Sajamsku hroniku na dvestadvojci sam uhvatio slučajno, lutajući stanicama tokom jednog od standardno maglovitih oktobarskih jutara prošle godine, u vožnji ravnicom. Magla je najlepša atmosferska književna pojava, inače, zar ne. U svakom slučaju, voditeljka iste je zvučala spontano, neozbiljno i sa hukom gomile u pozadini, ugostila je nekoliko izdavača i autora tokom tog živog izveštavanja, uglavnom nacirkanih, ubeđen sam, i rekla je kako je Šijanov Filmus proglašen za najlepšu knjigu na sajmu, ustvari nabrojala je i ostale nagrade ali samo sam ovu zapamtio. Ja inače slabo ili nikako gledam filmove, ali Šijana strašno volim, možda ponajmanje zgog kultnih ostvarenja koja je potpisao, mada i zbog toga. Svakako zbog toga. Zbog toga što je našao onakav autobus za snimanje najboljeg domaćeg filma ikada, ili zbog savršenog naratorskog i scenskog uvoda u Davitelju, to je baš opasno dobar deo, baš baš opasan. A dodatno sam ga zavoleo kad sam davno saznao da njega režimi nikada nisu voleli, nijedan od ovih u poslednja dva veka. I da zato slabo snima. I gledao sam ga u par navrata u kratkim izjavama, uvek je bio tako autentičan, disidentan i krupan. Super je kad je reditelj krupan.


Sve u svemu kupio sam je naravno, zbog toga, i možda malo i zato što sam pomislio da bi bilo lepo kupovati lepe knjige, mislim u bukvalnom smislu, nekako sam odmah poverovao žiriju, još slušajući tu hroniku u autu, mada nije bilo nikakvog razloga da se veruje bilo kom žiriju, bilo gde, bilo kada, žiri nikad nije u pravu, to sam uvek mislio, ali nisam znao da postoji toliko besmislena sajamska nagrada kao što je najlepša knjiga, pa i zato. Zateknem sebe kako prkosim smislu, periodično, inače. I tako, slušao sam tu hroniku još koji dan u manje maglovitim vožnjama ravnicom, i čuo nekoliko baš interesantnih ljudi, čuo sam i jednog koji je zvučao pametno, a čuo sam i naložene mlade autore koji samoponosno svoje romane proglašavaju začetnicima raznih žanrova, jer, eto, ne mogu njihova remek dela da stanu u postojeću kolekciju istih, to sam mislio da je priča rezervisana za muzičare kad opisuju svoje nove albume, ili svoju muziku uopšte, primetićete kako obavezno kažu da je tu teško definisati stil, da je to mešavina, da ima svakakvih uticaja, o pobogu, kakve isprazne priče. Gde sam stao, a da, slušao sam svašta u toj zaludnoj hronici ali sam zapamtio da ću velikog krupnog autentičnog disidentskog reditelja svakako ispoštovati i pazariti tu lepotu. I jesam.

Mnogo je čudnije što sam je tako brzo pročitao, zapravo, u početku nisam mislio da ću je ikada čitati, što bih čitao najlepšu knjigu, ne znam, još kad sam shvatio da sam novac ostavio ne samo autoru nego i izdavaču na čijem čelu je trivanova, jelena, trivanova, na čelu, eto.

Ali Filmus je zaista sjajan, da počnem od naslova kojeg je autor pozajmio, naslov je savršen, apsolutno, i prikladan, i ubitačan i zvučan.

Gledao sam nedavno, dokumentarac o crnom talasu kod nas, rekoh ne gledam baš filmove, ali gledam dokumentarce, i iz raznih čitanja, a i iz nekih ranijih poslova znam ponešto o celoj priči crnog talasa, gledao sam recimo Žilnika, on je genijalan, ili Petrovićeve Skupljače, oni su klasika, jel. Ali celu priču o progonu ljudi koji su napravili nešto tako savršeno sam detaljno upoznao tek u tom dokumentarcu, i još više ih zavoleo, sve te autore koji su bili tako prkosni, kreativni, slobodni, životni i dobronamerni u tom čudnom vremenu. Eto, o njima Šijan piše, ne samo o tome, ali uglavnom o eri crnog talasa, o svojim profesorima, uzorima, Makavejevu, Pavloviću, o pioniru filmske kritike na ovim prostorima Bošku Tokinu, o svom životu sa njima i posle njih. Epizoda koja otvara knjigu je inače za posebno pisanje, za istorijske čitanke, furiozan obračun sa domaćom megalomanijom i ničim izazvanim balonom nacionalnog ponosa koji nas ne napušta, nikada. Tu je i nestvarno lepa priča o ćerci najčuvenijeg jugoslovenskog disidenta, Vukici Đilas, sa sve isečcima iz njene životne priče u kratkim slikama, pobogu koliko je tek to lep deo knjige, na kraju. Prava fantastična kolaž priča je ova knjiga, sa nabacanim sećanjima, intervjuima, monolozima, anegdotama, zabeleškama iz dnevnika, epizodama emocija, upakovana na tako prikladan način, sa pažljivo odabranim dizajnerskim detaljima, sa jakim, ponekad unikatnim fotografijama, tako je umetnička i tako je kvalitetno napisana, nemoguće kvalitetno.

Zapravo ne mogu da verujem da pišem tekst o knjizi o filmu, jer i pored sve prelepe književnosti u njoj ona to jeste, knjiga o filmu, a ja sam tako neprikladan da pišem o tome, tako nepotkovan i limitiran, a pišem. Valjda zato što imam utisak da sam je razumeo, dobrim delom, da sam je prošao dovoljno pažljivo i iskreno, recimo. Tako prelepo umetnička knjiga, u svakom smislu, koliko god ih nađete između crnih korica, umetnička do srži. I lepa je, prelepa, neki žiri je prvi put u istoriji sveta bio u pravu, lepa je.

Marko Gaić