Iako se kao zvaničan datum premijere navodi jun 1979. ovaj kultni film Frensisa Forda Kopole premijeru je zapravo imao godinu dana ranije. Zbog škakljive teme rata u Vijetnamu film je prošao kroz razne filtere političara da bi se našao na redovnom bioskopskom repertoaru. Razlikovale su se verzija prikazana u Kanu i Evropi od one za američko tržište mada nijedna nije bila celovita i tek je 2001. režiser objavio potpunu verziju koju je nazvao Apocalypse Redux.

U ovoj konačnoj verziji poseban značaj imaju antikolonijalne scene sa francuskom porodicom u kojima je kritikovana francuska politika u Vijetnamu a koje su izostavljene zbog premijere u Kanu jer je to tada bila tabu tema.

Osim ovog poglavlja distributeri filma United Artists su zbog dužine izbacili i scene u kojima Vilardova ekipa krade surferske daske pukovnika Kilgora, scene sa Plejbojevim lepoticama i scenu u kojoj Kurc čita članak iz Time-a o ratu okružen kambodžanskom decom.


Inspirisani novelom Džozefa Konrada „Srce tame“ koja govori o kolonijalnoj politici u Africi John Milius, jedan od najboljih scenarista tzv. novog Holivuda, i Kopola su uz pomoć ratnog dopisnika Majkla Hera napravili film koji se bavi ne samo ratom u Vijetnamu već i odnosom zapadne civilizacije prema narodima čije su zemlje kolonizovali i ratom kao sredstvom ostvarenja ekonomskih interesa.

U to vreme niko od američkih filmskih stvaralaca nije smeo otvoreno da kritikuje vijetnamski rat, Altman je napravio film „MASH“ koji u uvijenoj formi kritikuje ratna dešavanja ali je zbog cenzure smešten u doba korejskog rata a vojska i vlada su izdašno pomogli snimanje filma „Zelene beretke“ sa Džonom Vejnom koji nekritički odobrava politiku intervencionizma i predstavlja Amere kao dobre momke.

Da ne bi snimanje filma bilo sprečeno u samom početku mudri Kopola je tobože naivno poslao scenario Pentagonu tražeći pomoć u realizaciji filma tj da mu ustupe određen broj helikoptera tipa Huey i Chinook. Pri tom se pozvao na jedan propis Ministarstva odbrane po kom vojska može i treba da pomaže svaki američki film sa ratnom tematikom. Naravno da je znao da od pomoći nema ništa ali mu je očekivani odgovor nadležnih obezbedio najvažniju pomoć: moralni kapital u očima javnosti. Pentagonska birokratija je tražila da izmeni ili izbriše epizodu sa Kilgorom, da promeni identite Vilarda i cilj njegove misije (ne likvidiranje nego „istraga“, „privođenje pravdi“ ili „lečenje“), da ne prikazuje vojna lica kako puše marihuanu, da se sekvenci sa Kurcom da „neka druga osnova“ i još mnogo neverovatnih bisera. Dobivši šta je tražio Kopola je smesta objavio pismene dokaze o pokušaju cenzurisanja neviđenom od doba makartizma. Američko javno mnjenje je bilo zgroženo a Pentagon više nije smeo ništa da preduzme. Kopola je trijumfovao izjavivši da film nije usmeren protiv vojske ni protiv USA već da pokušava osvetliti istinita gledišta o ratu. A na pitanje zašto snima film o Vijetnamu odgovorio je da je pravo pitanje zašto je on jedini koji se želi baviti filmom o Vijetnamu.

Film počinje fantastičnom slikom džungle koja se od idile u kratkom bljesku zahvaljujući crnim helikopterskim pticama pretvara u užareni pakao, Apokalipsu tropskog Boša. Razorni zvuk helikoterskog rotora je lajtmotiv ne samo ove scene nego celog filma predstavljajući simbol ljudske potrebe za uništenjem. Ovaj zvuk vezuje se na rez za lenju elisu ventilatora u zagušljivoj sobi u Sajgonu. Jeziva tišina je kontrapunkt urlajućem početku, teško disanje, znoj iz svake pore, nered, zapuštenost, marihuana i zadah dolazeće smrti otvaraju mitski prostor ove priče.

Američki specijalac Bendžamin L. Vilard, kojeg tumači Martin Šin a prvobitno je za ulogu bio predviđen Harvi Kajtel, poslat je na zadatak da pronađe i likvidira odmetnutog pukovnika Kurca koji na granici između Vijetnama i Kambodže ratuje i protiv Vijetkonga i protiv Amerike. Njegovi tajni šefovi iz Vašingtona saopštili su mu da je Kurc bivša zvezda Vest Pointa i elitni oficir, koji sada predstavlja pretnju za imidž vojske. Vilard će se niz reku uputiti patrolnim čamcem Erebus sa šarenolikom posadom koju čine tamnoputi američki kapetan broda Chief Phillips (Albert Hall), preplanuli surfer Lance B. Johnson (Sam Bottoms), strojovođa Jay „Chef“ Hicks (Frederic Forrest) i mali od palube Tyrone „Clean“ Miller (Laurence Fishburne).


Onda dolazi otvorena aluzija na jedno drugo istrebljenje domorodoca od strane civilizovane bele rase a to je susret sa pukovnikom Kilgorom kojeg tumači Robert Dival. On je odeven u uniformu Sedmog konjičkog puka iz vremena indijanskih ratova i sa ostalim atributima koje nosi nedvosmisleno podseća na generala Kastera koji je masakrirao Indijance sve dok sam nije bio masakriran. U najsnažnijoj sceni filma, uz muziku Vagnera (ko se seća nacista još), Kilgor iz vazduha ubija mirno vijetnamsko selo, da bi se na plaži mogao odati svom omiljenom sportu surfingu!

U jednoj od narednih scena pojavljuje se sam Kopola u ulozi tv reportera, koji vrši direktni prenos smrti. U jeku bitke u džungli on komanduje kretanjem aktera kako bi dobio dobre uglove za svoju kameru. Od tada pa do danas uloga medija kao gospodara rata postaje sve veća i monstruoznija.

Tek u poslednjoj četvrtini filma susreću se Vilard i Kurc, kojeg glumi tri milona dolara plaćeni Marlon Brando. U ovom delu film ostavlja svoju površinsku temu i ide dalje od Vijetnama i Amerike da bi ponirao u pitanje rata i nasilja i duha civilizacije. Kurc je arhetip očajnog dekadenta koji se odmetnuo od Boga i ljudi, izdanak rata i trule civilizacije, proglasio se za Antihrista i lamentirajući nad sudbinom čoveka stihovima T.S. Eliota cinično poništava svaku ideju o moralu. Postao je gospodar i srce tame, simbol kraja civilzacije.

Navodno je Brando sam izgradio filmsku pojavu Kurca obrijavši glavu i pronašavši crnu odeću a zamolio je kamermana i majstora svetla da ga snime sa strane do pola sakrivenog u mraku. I tu na samom kraju tek je jedini citat iz Konradove knjige „Užas, užas“, reči koje će Kurc izgovoriti dok bude umirao.

U izjavama o snimanju filma svi učesnici se slažu da je to bilo upečatljivo iskustvo. Kopola je priznao da ga je ovaj film skoro uništio i finansijski i kao čoveka, Martin Šin je rekao da je u uvodnoj sceni bio toliko pijan da je jedva stajao na nogama, a Denis Hoper je izjavio da toliku gomilu ludaka na istom mestu nikada nije video.

Pored izvanrednih scena, glumaca i priče film ostaje upamćen i po jednom od najboljih soundtrackova pretežno zasnovanom na rokenrolu (Dorsi, Stonsi) koji su slušali američki vojnici u Namu.

Veran Mijatović (Zabavište)