TrainStation Squat u Kranju jedno je od najboljih underground mesta koja sam posetila. Još dok sam pisala najavu za sinoćni događaj ime kluba mi je odmah privuklo pažnju, ali sam taj deo naziva ’’train station’’ shvatila figurativno. Međutim, klub liči na pravu staničnu kućicu i tik uz nju je pruga. Možete da zamislite moje oduševljenje tim konceptom – nekome kome je najveće zadovoljstvo da prelazi kilometre i kilometre da bi čuo dobru muziku, ovo je zaista bila veoma poetična destinacija.

Zapravo, svako alternativno mesto u Sloveniji koje sam posetila ima nešto posebno, zanimljivo, neobično i povrh svega, iza sebe dugačku priču o tome kako je uspelo da se održi kao simbol urbane kulture. Ovaj klub, kao i mnogi drugi sa sličnom koncepcijom, nailazio je na prepreke, u stalnom raskoraku sa zahtevima potrošačke umetnosti i pod represijom vlasti uspeo je da i dalje ponosno stoji  na raskrsnici puta i železničke pruge sa i dalje otvorenim vratima. Takva pozicija čini ga u isto vreme uočljivim svakome ko ima potrebu da zaviri u njega, a potpuno nenametljivim i izdvojenim iz ritma gradske svakodnevice.


Napisala sam u najavi da će koncert Ozric Tentacles-a i RnL project-a biti jedno spiritualno putovanje. Tako i bi, ništa nisam slagala. Dok sam stajala ispred kluba i divila se grafitima koji ulepšavaju ulaz, pogled mi je odlutao ka železničkim šinama. Ugledala sam voz u daljini i to mi je bio znak da bi trebalo da se spremim za ukrcavanje. Beli Zec mi je ponovo mahnuo dajući mi znak da treba da krenem za njim. I ovoga puta nervozno je gledao na sat, ali u jednom trenutku besno ga je razbio i iz svog prsluka izvukao kartu za mene. Tek tada sam shvatila da je obučen kao kondukter voza.

Ušla sam u relativno prazan klub. Publika se još uvek skupljala, organizator Bojan je smireno rekao – „Ne verujem da će biti više od sto ljudi.’’ Bina je potpuno spremna, poređani instrumenti, prigušeno svetlo  i napetost u vazduhu – kao da su žice gitare  i dirke klavijature same od sebe pravile zvuk kloparanja voza. Sve je u meni izazivalo onaj uzbuđujući osećaj kao pred polazak na put. Prva stanica je RnL project iz Izraela. Progressive nas je od samog početka vozio punom brzinom i nije prošlo puno, a već smo granice stvarnosti ostavili daleko iza sebe i potpuno se prepustili slobodnom padu kroz tunel koji je vodio u neku novu vremensko-prostornu dimenziju.

Prvi put pišem o ovakvoj muzici. Progressive je žanr koji nije za svačije uši. Mnogo sam puta čula izjavu da je prilično težak pravac za razumevanje. Možda, ali samo u slučaju ako muziku posmatrate kao nešto čiji je primarni cilj  razumevanje. Ako sagledate iz drugog ugla, sa stavom da je u umetnosti najbitniji osećaj – onda shvatite da tu ustvari i nema šta da se razume – ako vam prija, treba samo uživati u osećaju zadovoljstva, a tehniku prepustite muzičarima koji do takvog osećaja treba da vas dovedu. Performans RnL project-a je simultana igra pokretnih slika i muzičkih vibracija – dve paralelne priče koje imaju istu poentu ali sprovedene različitim sredstvima. Sve što mogu reći o trenutku u kome je njihov umetnički svet dominirao u etru jeste  totalni vizuelno-auditivni sklad. Po hiljaditi put sam spoznala razliku između preslušavanja albuma kod kuće i doživljaja benda na svirci uživo. Kada gledate ove mlade momke kako izvode muziku pred kojom bi neki stariji muzičari ustuknuli, ostajete fokusirani do kraja – ono što najviše oduševljava jeste sposobnost da drže pažnju publike. Osnova njihove muzike je metal, poznavaoci benda Symphony X mogu prepoznati baš taj intenzitet, emocije i preokupacije. To je metal koji se ne plaši da zapleše zavodljivu igru  improvizacije karakteristične za jazz. Posebno iznenađenje za publiku bile su izvanredne obrade pesama ,,Moves like Jagger’’ od Maroon 5 i „Slim Shady“ Eminema. Ne mogu da se oduprem utisku da su te pesme, koliko god bile komercijalne i odbijale me, izmišljene samo da bi postale materijal za obradu RnL project-a koji im je dao potpuno novi život i smisao, a pre svega učinio da zvuče hiljadu puta bolje nego u originalu.

Ima i onih koji doživljaj muzike objašnjavaju čistim zakonima fizike. Svakako da ne smemo zanemariti činjenicu da je virtuoznost pre svega sposobnost da se kontrolišu vibracije, frekvencije, rezonance i šta sve ne... Mene mnogo više zanima mehanizam preko koga se desi da se čistim tehničkim efektima promeni  struktura u našoj svesti i prilikom konzumiranja tih frekvencija dođemo do stanja spiritualnog zadovoljstva. Tako je i putovanje vozom za mene kao astralna projekcija – sedeti u ogromnoj čeličnoj konstrukciji čiji se zvuk pokreta razleže u pravilnom ritmu dok klizi po šinama izazivajući osećaj konstantnog treperenja u telu. Ton po ton i napeto iščekivanje pretvara se u spoznaju da ćemo stupiti na peron iz koga imamo potpuno novu perspektivu gledanja na stvarnost.

Otvara se novi terminal u prostorno-vremenskom kontinuumu. Okrećem se oko sebe i vidim klub pun ljudi. Šta ono reče organizator, ne više od sto? Hm... Još nekome sem mene loše ide matematika.

Prethodni bend je pročistio sve  naše čakre. Ozric Tentacles (Velika Britanija) zauzima poziciju i sprema svoje instrumente da pokrene protok energije da bi ritual bio potpun. Beli Zec je dunuo u pištaljku. Vožnja počinje. Neka mi neko sada objasni kako to da svega četiri instrumenta imaju moć da nas odvezu toliko daleko – kroz antičke ruševine čiji stubovi kriju šifrovane odgovore na tajne univerzuma do živopisnih šuma daleko od civilizacije gde insekti i ptice izvode svoju muzičku simfoniju. Rekla bih, za tako nešto nije dovoljno samo obuzdati frekvenciju i ukrotiti rezonatorske kutije. Pozitivan vajb koji se video na licima izvođača, osmesi, duhovite opaske i srdačan pristup publici pokazuje da je stvaranje muzike mnogo više nego prosta fizika već spiritualni čin pri kome uživaju i stvaraoci i njeni konzumenti sa podjednakim žarom. Bend koji postoji više od trideset godina nastupa sa istim entuzijazmom kao da su prvi put pred publikom. I najbitnije od svega je što su oko sebe okupili publiku različitih interesovanja – od rastamana, metalaca do zaljubljenika u elektronski zvuk.

Prava umetnost prevazilazi granice tako što čini da zaboravimo da one uopšte postoje.

txt: Ana Nikolić
foto: Nevena