Zamislite običnu, regularnu muziku (da je tako nazovem) kao red, harmoniju – kao smisao. Protivteža tim trima stvarima je haos ispunjen disharmoničnim bezumljem. To je noise. Ako mislite da je lako stvoriti haos, onda ste se prevarili. Kao i sa svim stvarima, i sa noise-om je potrebeno vreme kako biste ga upoznali, pronikli mu u srž i postali njegov deo.

Neki ga smatraju specifičnim žanrom, neki ga smatraju antimuzikom. I jedni i drugi su u pravu. Suština je da noise ne možete pogrešno etiketirati, jer on kao ideja može biti sve što poželite, sve što zamislite. „Buka“ je ekvivalent prelepoj slici koja je polivena benzinom i zapaljena. Takva avangarda je umetnost sama po sebi, umetnost uništenja. Ponekad je čoveku potrebno da nešto polomi kako bi se oslobodio stresa koji se u njemu skuplja. Ali, zašto ne bi taj bes prebacio na kolosek kreativnosti, zašto da se ta energija uludo protraći?

Svako od nojzera ima neku svoju priču, neki svoj razlog zbog kog se našao u ulozi stvaraoca buke. Stvaranje takve muzike je filter od onoga što inače slušaju ili sviraju, (šok) terapija: beg od prezasićenja svakodnevicom. Pod svodom te oaze se mogu pronaći ljudi iz različitih sfera interesovanja, ekstremi jedni drugima, toliko različiti, a opet toliko slični. Najbitnije od svega je da su otvorenih pogleda, slobodnog duha, uvek spremni da jedni druge podrže, gotovo bezuslovno. Nema tu takmičenja ko je bolji, ko je više „trve“ u onom što radi – svako svakoga podržava i ohrabruje da nastavi svoj rad. Idila? Ne baš. Više je kao neka grupna terapija, prožeta pozitivnom energijom i drugarstvom. Zvuči veštački, ali zaista jeste tako. Do sada nisam naišao na nekog nojzera koji bi se ponašao kao neko ko pre podne mrzi sebe, a posle podne ceo svet. Verovatno postoje izuzeci, verovatno ima kukolja u tom žitu, ali je procenat takvih minoran. I to je ono što privlači ljude, to što nema dežurnih mrguda koji će svojim frustracijama trovati druge.

Razmena mišljenja i ideja, zajednički rad na projektima, kolaboracije oko izdavanja materijala, razmena „glava za glavu“ nosača zvuka – sve ono najbolje što muzika može da pruži čoveku. Jer, to je i bit svega, da se ljudi upoznaju, druže, pričaju o svemu i svačemu, popiju po koje pivo zajedno iako su sa suprotnih strana ekrana, na suprotnim krajevima sveta. No, granice ih ne sprečavaju da budu deo te komune i da joj daju svoj doprinos.

Sve ovo što sam napisao će laiku zvučati suvišno, te će i dalje biti stava da je to sve samo besmisleno traćenje vremena. Možda i jeste. Ima i onih koji smatraju da je trčanje radi rekreacije besmisleno i da nema poentu. Samo, lako je danas etiketirati nešto što izlazi iz uobičajenih okvira kao loše. Zašto je loše to što se nekoliko različitih individua skupilo, stavilo svoja politička ili verska uverenja sa strane i zajedničkim snaga stvorilo jedno delo na koje će svi ponaosob biti ponosni? Neko od njih je odradio muziku, drugi ju je naslovio, treći je uradio omot, a sve troje su uložili nešto novca, te su tako materijalizovali svoju kreaciju. I niko od njih nije rekao da je dao više od ostalih. Svi su dali onoliko koliko su mogli, doprineli koliko su umeli i najbitnije – uradili su to od srca.

Moje je iskustvo u ovim vodama veoma pozitivno: ostvario sam veliki broj poznanstava, našao kontakte za rad i promociju tog rada, upoznao nesebične ljude koji su spremni da pomognu na svaki mogući način. Putem noise-a sam dobio novu snagu za bavljenje onim što volim da radim, a što mi je vremenom postalo monotono. Vratio sam se pisanju, ponovo zavoleo sve one albume koje mi je bilo teško da slušam i latio se čitanja knjiga koje su predugo skupljale prašinu na polici. Prezasićenost bespotrebnim informacijama sa svih strana, zamor i klonulost nastalih usled toga su eliminisani haotičnim zvucima - monotonija uma je rasparčana furioznom bukom.

Podrška koja se dobije od ljudi iz ove branše nema cenu i nikada se ne može potpuno uzvratiti. Ali, to niko ne traži. Nema uslovljavanja, nema prebacivanja, nema zluradosti, već samo konstruktivne kritike. Pomažući drugima da se usavrše automatski se pomaže samome sebi. I nema veće nagrade od spoznaje da se neko iskreno raduje tvom stvaralaštvu, čak i više od tebe samog.

Antonio Jovanović