Shvatila sam da mnogo volim svirke nedeljom. Naročito ako sam prethodnih 6 dana šutnula i ubacila pravo u kontejner i nikada nisam bila preciznija. Ali kažu, slab početak – dobar kraj. Kad sve oko tebe zaliči na predvorje psihijatrije i taman bi da se raspitaš koje sedative možeš da nabaviš bez recepta, dođe muzika u pomoć, neki dugo očekivani ’’ivent’’. Bez obzira što sutra ustaješ rano i počinje redovna šljaka i cimanje, ukradeš tih nekoliko sati od spavanja zarad rada, reda i discipline. Pustiš da ti tonovi šibnu neki dobar vetar i ubace u ritam iz kog si načisto ispao. Poskidaš sve maske, odeš offline od svih sranja sa stvarnih i virtuelnih zidova. Sa frizurom kao da si ustao iz kreveta zapališ u andergraund. Jer samo si tamo svoj. Ma kakvi sedativi, treba mi samo par gutljaja piva. Ništa više ne treba da objašnjavam, sve je stalo u rokenrol...

Čudna kombinacija bendova (u žanrovskom smislu) bila je večeras (31.1.) u Feedback-u. Prljave Sestre slušam prvi put. Najviše volim da se sa muzikom benda upoznam uživo, bez prethodnih ubeđenja i očekivanja nakon preslušavanja kod kuće. Ispao je sasvim lep, opušteni uvod u program, takoreći - chill. Bilo je puno blues fanova u publici. O ovakvoj muzici nemam mnogo toga da kažem jer sam ceo taj fazon nekako preskočila u svojim interesovanjima, pa tek u poslednje vreme popunjavam prazninu. Ono što sam čula sada bila je neka zanimljiva kombinacija američkog bluza, garažnog pop-a  i rokabilija. Kada sam pitala ljude kako bi opisali njihovu muziku, pokušavali su da mi objasne raznim terminima i pravcima. Na kraju je bilo ono: ’’Ma piši rokenrol, ne možeš da pogrešiš!’’. Pa da, tačno, i to onaj oldschool rokenrol, dobar, provereni i za sve ukuse i generacije – prosto, standard. Ako ga poznajete, lako možete da ga podvrgnete čudesnim moćima improvizacije i garantovana je dobra žurka. Od toga je sve počelo, pa i ova svirka. Imaju dobre tekstove,  pesma ’’Sve će zabave biti iste’’ govori o dosadi i jednoličnosti a efektno je upakovana u razigrani nostalgični južnjački rhytam and blues. 

Igralom (bend jako zanimljivog imena) bio je za mene iznenađenje večeri. Znala sam da treba da očekujem nekakav funky, ali to je ipak širok pojam. Na kraju sam shvatila da bi trebalo bar još jednom da ih čujem da bih povezala kockice. Za sada ću, kao opis samo da ’’kopipejstujem’’ njihovo sopstveno žanrovsko opredeljenje koje stoji na bandcamp stranici – HillBilly Afro funk, šta god to značilo, ali privlačno zvuči, mogu da garantujem posle ove svirke. Za takvu muziku, potrebno je imati dosta iskustva, sviračkog, ali i slušalačkog. Zatičem sebe kako, dok pišem ovaj izveštaj i malo istražujem o njima, čitam tekstove pesama i stvarno su jako poetični i inovativni što je za svaku pohvalu, kao na primer ’’Haos’’ i ’’Sudba mi krpi zaslugu’’.

foto: HC arhiv
Dok veći broj ljudi odlazi iz kluba u susret ponedeljku, ostajem da čujem ono zbog čega sam i došla – Čistilište. Sećam se 5. decembra 2014. godine. Ovaj bend je za mene bio otkrovenje. Neočekivano, bez najave me je njihov performans rastavio na najsitnije delove i onda sastavio ispočetka. Apdejt. Posle te muzike više nisam bila ista. Čistilište je od tad među top stvarima na mojim plejlistama. Vrte se Crno-bele ploče svaki put kad mi treba baš to – čistilište. Ali sve vreme sam proklinjala glupe zvučnike na laptopu i kućni red, jer to je muzika koja mora da se sluša glasno, da vas cele obuzme i zato sam jedva čekala da ih ’’uhvatim’’ negde u lutanjima po Srbiji i regionu, da ponovo doživim to. Svaki njihov nastup je drugačiji, oni se na sceni maksimalno poigravaju, dopuštaju da ih ponese trenutak i emocija. Oni su fantastično uklopljen trio, svako od njih kao da priča svoju priču u nekom svom svetu, ali se te frekvencije savršeno slažu. Stav - instrumentni su srasli s našim telima, te sprave koje služe za vibracije i buku su ustvari rezonatori naših nadubljih emocija – to je ono što najviše volim da vidim u bendu. Volim da vidim taj sinkretizam na sceni, kada dodjem po zvuk, a vidim kompletno pozorište – predstavljanje muzike celim telom. Iako je ovo jedan sasvim moderan bend, začuje se, bar se meni tako čini, neki drevni prizvuk. Možda je u pitanju baš taj ženski glas za koji imate utisak da se razlaže kao eho iz nekih dubina i daljina. Postoji nešto u isto vreme i tužno i demonsko u njemu, kao da progovaraju neke mračne dodole i sve to, naravno, preseče vas neparnim ritmom. Teško je opisati šta sve može da se čuje u muzici Čitilišta, to je stvar trenutnog doživljaja koji je otišao u nepovrat, sada su ostali samo segmenti – zvona, otkucaji sata, brzi, neurotični koraci kroz mrak... I da, nešto krajnje neočekivano se desilo – šutka u Feedbacku. Neki mladi pankeri što ih znam, tu iz grada, krenuli da divljaju, rekoh, sad ako naprave haos i zaseru mi doživljaj, biće im poslednje. Međutim, ipak je ispalo simpatično, znaju deca šta rade, pali u sevdah kao i ja, super što ih je dotaklo, jer eto, od punog Feedback-a najmanje sam očekivala da će oni da ostanu do kraja. A ja sam samo pomalo sebična u tim momentima, uplašim se da mi nešto ne pokvari doživljaj.  Inače, Čistilište su na sceni četvrti dan za redom bez prekida, pre ovog nastupa žarili su po Makedoniji. Mogu da zamislim kakve su im svirke tamo – gde su kult alternativcima bendovi Mizar i Padot na Vizantija uz koje ovi ljudi mogu da stoje rame uz rame. 

Ne znam zašto razmišljam o Pink Floyd-u. Ne bih da preteram, ali ona tema iz filma Zabriskie point učinila mi se nekako slabašna u odnosu na eksploziju koja se upravo odigrala. Čini mi se da sam uspela da vidim kako sija mrak. Tišina se zbunjeno prikrada nakon ovog nastupa. I najednom, iz podrhtavanja distorzije koja je odzvanjala skoro praznom prostorijom, naselio se taj dugo očekivani mir.

Ana Nikolić