na jugu Francuske i razvija zavisnost od heroina protiv koje je toliko govorila u mladosti. Dva dana pred smrt muzički institut u Filadefiji, koji ju je odbio kao devojku dodeljuje joj počasni doktorat.

Film What happened miss Simone, ne uspeva da do kraja dočara ovaj komplikovan, težak i intezivan život..Osim toga donešenea je bizarna odluka da se ostave odlomci u kojima bivši muž pravda svoje nasilne ispade njenim karakterom. Ipak najsnažniji odlomci su upravo oni kad Nina Simon govori sama o sebi, kroz stare intervjue, odlomke iz dnevnika i naravno muziku.
Ako ni zbog čeg drugog zbog ovoga vredi ga pogledati.

Jan Kanja