Oproštaj sa Badom Spenserom

Osamdesetih, kao klinac, pa sve do samog početka devedesetih, obožavao sam da idem u bioskop. U našem mestu postojao je bioskop koji je radio u sklopu doma kulture i meštanima je nudio repertoar od 2-3 projekcije dnevno četiri ili pet dana u nedelji. Zapravo mislim da samo ponedeljkom nije bilo bioskopa ali su tokom nedelje projekcije dosta zavisile od urednosti dolaska rolni sa filmovima (autobusom, redovnim linijama) i njihovog rasporeda po drugim mestima i naseljima u opštini (tada su i ova okolna manja mesta i naselja imala domove kulture, bioskop, redovan repertoar, bila su urbanizovana za razliku od mnogih današnjih gradova koji su poseljačeni).

Repertoar je naravno bio baziran na potpunom populizmu i komercijalnosti. Dakle puštani su najviše domaći filmovi, akcioni filmovi, erotski/porno filmovi, komedije, westerni i na kraju nešto malo SF-a i horora. Objektivno, najviše je tu bilo druge i treće lige filmova, kvalitet im je bio sporadičan i često sasvim slučajan a zaista mnoge filmove koje sam tada pogledao više nikad i nigde nisam video, po sećanju na zaplet neke čak ne nađoh ni na internetu. Ali, u to vreme je prosečan meštanin na svom televizoru imao tek 2-3 TV kanala (koja tada nisu radila 24 sata), video plejeri-rekorderi i kompjuteri su bili retkost sve do samog kraja decenije i samog početka devedesetih, a uz sve to, ljudi su radili mnogo manje (tek 8 sati, najčešće bili slobodni vikend) i raspolagalo se sa slobodnim vremenom a kuburilo se sa dosadom, pa su stoga bioskopi imali veoma dobar promet tih dana.


U bioskop bih išao samo subotom i nedeljom, jer su tih dana bile dnevne i večernje projekcije a ja sam ipak bio još klinac i puštali su me tek za dana. A inače, preko nedelje je bioskop radio samo za noćne projekcije i tu se najčešće pušto repertoar nabijen erotikom/pornografijom. Moj raspored je tada izgledao ovako (kad kažem moj, mislim i na masu ostalih klinaca iz moje generacije): pre podne posle doručka odlazak u nedeljnu školu (na tadašnju verziju veronauke, pri crkvenoj opštini), pa odlazak kući na ručak a onda na film ili dva u bioskop, i na kraju u poslastičarnicu (limunada, kolači, sladoled i one stare video igrice na onim automatima) da bi kući bio već oko 17h ili ako je leto oko 19h.

Ako smo išli na dva filma onda je prvi bio oko 14h i po pravilu je to bio neki dečji koji nam je često bio smor ali je bar druženje bilo OK. Kupovali smo na tone semenki od suncokreta pa ako mi je bilo dosadno onda sam samo besomučno grickao semenke. Zanimljivi kuriozitet u vezi ovog termina je i to što - ako me sećanje ne vara - mislim da sam u ovoj opciji pogledao genijalni film Ime ruže, za koji su ovi naši lokalni distributeri valjda mislili da je film za decu (a sudili su valjda po plakatu na kojem je dobroćudni Šon Koneri i mlađani Kristijan Slejter).

Posle ove projekcije, išala bi druga čiji je početak obično dosta zavisio od vremena potrebnog za nameštanje opreme, pražnjenje sale, pregleda sedišta i sl. Neki naši vršnjaci (one vaspitno zapuštenije vrste, ali tada za nas ultimativne legende i carevi) su umeli i imali hrabrosti da se sakriju negde u mračnim kutovima sale pa tako ostanu besplatno i za sledeću projekciju. A dešavalo se i da neko od nas zaspi i ostane u sali posle završetka filma (prema jednoj legendi jedan od nas je tada ostao da spava do one poslednje - erotske projekcije).

E, druga projekcija - oko 16h ili 17h - je bila ono glavno jer tada su puštani domaći filmovi (partizanski-ratni ili komedije), akcioni filmovi (western, avantura, triler, krimići ili karate), ili što je najvažnije komedije, od kojih smo najviše voleli serijale - western-komedije sa Badom Spenserom i Terensom Hilom, nebrojene Policijske akademije, urnebesni Pink Panter, i sl. Veoma retko bi se desilo da nam puste neki SF ili horor i te projekcije su odmah postajale legendarne i prepričavale se sledećih dana u školi do besvesti (ko se ne seća filma Demoni koji je bio merilo kako lične hrabrosti tako i prestiža, jer su samo najveće legende bile na toj projekciji i odgledale ga od početka do kraja, preživele da o tome pričaju. Slično je i sa fimom Osmi putnik i još nekim ostvarenjima).

Dakle bila su to jedna zaista drugačija vremena, a ono što sam ja tek mnogo kasnije shvatio je sledeće:

1) Svi mi smo u tom bioskopu tada gledali dosta stare filmove, potpuno nevezane za vreme u kojem ih gladamo. Polovinom, krajem osamdesetih, na samom početku devedesetih mi smo nestrpljivo isčekivali i neizmerno uživali i sa uživanjem prepričavali filmove koji su bili pravljeni u periodu od kpočetka sedamdesetih pa do početka osamdesetih - dakle neki i po petnaest godina stari. recimo Moje ime je Triniti (ili kako god da je prevedena kod nas ova western-komedija sa Badom Spenserom i Terensom Hilom) je bio film iz 1970 a u njemu smo uživali negde 88-89. I siguran sam da smo mislili da gledamo nešto (relativno) novo!

2) Gledali smo često 'talijanske filmove samo dabovane na engleski, pa sam tek mnogo kasnije shvatio da su i Bad Spenser i Terens Hil zapravo Talijani, ljudi koji verovatno u filmovima ni usta nisu otvarali na engleskom jeziku. Isto je bilo i sa hongkonškim, nemačkim, francuskim i sl. filmovima - sve je to bilo dabovano na engleski, sa izmišljenim engleskim imenima glumaca i režisera na plakatima ...

3) Ako ne računamo erotske i porno filmove koji me tada ionako nisu nimalo zanimali (kasnije neke vršnjake već jesu ali je to već bio i kraj bioskopa), u domu kulture nije bilo nikakve kontrole u prodaji karata, nije bilo ograničenja i "filmova samo za odrasle" - svi mi klinci smo mogli da gledamo sve jer prodavačice karata najčešće nije znala šta se pušta, za koji i kakav film prodaju karte. I tako ostali su mi dan-danas u sećanju talijanski horor filmovi Cannibal Ferox i Cannibal apocalypse (ne znam kako su prevedeni kod nas) koji su izuzetno krvavi i brutalni filmovi a ja ih gledao sa 10-11 godina. Mada priznajem da sam za te neke malo strašnije horor i SF filmove u bioskop išao sa sedam godina starijim bratom i njegovim društvom (metalci, pankeri, šta li su bili) a u jednom od najlepših sećanja mi je film Ajkula 3D koji sam gledao sa tatom koji se tada iz nekog razloga smilovao da ide sa mnom u bioskop.

4) Mislim da smo uprkos svemu svi mi klinci tada bili odlično filmski potkovani i stoga kulturniji. Imali smo naviku odlaska u bioskop, imali smo raspored aktivnosti za vikend, roditelji su mogli da znaju gde smo, s kim smo i šta radimo, nismo gluvarili, dosađivali se, lutali besciljno, nismo pravili haos ni po ulicama, po parkovima, ni u bioskopskoj sali (osim semenki naravno). Nisu nas apsolutno zanimali ni cigarete, ni alkohol, ni droge, ni smucanje, ni izgredništvo ... Kao što rekoh, većini nam je prva stanica vikendom bila nedeljna škola u crkvi.
5) Mala mesta su bila urbana, klinci oko mene nisu bili seljaci, a kada bi se druga projekcija odužila i kada bi napolju već bio mrak, mogao sam po izlasku iz doma kulture da u obližnjim kafićima vidim omladinu u svakakvim bojama i modnim trendovima - u mestu od 7 000 stanovnika video bih otrcane i dugokose metalce, ekstremne pankere sa krestama, lepe mlade ljude kakvih se ne bi postideo ni London tog vremena.

Pre neki dan je preminuo Bad Spenser, bio je glumac kojeg nismo viđali ni u bisokopima ni na malim ekranima bar dve decenije ali kojeg i dan danas mnogi pamte i pamtiće ga do smrti desetine generacija ljudi širom sveta. Užasno mi je žao što savremeni klinci nemaju sve to što sam imao ja u moje vreme, a najviše mi nedostaje to što više nema tih zajedničkih bioskopskih iskustava, onog kad se sto ljudi odjednom nasmeje u kino-sali gledajući jednu istu scenu, jednog istog urnebesnog glumca.
Zaista malo je reći hvala mu na predivnom detinjstvu koje mi je pružio u mraku bioskopske sale. Bilo je to jedno bezbrižno i kulturom ispunjeno detinjstvo! Hvala, Bud!

Janko Takač