Werefox nam svoj drugi album, Pesmu mašina, isporučuje u jednom neobičnom, skoro nezamislivom pop-industrial maniru. Na prvi pogled i prvo slušanje, bend blago podseća na zrenjaninski Hype, a zatim sam vokal povuče na Bosnian Rainbows (vrlo tajanstven bend, vredan slušanja). Neki melodijski pasaži su me dosta podsetili na drugi album Apes-a – Don’t give me names.

Iako pesme u suštini nisu veselog stila, u durskom su aranžmanu (a učili smo iz muzičkog da je dur srećan, mol tužan), pa povremeni sitni ukrasi podsete na neke western, kaubojske country zvuke. Gitare su oštre, škripe, potpuno prenose zvuk mašina koje su ogoljene smisla, ali sa nekom sopstvenom binarnom emocijom. Vešto su isprepletane distorzije iz surf rock faze davnih šezdesetih, sa modernim digitalizovanim fuzz-ovima. Bubanj u duhu pokretne trake, jednoličan, odsečan i tačan, potpuno u pozadini, udara ritam i pokreće krvotok mašine. Bas je obogaćen blagim drajvom, pa uz bubnjeve stvara marširajući ritam koji gazi svojim kolosekom. Solaže dodaju sveže boje tamnim tonovima industrije, u nekom modernom i jednostavnom funky stilu, bez mnogo natezanja, hvalisanja, već potpuno direktno i ogoljeno.

Tekstovi su dosta uvrnuti, skoro distopični, čitajući i slušajući ih, asociraju me na neke od filmova Ridlija Skota, recimo da je to prvo što mi je palo na pamet kad sam preslušao album i prelistao knjižicu tekstova. Rđa u ovoj mašini je što su tekstovi dosta nevešto razvučeni preko muzike. Repetitivni su, reči i sintagme se ponavljaju u nedogled, i to ne bih pripisao jednoličnosti prikazane mašine, nego isključivo nedostatku ideja i paradoksu minimalizma, kada jednostavno postane dosadno. Provuklo se tu nekoliko dosta krupnih motiva, koji su se mogli dodatno razraditi i pretočiti u jake i široke tekstove, mada i ovako su sasvim na mestu, jer deluju kao udice koje vas upecaju i zagolicaju.

Iako su numere različitog kolorita, album ipak u zbiru nosi poletniji ritam, tako da preslušavanje nije ni uzaludno ni dosadno, dok će vas neke numere naterati i da zaigrate, kao recimo Storm stay out, koja mi je lični favorit. Album dolazi u gatefold formatu, uz knjižicu sa tekstovima i propratnim informacijama, tako da je fizički izuzetno lepo i skromno upakovan.

Ovaj se album možda ne dopadne slušaocima naviklim na žešći i konkretniji zvuk, ali je ipak dokaz postajanja benda koji ima jasno razvijenu formu i u čijem zvuku se oseti odlučnost i tačno u milimetar prenesena početna zamisao na krajnji nosač zvuka.

Tihomir Škara