(DVD + Audio CD)

Stoke je mjesto u Engleskoj i Slashov rodni grad. Čovjek je htjeo da uradi koncert baš u tom gradu. Posrećilo mu se, i još je snimio koncert za živi album. Vjerujte, nije pogriješio.

Nakon Velvet Revolver Slash je okupio novu ekipu i krenuo na turneju. Kao i uvjek. Ima li što novo? Ima. Bend je zvučao ubitačno. Doduše, Myles Kennedy na prvih nekoliko pjesama samo pjeva dok bend prži. Hemija je vrlo vidljiva, ali od uvodnih taktova „Civil War“ i on kreće u ofanzivu. Od tog momenta naprijed, ovo je jedan ubitačan koncert. Bez ikakvog uvijanja, peglanja zvuka, igranja sa video zapisom. Samo čisti, nepatvoreni, jasni i glasni rock and roll, četiri instrumenta, glas i hektolitri znoja.

Koliko god bile dobre pjesme iz Slashovog solo perioda, najveći bum su ipak pjesme Gansa. Svaka je izazivala pomamu kod publike, a interpretacija benda je bila besprekorna. Ne besprekorno tehnički tačna (mada i ta konstatacija stoji) već je besprekorna interpretacija ya koju je "krivac" atmosfera jedinstva unutar samog benda. To nije skupina muzičara koji sviraju svako za sebe i za pare, već jedan organizam na čelu sa Slashom. Doista, Slashov autentičan gitarski potpis je izrazito važan. Još da Pjevač (Myles Keneddy) ne krešti kao neka curica i cijela slika bi bila još kompaktnija.

Veliki plus ovog živog izdanja je i publika. Koncert je snimljen u sali osrednjih dimenzija i interakcija između benda i publike je bila odlična. Publika je vatrena, ali ne divlja i na samo su metar ili metar ipo od benda. Lijepo se vidi da svi, i mlađe i starije generacije, uživaju u muzici, ne u divljanju, i kako se energija prostire na relaciji bend-publika-bend. Kada se pjeva, pjevaju svi. Kada su brži djelovi, svi se gibaju. Kada Slash ili Myles govore, publika odgovara. Svima je osmjeh na licu i pokreću se kao jedno tijelo. To je uveliko zahaljujući i samom bendu. Sva petorica su odradili jedan fantastičan posao, te su i frontmen i Slash razgovarali sa publikom kao sa ravnima sebi, i uz dužno poštovanje prema istima, a ne kao neke umišljene rock dive. Publika je uzvratila višestruko. Bend i publika su bili jedno. Sve pjesme su zajedno pjevali i svaki put kada bi Myles predao mikrofon publici, atmosfera koncerta je poprimala sasvim jednu novu dimenziju. Nije to ništa neobično ili novo, ali se vrlo rijetko kada vidi, čuje i osjeti na nekom video snimku. Pohvale bendu, publici ali i režiseru i svim audio video tehničarima na odličnom poslu. Lijepo je vidjeti bend ispred stadionske ili festivalske publike, ali jedini pravi snimci su u salama ispred par hiljada ljudi. Ko tu ispeče zanat, ne može da omane, kao što i ovaj DVD odlično pokazuje.

Nikola Franquelli