Pre nego što počnemo, za one koji su bežali sa tog časa u školi (a nešto mi govori da većina uvaženih nam čitalaca jeste) – epistolarni romani su  pisani o formi korespodencije između likova. Ako ste mislili da je ova forma umrla sa Jadima mladog Vertera - nije. Korespodencija je još uvek živa i zdrava, a ovaj trik je dobar način da se narativ prikaže iz različitih perspektiva. Evo pet koje treba da uvrstite u svoju listu za čitanje:



The Divorce Papers,  Susan Rieger

40 posto brakova se završe razvodom, ostalih 60 smrću. Susan Rieger priča ovu manje tešku, ali više ciničnu verziju kroz korespodenciju između sredovečne žene koja se razvodi i njene advokatice. Obe žene su podjednako protagonistkinje romana, jer su intrige u advokatskoj kancelariji podjednako fascinatne kao i prevara posle 18 godina braka.
Autorka vešto koristi formu epistolarnog romana, pa tako čitamo memorandume, izjave svedoka pod zakletvom, unutarkancelarijske izveštaje o saradnicima, atečmente, dnevnike, finansijske izveštaje, linkove na novinske članke, pa čak i jednu posvetu uz buket cveća.  Ovde je i najveća zamerka - jer Rieger je duhovita i voli da se igra rečima, što ponekad deluje pomalo izveštačeno, jer ljudi ne pišu sa toliko lirskog talenta svom advokatu ili šefu.

We need to talk about Kevin, Lionel Shriver

Nakon masakra u američko školi, majka ubice piše niz pisama svom mužu, u kojim pokušava da objasni postupke svog sina. Kroz pisma otkriva se poreklo sociopatskog ponašanja koje su roditelji od počekta primećivali ali su pokušali da ga opravdaju. Iako se radnja predstavlja retrospektivno, Moramo da pričamo o Kevinu veoma je nalik trileru sa nekoliko neočekivanih obrta.
Roman se ne ustručava od tematizovanja najtežih pitanja vezano za zločin - nepopravljivost sociopate, uticaj koji je ambivalentnost žene prema majčinstvu imalo na razvoj ubice i na kraju spremnost oca da relativizuje neprihvatljivo ponašanje i da prihvati sina bez obzira na sve dokaze o njegovim problemima

Dear Robot, grupa autora

Ovo je malo varanje, jer se ne radi o romanu već o antologiji pripovedaka, ali šta ćete autor ovih redova, ne haje za pravila. Zapisi sa interplanetarnih putovanja, beleške naučnika koji menjaju ljudski DNK, uputstva za korišćenje kućnih robota i dobri stari e-mailovi su materijal od kojeg su napravljene priče 19 uglavnom manje poznatih autora.
Sve priče su dobrano u kategoriji „niske književnosti“, ako ta kategorija još uvek ima neko značenje, ali kao što je često slučaj sa naučnom fantastikom postavljaju najozbiljnija moralna pitanja ispod besmislene premise - moralnost genetskog istraživanja, šta je identitet odnosno sama ljudskost i naravno otuđenost koju stvara napredna tehnologija.

Eleven, David Llewellyn

Skup mejlova poslatih i primljenih tokom jednog dana, u radno vreme (od devet do pet) otkriva nesrećnog i nesnađenog autora. Računovođa koji tajno želi da postane pisac, ali ne radi ništa povodom toga, nedavno je raskinuo sa devojkom i između korporativnih dosadnih mejlova, ogovara kolege i pravi planove za vikend koji jedva čeka. Posle pauze za ručak, ton se drastično promeni, jer je dan u kome su mejlovi poslati 11. septembar 2001. godine, dan terorističkog napada na svetski trgovinski centar u Njujorku
Duhovit, izuetno kompaktan (ni dvesto stranica i to u kratkoj formi mejlova) i veoma mračan roman, ubedljivo odslikava otuđenost i depresiju korporativnog života. Slika „tihe patnje“ nepoznatog činovnika, je posebno pojača njegovim iznenadnim sudarom sa istorijskim događajima, ne jer mu istorijski događaji daju novu svrhu, već jer samo podcrtavaju uzaludnost pojedinačnih sudbina.

Permission, S.D Chrostowska

Poslednji roman sa spiska najviše rasteže definiciju epistolarnog jer nema sagovornika. Svi mejlovi su jednosmerni, poslati od strane anonimne autorke, umetniku (režiseru i scenaristi) kome se divi, tokom perioda od devet meseci.
Ova forma daje priliku autorki da na gotovo esejistički način razmišlja o umetnosti, stvaranju, pisanju, ali najviše o prirodi bliskosti među ljudima ili o iluziji iste. Teorijska pitanja koja autorka pisama poteže, uvek su prožeta impresivnom erudicijom i poznavanjem filmske i književne istorije. Upravo zbog ovoga manična depresija (očigledna jer uporno piše pisma nekom ko joj ne odgovara) deluje još intenzivnije kada se pokaže kroz ličnija pisma.

Jan Kanja