Za scenu jednog grada uvek je dobro da ugosti neki bend iz inostranstva, ne samo što se tako stvaraju korisni kontakti, već i zato što publika ima priliku da čuje kako uživo zvuči jedan bend koji se razvija i postoji u nekim potpuno drugačijim uslovima. Scenu ne čine samo njeni bendovi, već i publika i njen muzički ukus, jer slušaoci direktno uslovljavaju potražnju i status muzičara, pa ako nemate dobru publiku, teško da možete da se ostvarite jer nemate odakle da počnete. Kakvu publiku ima Gornji Milanovac, dokaz je svirka održana 7-og jula, kada su nastupili čačanski „Hit by Pain”, milanovački „Soulcage“ i velikani HC scene „Born from Pain“ iz Holadnije.

Bend koji je u petak nastupio na Egzitu, pred ko zna koliko hiljada ljudi, u četvrtak je izrokao svirku pred stotinak hard kor fanova u klubu „Modesti Blejz“. Očigledno da je Milanovac zbog svoje publike već stekao status na srpskoj sceni pa i svetski bendovi pristaju da dođu za minimalne honorare. Naravno, „Born from Pain“ nije došao zato što su čuli za Milanovčane, već zato što im se više isplatilo da slobodan dan pred Egzit iskoriste svirajući još negde, a momci iz Soulkejdža, koji su organizovali svirku, potrudili su se da čitav događaj bude na zavidnom nivou i ostavi najbolji utisak kako na publiku, tako i na goste iz inostranstva.
 

Ne mogu ni da zamislim koliko bi pakleno vruće bilo da je klub bio pun, i ovako su između nastupa otvarani svi prozori, jer je vazduh unutra vibrirao od vreline. Svirka je počela prema satnici objavljenoj na fejsbuk događaju, a prvi je nastupio „Hit by Pain“. Organizatori su se potrudili da obezbede uslove na koje su navikao „Born from Pain“, dali su sve od sebe da u našim mogućnostima isprate svetske standarde, što znači da je na bini bila opasna oprema, gitarske glave nasađene na ogromne zvučnike i pojačala koja reže. Odlična ideja je i što su na parket pred binom zalepili etison kako publika ne bi proklizavala u šutkama, što je uobičajna situacija na svirkama u ovom klubu.

Čini mi se da od svih hard kor svirki na kojima sam bio, na 90% njih je nastupio „Hit by Pain“, a na svakoj od njih sam sreo barem jednog člana iz ovog benda. Ovaj sastav iz Čačka je jedan od najaktivnijih bendova na sceni, a njihovi nastupi prerastaju u legende zbog fanova koji ih prate na ekskurzijama po Srbiji. I na ovu svirku ih je dopratila njihova ekipa, pa je već od samog početka pred binom bilo tesno. Njihov nastup je pokazao da i naši bendovi imaju šta da pokažu kada im date dobre uslove, pa je tako svaka njihova pesma gruvala kao odron sa planine. Svidelo mi se što je pevač sve vreme bio u publici, urlao je u mikrofon pred licima ljudi oko sebe, pa sam morao da uđem u masu i osetim deo te energije. „Hit by Pain“ je imao nekoliko zlatnih momenata tokom svirke, a posebno bih istakao jednu gitarsku solažu koju su svi pozdravili aplauzom. Ipak, u poređenju sa druga dva benda sa kojima su nastupili, bilo je primetno i gde su njihove slabosti. Najslabiji su u brzim deonicama kada gube gruv i ispadaju, a posebno u načinu na koji prave bit pesme. Tačno se vidi kada ulete u pravi ritam i kada se masa pokrene, a onda bi iskočili iz njega i šutka bi zamrla jer jednostavno nije bilo gruva koji vas pokreće. Vokalne sposobnosti njihovog frontmena su izuzetne i, uz solo gitaristu, on je član koji se najviše ističe, ali razumljivost toga šta peva je problematična, čak i za mene koji znam većinu tekstova. Ipak generalni utisak koji „Hit by Pain“ ostavlja je da je to istinski HC bend koji ima svoju ideju i dosledan joj je, a pored muzike koju stvaraju, pripadaju im i velike zasluge za ulogu koju imaju u obnavljaju opustošene alternativne scene u Čačku.
 

Nakon njih je nastupio Soulkejdž. Ako ste ikada bili na nekoj njihovoj svirci ili makar poznajete čoveka koji je bio na njihovoj svirci, znate i sami kakav je to događaj. Soulkejdž je ime u koje se HC ekipa zaklinje, to je jedini bend iz Milanovca koji je izašao van granica Srbije i nastupao u Makedoniji, Grčkoj i Bugarskoj, a na domaćoj sceni su overili svaku binu od Egzita do DUK-a u Čačku. Ovu svirku su otvorili na isti fazon kao na čačanskim „Danima urbane kulture“ prošle godine, pustili su „Ejndžel“ od Masiv Ateka, a onda su u dizanju pred refren pesme prekopčali na svoju priču i izrokali „One Word“. Priznajem da nikada nisam bio veliki fan hard kora, ali ono što volim kod ovog benda je što ima tako dobar gruv koji uvek pokreće i vozi, ali nikada nije isti kroz celu pesmu već se neprestano prave varijacije kroz stajke i džampove. To se odražava na način kako se šutke zahuktavaju, kako se pojedinci penju preko drugih, kako se otima mikrofon i urlaju reči refrena. Te večeri su se ponašali kao pravi domaćini i svako iz publike je mogao da dobije svoj trenutak na bini, pa su se u pevanju smenjivali od Vlada, basiste Hit baj pejna, preko devojaka i momaka iz publike, do Miša, basiste Brushaltersa. U poređenju sa druga dva benda, Soulkejdž je zasigurno u rangu svetskog benda kakav je „Born from Pain“, pa me je zanimalo zašto ne naprave neku turneju po Evropi, na šta mi je odgovorio njihov basista Smiljo – oni svi rade i nikada ne bi mogli da nađu 15 slobodnih dana da krenu na neku veću turneju. Niko od njih ne zarađuje od muzike, a kamoli da može da živi od toga, pa sve što rade je ograničeno životnim okolnostima, ali ono što čine za scenu i položaj alternativne kulture u Gornjem Milanovcu može da se vidi baš u ovom događaju – ovaj grad postoji na kulturnoj mapi Srbije, a svaki nastup inostranog benda, ako ništa drugo, obeležava ovo mesto kao jedno koje se izdvaja među toliko mesta u svetu.

Pred nastup hedlajnera, lokal se ispraznio i očekivao sam da će se desiti jedan od onih scenarija kada svi odu pošto su ispratili svoje ortake i lokalne bendove. Posle dužeg nameštanja i podešavanja opreme, krenuo je instrumental koji je otvorio priču o bendu „Born from Pain“. Ako mene pitate, ne znam ništa o njima, ne znam nijednu njihovu pesmu, a one koje sam iz čiste radoznalosti poslušao na Tjubu imaju duplo više pregleda nego što Milanovac ima stanovnika. Mene je interesovalo da vidim koliko se ti ljudi razlikuju i kakav je način na koji sviraju, a onda i koliko je ta svetska scena iznad naše. 
 

Svirka je krenula sa desetak ljudi pred binom, a kada je na scenu izašao njihov frontmen, počelo je pravo zezanje, jer i pre nego što je pozdravio ikoga, počeo je da proziva ljude koji su sedeli u pozadini ili visili na balkonu. Bilo mi je smešno što tako vapi za publikom, pogotovo što su mi rekli da oni nisu ni odslušali nastupe svojih domaćina. Priznajem da sam imao omalovažavajući stav prema njima, ne verujem u ta velika imena na svetskoj sceni jer znam da je to najčešće samo dobra reklama i mnogo guranja kroz šou biznis. Očekivao sam da je to slučaj i sa njima, jer za hard kor je potrebno da budete hard kor, a ne gomila pozera koji to glume. Ali kada su krenuli sa svirkom, nije bilo sumnje – to je hard kor. Naravno da odvaljuju, naravno da su usvirani i uvežbani u takt, nema govora o tome da im nešto fali u tehničkom smislu. Članovi benda imaju više tetovaža, bolju opremu, skupe instrumente i pomalo arogantan stav, ali i on je bio logičan u tom trenutku, jer oni su, kao veliko svetsko ime koje nastupa na Egzitu, došli za siću u neki mali grad u nekoj zabiti koju ne znaju da nađu ni na Gugl mapi. Međutim kada je svirka krenula, shvatili su gde su i kakva je naša publika, stvorila se neka konekcija i ta atmosfera je pratila celu svirku. Ne možete da ostanete ravnodušni kada rmpalija  od njihov frontmena stoji u istoj liniji sa vama i jednom rukom odbacuje od sebe svakoga ko naleti iz šutke. Sve vreme animira publiku, između pesama proziva one koji sede i poziva ih da se priključe pred binom. To je išlo do te mere da je na kraju ubedio ljude da sa balkona skoče u masu kako bi se priključili šutkama, što su barem tri čoveka i uradila. Njegova dikcija i razumljivost u načinu na koji peva može da posluži za primer obojici njegovih prethodnika na bini.

Svirku su pokidali i ne bih mogao ništa drugo da kažem, osim da priložim fotografiju svih masnica koje imam na telu. Za mene je to dokaz uspešne hard kor svirke, jer takva muzika treba da vas oslobodi agresije i nakupljene negativne energije, a za to nema boljeg načina nego uletati sa ljudima u šutke i trpeti i davati udarce. Posebno je bilo interesantno što su te večeri u šutkama podjednako učestvovale i devojke (i to prilično zgodne), što je nekoliko puta pohvalio i sam frontmen benda „Born from Pain“. Zapravo on je istakao koliko je to redak slučaj i zahvalio se svim devojkama koje su bile u publici, a i po tome se vidi specifičnost naše scene. Na kraju me je kupio time što se iskreno zahvalio prethodnim bendovima i što je naglasio koliko je njihova uloga važna. Bukvalno je imao govor o tome koliko su lokalni bendovi važni za stvaranje scene i formiranje dobre publike, a iako ja to stalno pričam, kada to čujete iz usta čoveka koji je nešto veliko na svetskoj muzičkoj sceni, bude vam jasno da je to stvarno istina – bendovi kao što su Hit baj Pejn i Soulkejdž možda nikada neće napraviti svetsku karijeru, ali će stvoriti uslove da se buduće generacije i neki novi bendovi odavde afirmišu i lakše dosegnu ono za šta su se ovi bendovi borili godinama.

Posle svirke pitao sam Roba Fransena, frontmena benda „Born from Pain“, za mišljenje o celoj svirci. Rekao je da Milanovac ima scenu punu entuzijazma i da su jako uživali na ovom koncertu. Istakao je kako više uživa na ovakvim manjim svirkama gde se nađe sa publikom oči u oči nego na ogromnim binama daleko od ljudi. Verujem da je stvarno mislio to što je rekao, jer je na Egzitu dva puta pomenuo svirku u Milanovcu. 
 

Istina je da su ti ljudi profesionalci jer su imali uslove da se razviju i stvore svoj izraz, ali na idejnom planu nisu ništa dalji od nas, jer naša kultura ipak crpi iz svetske kulture i naša publika zna za većinu muzičkih tokova u svetu, pa ono što stvaraju naši bendovi vrlo lako može da parira svetskoj sceni. Trebalo bi da budemo srećni zbog toga. Naravno da postoje brojni razlozi zbog kojih možemo da lamentujemo nad starim dobrim vremenima kad su ljudi išli na koncerte, ali vidite – i dalje smo tu, scena postoji i možda se smanjila po kvantitetu, ali je kvalitetom u rangu sa svetskom, a to je ono što je najvažnije.

txt: Andrea Kane
foto: Ivica Milošević