U okruženju koje vas melje, gde je život teška trauma, a orvelovske vizije obična uspavanka za tragikomični pakao današnjice, gde caruje zlo, a glavnu reč vodi glupost, pojavljuju se, s vremena na vreme, više kao incident, bendovi koji dizanjem glasa, operisani od političke korektnosti, skiciraju svu bolest savremenog društva.
Tom krugu bendova pripada i kragujevački Metež, čija se muzika može opisati kao simbioza hardkora, treša i panka. U pitanju je autentični, tvrdi zvuk sa ulice, iz kog isijavaju buka i bes i tekstovima koji započinju rezignacijom, a završavaju se duboko u nihilizmu.


Na svom prvom albumu, koji je sniman i produciran u kultnom studiju Češnjak, uz tehničku podršku i pomoć Saše Vujića, nalazi se jedanaest autorskih pesama.  Neka vas ne zavara, ako za ovaj sastav niste čuli – reč je o iskusnim kragujevačkim muzičarima, koji su zadnjih desetak godina svirali u odličnim, ali izvan Šumadije malo poznatim, sastavima kao što su Bruce'n'Boys, Vukojebina, Piši Propalo, Emetica, Stillborn Sun...

Tranzicija, kao metastaza današnje Srbije, prva je meta koju je naciljao Metež. U ovoj pesmi nećete slušati o propalim privatizacijama, šećeranama kupljenim za tri evra i sličnim društvenim anomalijama, već o stvarima koje se guraju pod tepih, a tiču se razaranja porodica kao osnovnih ćelija društva, opštoj dekadenciji i mentalnoj bedi kao razglednici grada Kragujevca, o čemu svedoče sledeći stihovi: otac je sinoć silovao ćerku / majka je sinu prerezala grlo / deda je ubio tri unuka / o tome se ništa nije čulo… Na sve to se nadovezuje stvar Truo san kao rezultat svih izgubljenih iluzija i velikih očekivanja, gde je dužničko ropstvo jedini izvor prihoda, a partokratija bolest u kojoj umiremo. Naravno da sve to prati Crna hronika na naslovnoj strani, čiji su junaci obični ljudi prisiljeni da kradu i otimaju zbog gole egzistencije, dok elitu sačinjavaju bivši plicajci i krimosi, danas ugledni građani i tajkuni. U pesmi Sociopata opevan je prosečni stanovnik Srbije, koji pati od antisocijalnog poremećaja ličnosti, a mašta o lovu na Jetija, pešačenju do Bejruta i seksu za veče sa 500 žena dok uči mačku da laje… Stvar Igrač je svojevrsni omaž našem poznatom pesniku, Branislavu Preleviću, a Ponedeljak nam donosi priču o dosadnoj svakodnevici u kojoj je Damask iza ugla (aluzija na migrantsku krizu), a pokvareni fakiri koji jauču veselo i  busevi koji se igraju kamasutre dokaz da je čovek potonuo u aposolutnu ravnodušnost koju ni Njujork u tegli ne može da razbije. I tako, dok jedni pate i krpe kraj sa krajem, drugi su vlasnici fudbalskih liga, hobi im je trgovina ljudskim organima, a bogatom svetu nude naoružanje po poslednjoj modi (Radimo se, radimo), dok se na Pravnom fakultetu kupuju ispiti i diplome, a odgovaraju samo studenti (Afera Indeks)…

Poslednje pesme sa albuma prvenca kragujevačkog Meteža obojene su  nihilizmom. Novi krug, Gađenje govore o ljudskoj egzistenciji kao ponoru bez ikakve svrhe i značaja, gde je jedini izvor sreće novi cug, sobna mitologija bezvezni horor u kome se luster kezi u ogledalu, tapete porađaju Snupija, a Sunce  je ništa drugo do obični televizor – žuta pokvarena mrlja. I, na kraju, šta nam Metež poručuje – pa zna se: Ništa se ne okreće!

Sve ovo i još mnogo drugih stvari može se čuti na albumu prvencu ove kragujevačke grupe, čiji promo materijal možete preslušati na njihovom  youtube kanalu ili na Fejsbuk stranici, pa se informišite i, kao potpisnik ovih redova, nabavite album koji će vas zabaviti, zabrinuti i pokrenuti.

Herman Štern