Kao što već znate, naš se webzin bavi promovisanjem underground kulture i na početku ovog teksta treba da razjasnimo zašto je izveštaju sa koncerta Masima Savića ovde mesto. Kad sam kliknula going na ovaj event, odmah su bile reakcije mojih fejsbuk prijatelja u neverici da JA idem na Masimov koncert. Mislili su da se šalim, da sam ironična, ne znam. I sama sam se javila uredniku, da bude jasno, nije mi bila službena dužnost. Zaista sam želela da idem. Negde mi je i jasno zašto to izaziva čuđenje i nevericu, a s druge strane uključuje totalno nepoznavanje moje ljubavi ka pop muzici. Kao prvo, još od benda Dorian Gray, s početka osamdesetih, veliki sam fan ovog gospodina. Taj artrok i moderni pop su mi tako značili, naročito prvi album „Sjaj u tami“. Kako sam bila mala kad se to pojavilo, sasvim je opravdano da sam prvi put ime Dejvida Bouvija čula baš u nekom intervjuu sa Masimom čini mi se u časopisu „ITD“. U istom intervjuu sam prvi put čula ime Oskara Vajlda. Kasnije ću tek jako zavoleti obojicu i saznati ko su mistične figure iza ideje ovog mističnog vokala, benda mističnog imena. Ali ceo taj glam i elegancija će biti za mene uvod u jedan art-pop koji ću eto voleti i danas. Iskreno, gospodin Masimo je ostao glam ali i underground. Skoro se na jednom statusu vodila žešća polemika o tome šta je sada alternativna, a šta underground muzika. Moje mišljenje je da alternative nema, ostali smo samo mi i oni, nikad granica nije bila jasnija i moje mišljenje je da smo svi underground, svi mi koji se ne pojavljujemo na tv-u nego moraš da nas iskopaš. Gospodin Masimo je underground zato što ipak moraš da ga iskopaš. Njega ćeš retko videti na tv-u kako nešto peva ili priča jer je ostao dosledan sebi i svojoj umetnosti. Mada je muzika koju stvara u današnje vreme možda malo u nesaglasju sa mojim svakodnevnim izborom, priznajem da je njegovo mesto na mojoj top-listi ostalo netaknuto. Neuporedivo u svakom smislu sa ostalim pop pevačima, Željkom wannabe Masimom Joksimovićem i Vladom wannabe Oliverom Georgijevim, brdo onih wannabe Vlado i Željko i tako dalje u sitna crevca. Neuporedivo po stilu, količini iskrenosti i količini emocija, količini nenametljivosti i onoga što je suština undergrounda: patnja i bol. Sve je patnja i bol. Na nivou jednog Nik Kejva ili Bret Andersona. Svi vi što komponujemo na jugoslovenskom jeziku znamo koliko je isti težak za izboriti se, a ne zvučati patetično. I da veoma retko uspevate da nađemo mesto rečima koje su nam potrebne a da pesma ne bude hipi. Ovde izuzimam sve angažovane pesme jer je bes univerzalni jezik. 

Ne znam da li je urbana legenda ili istina, ali pričaju da je Masimov odgovor kad ga je Kebina snajka pitala da otpevaju duet rekao nešto kao: to je prosto nemoguće, mi govorimo drugim jezikom. Ti pevaš o seksu a ja o ljubavi. E, zbog toga. Koncert je u prepunoj sali jedinog preostalog autentičnog prostora za koncerte u gradu Doma Vojske počeo sam sa gitarom, odsviravši Bouvijevu „God Only Knows“ koja se završila sa par stihova pesme „Jedina“ gde smo se još jednom oprostili od dvojice velikih autora koji su sada pokojni, a u toku večeri je pomenuo i Arsena Dedića, takođe pokojnog velikana jugoslovenske pop muzike. Sjajno je bilo. Nastup, zvuk, prostor. Bojala sam se da ono, publika ustane sa sedišta malograđanski i ovaj kamerni spektakl pretvori u kafanu. Bilo je par pokušaja bezuspešnih sve do bisa, nažalost ali dobro ajde sad. Kažu pala i neka proševina, ja sam to propustila stvarno nisam mnogo obraćala pažnju na publiku. Ma i neka je, ja sam uvek za romantiku. I bend je sjajan bio. I gospodin čovek, pravi umetnik. U poređenju sa svim današnjim kvazi i prostim i jeftinim. Totalni underground.

Olja Wagner