Nedostajući atom

Ima nešto neobjašnjivo lepo u osećaju vožnje gradom sa rukom kroz otvoren prozor jer je u autu sumanuto toplo, desetog u novembru, dok sa zvučnika taktuje zaboravljeni album nikad omiljenog benda, kao dana kad sam počeo sa čitanjem ove knjige. Ima nešto.

A album je tako dobar, tako jesenji, akustičan i svetski, tako plesno orijentisan i duhovit, tako retko dobar pop album. Niko mu nikada nije dao šansu, zato što su ga izdali za ružičastu tv kuću, eto zato, čuvari morala, principa i stava su rekli da ne valja. I slagali. A um bum je bio orgazmičan odgovor na to kako bi trebalo da zvuči jednostavan i lep album, nekada. Sviđa mi se što sam ga se setio, pronašao, narezao i pustio gradu da ga slušamo zajedno, makar na raskrnicama na kojima ionako nikad nećeš proći iz prve na zeleno. Sviđa mi se što sam pomalo odrastao i počeo da shvatam bendove koje za koje sam znao da ću ih kak tad shvatiti, voleti ne, verovatno, ali ukačiti štos koji ih čini dobrim, svakako. I tako, sad me nervira kad čujem kako neko pljucka džangrizave dosetke tako sjajnim sastavima. Inače i poslednji album im je opasan, odsviran do maksimuma i moćan. Rade i dalje jer vole, kažu i jer im se može, kažem, i ja bih da sam ikada snimio nešto tako psihodelično genijalno kao što je Lišće prekriva Lisabon, najzajebaniji album svih vremena, sa imenom kojem je nemoguće odoleti.

Lisabon je inače neobjašnjiv grad, bio sam, i zaljubio se na onaj način koji se sramiš priznati i opisati i najboljem drugu u školi, tako nekako, pa ne bih ni sad da menjam, pokušao sam da ga fotkam, problem je što ne volim fotografiju, jebiga, mada ovu s početka pasusa volim, probao sam i da ga tvitujem kao neki mini putopis, al dosadan sam bio, daleko od energije tog urnebesno šarenog i nikad dosadnog, iščašenog čuda od grada na okeanu. I da, ušao sam u okean, hladan beše, leden.

Ima nešto neobjašnjivo lepo i u čitanju ove knjige, i danas, tridesetog u martu, na plus dvadeset, ima nešto. A meni se slabo piše o tome, shvatio sam da ljudi najčešće ionako pročitaju samo sažetak kojim se najavljuju tekstovi na društvenim mrežama, pa bih mogao sad da napišem samo taj deo.

Čitali ste Tokina, znam, sjajan je jel da, šmeker je, tako neobrijan i opušten, čitali ste i ove tekstove, uglavnom, delili su ih po mrežama, pisao ih je za portale i časopise, oduševljavali smo se, što je sve ok. Ali tek kad ih je ukoričio skupio, ogradio među koricama i dodao po koju sliku iz telefona, dobili smo zbirku gradskih priča koja vrišti od života, koja hoće da pukne od života, koja je nabijena životom od reči do reči, pa i kad ne piše ništa lepo, pa i kad je u kontra ritmu u praznom gradu, pa i tad, baš tad. Do detalja tačan i neumorno precizan. Ekspres lonac energije života bez ijednog siguronosnog sistema. I ništa niste uradili ako je ne pazarite pre svega za poklanjanje, jer, ima knjiga koje su tako vredne za poklanjanje, ako znate da će ih taj neko pročitati, ima knjiga koje struje kroz telo, menjaju nešto, u glavi, makar za sekund, pomislite da možete da pišete šta hoćete na primer, naslovite tekst imenom knjige a zapravo pišete o Lisabonu ili Orgazmu, recimo. Eto takva je.

Marko Gaić