Svaka epoha ima neku profesiju koja fascinira filmadžije. Najpre su to bili policajci, prvo pošteni pa korumpirani. Onda dolazi period realizma, pa su zavisnici i ostali najnesrećniji delovi društva držali bioskopske sale punim. Potom beskrajno idealizovani lekari (uglavnom na televiziji) i onda bankari ujedno mistifikovani i zli.

Profesija koja verovatno najbolje opisuje ovu deceniju dvadeset prvog veka je čudna mešavina između „kompjuteraša“ i preduzetnika koji okupiraju Silicijumsku dolinu u Kaliforniji. HBOva humoristička serija sa istim imenom nudi dragocen uvid  u sav besmisao i nesnađenost iste.


U prvoj sezoni upoznajemo Ričarda (Thomas Middleditch), neprimetnog programera u ogromnoj kompaniji Huli (nešto između Googla ,Facebooka i Apple-a), dok su slobodno vreme radi na ličnom projektu u “inkubatoru” za start-upe u kojem živi. Kada izmisli program za kompresiju podataka nađe se u dilemi, da li želi da započne svoju kompaniju od nule ili da proda ideju svom šefu. Kao pravi heroj, odluči se za prvu opciju i od tad gledamo priču o Davidu i Golijatu.

Na Davidovoj strani su još osnivač inkubatora Erlih Bahman (TJ Miller) – divno iritantni propali preduzetnik koji provode vreme duvajući i iživljavajući se nad programerima (“Your muffins smell like shit”) i koderi Gilfoyle i Dinesh (Martin Star i Kumail Nanjiani) – jedan je satanista mizantrop, a drugi otprilike svaki stereotip koji postoji o gikovma koji se može zamisliti. 

Humor Silicijumske doline nije toliko u zapletu (serija malo podseća na Svitu u pogledu predstavljanja dosta banalnih problema kao izvora konflikta) koliko u prikazivanju duha tehnološke industrije. Multimilionske tehnološke korporacije nisu tu samo da zarađuju novac i prodaju proizvode nego „imaju vizije“ i „menjaju svet“- ovo uglavnom rade u formi motoa koje bi tinedžerka zalepila na fejsbuk zid –„It takes change to make change“ stoji na ulazu u Huli. Njihovi osnivači pak su ujedno egomanijaci (svaki ima budističkog duhovnog savetnika da mu objasni zašto je genijalan) i potpunog odustva drušvenih veština.

Iako su autori serije već imali iskustva sa sitkomima, ne ponavljaju format u celosti, tako da nije svaka scena ispunjena gegovima. Umesto toga puštaju da se satira razvije polako, posebno se oslanjajući na neprijatne tišine i suptilnu glumu. 

Druga sezona pati od uobičajenih problema za druge sezone. Uvode se novi likovi, ne bi li se održala pažnja, ali ipak i ovde serija ni na jednom mestu ne žrtvuje humor radi komplikovanja zapleta. A u isto vreme uspeva da se bavi društvenim pitanjima koja muče tehnološku zajednicu - manjak žena među programerima i odnos novih generacija prema prethodnom talasu inovatora (zbog bzine kojom se tehnologija razvija, generacije su zapravo samo nekoliko godina udeljene jedna od druge). 

Sezona koja se trenutno emituje na HBO za sada  ima potencijal da bude najbolja. Likovi i konfliktu su već ustanovljeni, kultura je temeljno ismejana i po prvi put serija se više bavi odnosima među protagonistima, njihovim ličnim životima i motivima.

Ukoliko nastave sa ovim odnosom humora i “otvaranja tema” Silicijumska dolina postaće jedna od najboljih satira savremenog doba - uglavnom zato što se smeje svojim likovima, ali ne prestaje da ih voli pritom.

Jan Kanja