Dešavalo mi se toliko puta u životu da se odlučim za čitanje nekog štiva zbog naslova, to nije ništa toliko neobično, svakako.  Znaju to i autori pa su vrlo često posvećeno kreativni u smišljanju istog, prevare nas neretko, ali šta sad. Dešavalo mi se i da početna ili završna rečenica knjige budu preporuka, to je bilo naročito popularno u srednjoškolsko doba, trudiš se da pronađeš neku svemirsku dubinu u tim rečenicama da bi sebi rekao, pa ovo je zasigurno vredno čitanja. Ali nikada mi se, do ovog romana, nije desilo, da me dizajn omota neke knjige toliko privuče čitanju, više nego naslov, naročito više nego sve te rečenice, njih više ne čitam, zaista, više i nego li izdavačevi predgovori, to u svakom slučaju, da me taj mistični svirač toliko obuzme, nije mi se dešavalo, zaista. Što je najzanimljivije, Gaga nam je jednom ulepšala zid dnevne sobe vrlo sličnom, doduše i daleko boljom fantastičnom slikom jedne domaće autorke, pa nisam bio čak ni fasciniran nečim što prvi put vidim, ne. Pretpostavio sam doduše, da svira neki strašno težak, tužan i bolan džez, možda zato. I eto, pročitah ga, da bih se tek na kraju setio ove misli o tome kako smo počeli, i još uvek mi je smešno, ali, iako je radnja romana smeštena u kolevku džeza, njega zapravo nigde nema, ni u tragovima, nigde nema ni muzike, ma ni malo, prevario me je autor toliko da je to neverovatno, prevario me je moj utisak zapravo, a roman je svakako izvrstan, ne bih valjda pisao ovo da nije tako, jel.

Ne znam kako vi, ali ja sam oduvek bio zaljubljen u kvalitetne američke detektivske TV serije, obožavao sam ih, na čelu sa „Odeljenjem za ubistva“, to se podrazumeva, to je bilo toliko bezobrazno savršeno urađeno, neće se više ništa slično kvalitetno pojaviti, nikada, tako sebe uveravam sada kada manje stižem da uopšte proverim da li se i danas snimaju takva remek dela, opčinjavajuće realistična, nimalo poetična, puna likova koji nisu puni vrlina, ali mana jesu, onih pravih, ljudskih, autentičnih, svi su ljudi bogatiji manama nego vrlinama samo umetnost to često zanemaruje ili potiskuje, puni priča u kojima zapravo nema nikakve mistike ni romantike, prosto su teške, mračne i krvave, kao ulice Baltimora recimo, takve sam ih voleo. A knjige tog tipa, nikako, nisam verovao da se bez kamere može napraviti takva pozornica, sve do ove.

Ulice Nju Orleansa u ovoj priči još su neopisivo mračnije, krvavije, teže i bolnije nego bilo koje druge, jer pogođene su Katrinom, onim nezapamćenim uraganom koji je uništio kolevku najlepše muzike, sravnio je do neprepoznatljivosti, razbacao limene krovove kuća, pobacao leševe, izbacio razbojnike na površinu, odveo pojam haosa u neku drugu dimenziju smisla. E baš u takve je ulice autor odlučio da smesti priču o detektivu kojeg u tu crnu rupu premeštaju da radi na slučaju jednog ili više ubistava, da traži sveštenika ovisnog o morfijumu, serijske silovatelje, jednog sociopatu, i razne druge bitange.

I autor ih je izgradio i napravio od njih kompleksne ličnosti, za klasike literature, zašao je tako duboko psihološki i tako široko društveno u sve sfere koje ih opasavaju, opkolio ih je različitim emocijama, opasao politčkim motivima koje posle potopi u kriminal, otvorio je uz njih tolike teme, razgolitio nebrigu države koja je zapravo tako lako dopustila jednom uraganu da joj urniše takav grad. I sve to bez muzike u priči. Sirovo i surovo.

Prvi put sam sa ovoliko posvećenosti, oduševljenja i pažnje čitao nešto što na prvi pogled liči na običan krimi roman, nešto što je zapravo mnogo više, nešto što je Homicide-life on the street, u književnoj verziji. Ja veći kompliment ne umem da dam. Čini mi se da u pripremi teksta negde pročitah da su po priči snimili film, ne interesuje me, izvrteo sam svoj u glavi, samo zavidim reditelju koji je dobio ovakav biser da ga preseli na ekran, pa to bi svako mogao. Briljantno štivo.

Marko Gaić