Kao i svaki prosečni Srbin koji krvavo zarađuje svaki svoj dinar, najradosniji sam oko 15-og svakog meseca, kada u moj večito prazan novčanik legne jedna zaslužena plata. I tako se svaki mesec cimam šta ću da uradim sa kintom, koju ću želju da precrtam sa spiska - da li da kupim grafičku, pa da se zaključam u sobu i igram igrice dok ne udjemo u Evropsku Uniju, da li da pokupujem nekih silnih patika, dukseva i majica, pa da se svaki dan presvlačim po 6 puta ko žena, ili da možda odem kod komšije koji ima mašinicu koja nije napravljena  od patentare i išaram se do zavrat… Ovog puta sam ipak batalio materijalne stvari i zapucao sam u Niš, da ispratim četvrti po redu Into The Pit.

Da sam znao da će autobus da se klacka do Niša 4 ipo sata, verovatno bih odustao, vratio se, otišao u prvu kafanu a odatle pravo na ispiranje posle dva dana. Najgora stvar je što se autobus na prostoru između Trstenika i Niša iz međugradskog pretvara u međuseoski i staje kod svake jebene bandere, a u par momenata me je uhvatila panika jer je bio mrak, a niđe puta, a niđe čo’eka. Ipak je bilo i zanimljivih momenata, kao na primer pretrpljen strah od toaleta na kruševačkoj autobuskoj stanici u kom su glat mogli da snimaju nastavak Trainspottinga, a uz to se i plaća 30 dinara. Iili recimo vesela bakuta iz Donjeg Ribnika koja je po busu prodavala kajmak rečenicom: “Vi’š kaki je zlatan, žut, ko zubi Džeja Ramadanovskog”.

Stigoh na stanicu, a tu me kupi moj dobar ortak Ćafi, bubnjar benda Streetcore Unity i organizator ovog dešavanja. Čim smo došli u Black Stage, provalio sam da znam skoro sve u klubu iako sam u Nišu tek treći put. Ekipa iz Kruševca je cirkala za jednim stolom, za drugim je bila ekpa iz T-Errora, Totalnih Klošara i još par bendova, a ja sam se, posle pozdrava sa svima, uputio u razgledanje bine i upoznavanje sa mnogo lepim devojkama ovog grada. Iako sam imao propusnicu na kojoj je pisalo “Press”, platio sam kartu, jer nisam sisa i podržavam scenu, i kontam da bi svi tako trebali da rade.


Kako se približavalo 10 sati, gužva je postajala sve veća i skontao sam da je ovo najposećeniji i najbolje organizovan Into The Pit, s obzirom da sam bio na 3 od 4 pomenuta mini festivala. Ubrzo je ekipa iz benda Streetcore Unity otvorila svirku, a ja sam već počeo da se mlatim i da skačem, iako sam obećao sebi da ću se na ovoj svirci uozbiljiti malo i pokušati da normalno ispratim bendove. SCU svira jedan mnogo čudan pravac muzike u kome se jasno vidi da svi članovi benda slušaju različite stvari, da se osećaju jaki uticaju raznih pravaca i da ono što sviraju izlazi iz okvira hardcorea. Ipak, ono što ih krasi je hardcore retorika, direktni tekstovi i ludačko urlanje pevača koji je inače tako dobar, fin i miran dečko, da je poznat pod nadimkom Psiho. Odprašili su svoje za možda malo jače od pola sata, a pored starih stvari sa EPa Oldschool, promovisali su i novi EP Lawless, uz dve obrade, Terrora i Totalnog Promašaja, koje često sviraju. Odlični su bili, ali malo je publika pokvarila doživljaj jer je bila još uvek nezagrejana i mirna, a momci su možda zaslužili malo više emocija s obzirom na cimanje oko organizacije certa.


Sa bendom No Way Back sam svirao pre mesečak dana i tada su tako odsvirali da su plombe ispadale iz zuba. Znao sam šta od njih mogu da očekujem, a oni nisu pružili ništa manje od toga. Nisam baš ljubitelj te nove HC škole i smatram da je npr. Hatebreed, kao predstavnik iste, isto toliko metal bend koliko i hardcore, ali ovi momci to tako moćno sviraju, da bi se i upravo pomenuti Hatebreed postideo sam sebe, raspao se, a Jamie Jasta bi od muke završio pevačku karijeru i počeo da dostavlja pice po Atlantik Sitiju u kostimu nindža kornjače. Velika je šteta što kruševljani nemaju nešto više snimljenog materijala, pa da mogu i da napišem koje sam pesme čuo, ali mi je drago što znam da se snimanje sprema. Odvalili ljudi, zahvalili se već podivljaloj publici i ustupili mesto bendu iz Vranja, Mud Factory.


Vranjance sam čuo jednom negde davno, na netu, i bili su mi, onako, nista naročito. Ono što u međuvremenu nisam znao je da su znatno promenili žanr muzike, da su pobedili na Zaječarskoj gitarijadi, da imaju strašnog bubnjara, sjajnog pevača koji se maže crnim imalinom po licu, da zvuče kao, tipa, jedini metal koji bih mogao da slušam, i da pomeraju bubrege kako moćno praše po onim instrumentima. U trenucima kad je šutka bila Level over 8000, dok je pevač bacao brašno po publici i skakao po ljudima, gitara režala iz jednog ćoška, a bas grmeo iz drugog, bubanj plakao od siline udaraca koje je primao, a publika frenetično headbangovala, skontao sam da su bili apsolutno najbolji to veče. Toliko su me oduševili kao bend, a i kao likovi (pošto sam veći deo subote proveo sa njima), da ću se potruditi da ih dovedem u Čačak prvom prilikom. Sjajan bend, toliko su do jaja da ih je i Žika Seljak zvao da nastupaju u Šarenici. I ne, to nije bila šala, stvarno su svirali u Žikinoj šarenici i stvarno su sjajan bend.


Veliko finale sam čekao sa posebnom emocijom, jer T-Error nikad nisam slušao uživo. Ne znam zašto, ali nimalo se nisam iznenadio kako jebeno dobro zvuče uživo. Publika je otpevala svaku pesmu, a Tale je podizao atmosferu u toku svake pesme komunicirajući sa ljudima. Svirali su mnogo dobrih starih pesama kao što su 93, Hardcore, Go Fuck Yourself, Right To Your Face, i moju omiljenu, Here To Stay. Zvučali su stvarno sjajno, namuđeno, uvežbano, a kako bi drugačije kad prže 23 godine već. Poseban trenutak je bila najava za pesmu Hit By Pain, kada sam pozvan da izadjem na binu i zajedno otpevam stvar sa Talom, a koji je tom prilikom pozdravio ekipu iz mog benda jer smo po toj pesmi nazvali bend. Ubrzo sam osvanuo na rukama publike, pukao sam glavom iz sve snage u plafon, ali sam bio srećan kao malo dete. T-Error je odvalio sa stilom i zatvorio svirku, a ja sam se presrećan i sav onako bitan odgegao do šanka gde ću tokom večeri biti popiti Boga oca, pričati sa skoro svim muzičarima koji su bili prisutni na certu i biti startovan od stane par devojaka koje inače ne bih mogao ni da sanjam.

Do 4 sata smo bili u Black Stageu, a sutradan smo se družili do mog polaska, odnosno polaska ekipe iz Vranja i benda Streetcore Unity na zajedničku svirku u Zaječar. Onda su neke stvari počele da mi prolaze kroz glavu. Dugo sam bio bez posla, bez dinara, baš u zeznutoj situaciji. Iako je normalna stvar da potrošiš neki dinar na sebe, pogotovo kad imaš 26 godina, radiš ko konjina na odvartnom poslu i nikad do sada nisi imao svoj dinar jer si na birou od završetka studija, užasno mi je bilo teško da se nakanim da potrošim neki dinar na zajebanciju. Kontam da je to psihološka barijera nastala svakodnevnim obilaskom biroa pune tri godine i večitom težnjom da se na nečemu uštedi, i da te hvata panika kad pukneš petinu plate na dva dana provoda. Ali posle dva dana sabiranja utisaka, rekao bih da mi je ovo bilo jedno od najboljih zezanja u životu, i da bih se kajao do kraja života da nisam došao, jer sam upoznao neke sjajne ljude sa kojima se nadam da ću se uskoro opet videti, slušao sam četiri jebeno sjajna benda i proveo sam se carski. I zato sad odoh da radim, pa da planiram gde ću sledeći mesec da zablejim.

Vladimir Rašić