Dosta smeća – koristite sivu masu
Helly Cherry
Ovo je molba muzičarima. Molim Vas lijepo, ako želite da radite muziku za djecu, da vašu muziku i tako marketizujete, kao što su Rambo ili Leontina uradili. Nemojte publici "uvaljivati" navodno ozbiljne, skupe, detaljne i "u karijeri najbolje" projekte a da zvuče kao muzika za djecu. Ne budite kao Artan Lili ili Eagles of Death Metal. To nije ozbiljna muzika. To što oni rade je koketiranje sa trenutnim ukusom publike koja nema ukusa. To što oni rade je više guranje imidža i šareno provokativnih spotova nad kvalitetnom muzikom i umjetnošću. Ova dva benda sam spomenuo kao samo dva primjera, i ovaj članak se nikako ne odnosi isključivo na njih. Samo sam započeo priču sa njima, a moramo sagledati širu sliku.
Tokom 14 Olimpijskih Igara u Sarajevu 1984 godine, simbolično je obilježeno rođenje petomilijarditog stanovnika planete zemlje. Zemljanina. Danas, tridesetak godina poslije, ima nas preko sedam milijardi. Taman kao salate. Probojem interneta i brzih instant komunikacionih tehnika, ama baš svakoj osobi u posjedstvu nekog i najrudimentarnijeg digitalnog aparata je na dohvat ruke da iskaže svoje umjetničke afinitete ako ih ima. I sve je to lijepo i krasno i korisno i šansa za svakoga, ali ta oblanda o lijepoj i šarenoj budućnosti za mase je samo oblanda. Istina je malo drugačija.
Ta mnogobrojnost neizbježno dovodi do toga da sva šuša i maruša može da nešto objavi, bez obzira na apsolutni nedostatak kvaliteta finalnog proizvoda. I nije takva situacija samo na muzičkoj sceni, već je cijela sfera umjetnosti zaražena tim rakom masovnosti, kvantitetom nad kvalitetom. Pogledajte samo tržište pisanje riječi i što se sve danas naziva bestselerom (inače, "best seller" u prevodu znači najprodavaniji). Tipičan primjer je "knjiga" Zoranah!
U tom moru šunda, nekvaliteta i smeća je mnogo teže za ozbiljne muzičare da plasiraju svoje ideje i gotove proizvode. Kvantitet je uvjek gušio kvalitet, a to da kvalitet opstaje u vremenu je jasno. Stvar je u tome da ti muzičarima treba pomoć sada dok su živi, ne za sto godina kada ni njihovi preci više neće imati koristi od intelektualne svojine.
Danas je pristup digitalnim tehnologijama obezbjedio svakome da može da snima svoje ideje. Međutim, nema svako interesantne ideje. Usudio bih se reći da mnogi nemaju "i" od ideje i da to što oni misle da je muzika, umjetnost, da je u stvari obično smeće. Onda i prirodna selekcija uvjek umješa prste. Poznato je da jači opstaje. Tako se često događa da „umjetnici“ smećari imaju nevjerovatno jaku volju i instikt za samoodržanjem, pa uspjevaju tvrdoglavošću, dosadnim i agresivnim marketingom, te količinom koja razoruža mnoge, da opstaju i budu uvjek prisutni na sceni sa tim svojim smećem.
Sa druge strane, vidimo mnogo iskrenih umjetnika koji nisu navikli na takav način ophođenja i rada, posvetivši veći dio svog života ljubavi prema muzici, versus ljubavi prema rasplodnji! To primorava prave umjetnike koji pošteno žele da rade da se snalaze i da idu vani, tamo gdje im je profesionalno bolje. I evo, svjedoci smo da je crnogorska alternativna muzička scena u posljednih godinu dana ostala kratka za tri vrhunska muzičara. Jedan se odselio za njemačku, drugi za sloveniju, a treći se "topi" da bi zaradio. To je rezultat kvantiteta nad kvalitetom a za jednu malu zemlju kao Crna Gora, sa nešto malo iznad 600.000 stanovnika, to je jak udarac.
Jasno da je ukus većine vrlo diskutabilan. U stvari, neukus, i nije diskutabilan nego je de fakto loš, inače smeće u tolikim količinama ne bi prolazilo kod publike. Hajde da to prikažem jednom paralelom. Kada na stolu stavimo smeće sa jedne strane, i čistu hranu sa druge, naravno da će svi pružiti ruku ka čistoj hrani.. Sa ličnom mentalnom higijenom nije tako (batalimo se teorija oko mentalne higijene. Znamo svi o čemu govorim). Većina, bez greške, poseže za smećem, za najgorim bljuvotinama, zagađujući um, svijest i stvarnost. Diskutabilni TV programi i žuta štampa, politika, droge, duvan, kafa, brza hrana, nasilna pornografija, turbo folk i debilne pjesmice za djecu u debelim tjelesima odraslih osoba. Poražavajuće! Zar je normalnoj i osobi pri zdravoj svijesti ukusnije/ljepše smeće od zdrave hrane, bilo za stomak ili um? To je socijalni problem i on se rješava metodama koje još neko vrijeme nećemo vidjeti na užem niti širem prostoru balkanu. Ako se nešto prodaje u ogromnim količinama, ne mora nužno značiti da je kvalitetno. Kvantitet nikada nije bio apsolutni pokazatelj kvaliteta.
Jeff Waters, gitarista, glavni tekstopisac i kompozitor benda Annihilator, na pitanje što misli o današnjoj metal sceni i svim bendovima, uvjek bez greške odgovara da je oduševljen. Slušajući njegove riječi, donekle se stvara pogrešna slika. Naime, prvo trebamo da napravimo jasnu razliku između "svirača" i "kompozitora". Svirač je muzičar koji može biti vrlo dobro tehnički potkovan, sjajan virtuoz, ali bez neke pretjerane sklonosti ka komponovanju. I nema tu ništa loše - dok čovjek vidi svoje limite i prepoznaje gdje je dobar a gdje slab. Kompozitor je čovjek koji, pored sviračkog umjeća, ima i afiniteta ka stvaranju unikatnih djela sopstvenom dušom. Od činjenica se ne bježi. Ako čovjek nema talenta da napravi pjesmu, neka se batali forsiranja i pravljenja ćoraka.. Rjeđe se događa da osoba ima talenta za komponovanje a limitiranih tehničkih mogućnosti.
Nažalost, čovjek je sujetna životinja, i ide kontra svih pravila. Daleko od toga da je tvrdoglavost loša, ali je ovdje glupost u fokusu, i to ona uparena sa nedostatkom talenta koji ne želi da se prizna nego se srlja u svakakve nepotrebne i dosadne projekte. To nije izolovani slučaj. Ćovjećanstvo je oduvijek patilo od toga, a danas, kada nas je toliko mnogo i svi smo povezani međusobno, nus pojave ovakvog čovjekovog ponašanja su vrlo očigledne i guše, guše, guše.
Naravno da će argument „Ako ti se ne sviđa, ti ne gledaj/slušaj“ biti mnogima na vrhu jezika. Međutim svi smo mi manje više društveni sa potrebom za socijalizacijom i nemoguće je izbjegavati u potpunosti ovo smeće. Da ne govorim da upravo to smeće je i velikim dijelom katalizator najlošijih društvenih događaja.
Eto, otvorenih pitanja na pretek. Jedino čime mogu da završim jeste, dosta smeća – koristite sivu masu.
Nikola Franquelli
Tokom 14 Olimpijskih Igara u Sarajevu 1984 godine, simbolično je obilježeno rođenje petomilijarditog stanovnika planete zemlje. Zemljanina. Danas, tridesetak godina poslije, ima nas preko sedam milijardi. Taman kao salate. Probojem interneta i brzih instant komunikacionih tehnika, ama baš svakoj osobi u posjedstvu nekog i najrudimentarnijeg digitalnog aparata je na dohvat ruke da iskaže svoje umjetničke afinitete ako ih ima. I sve je to lijepo i krasno i korisno i šansa za svakoga, ali ta oblanda o lijepoj i šarenoj budućnosti za mase je samo oblanda. Istina je malo drugačija.
Ta mnogobrojnost neizbježno dovodi do toga da sva šuša i maruša može da nešto objavi, bez obzira na apsolutni nedostatak kvaliteta finalnog proizvoda. I nije takva situacija samo na muzičkoj sceni, već je cijela sfera umjetnosti zaražena tim rakom masovnosti, kvantitetom nad kvalitetom. Pogledajte samo tržište pisanje riječi i što se sve danas naziva bestselerom (inače, "best seller" u prevodu znači najprodavaniji). Tipičan primjer je "knjiga" Zoranah!
U tom moru šunda, nekvaliteta i smeća je mnogo teže za ozbiljne muzičare da plasiraju svoje ideje i gotove proizvode. Kvantitet je uvjek gušio kvalitet, a to da kvalitet opstaje u vremenu je jasno. Stvar je u tome da ti muzičarima treba pomoć sada dok su živi, ne za sto godina kada ni njihovi preci više neće imati koristi od intelektualne svojine.
Danas je pristup digitalnim tehnologijama obezbjedio svakome da može da snima svoje ideje. Međutim, nema svako interesantne ideje. Usudio bih se reći da mnogi nemaju "i" od ideje i da to što oni misle da je muzika, umjetnost, da je u stvari obično smeće. Onda i prirodna selekcija uvjek umješa prste. Poznato je da jači opstaje. Tako se često događa da „umjetnici“ smećari imaju nevjerovatno jaku volju i instikt za samoodržanjem, pa uspjevaju tvrdoglavošću, dosadnim i agresivnim marketingom, te količinom koja razoruža mnoge, da opstaju i budu uvjek prisutni na sceni sa tim svojim smećem.
Sa druge strane, vidimo mnogo iskrenih umjetnika koji nisu navikli na takav način ophođenja i rada, posvetivši veći dio svog života ljubavi prema muzici, versus ljubavi prema rasplodnji! To primorava prave umjetnike koji pošteno žele da rade da se snalaze i da idu vani, tamo gdje im je profesionalno bolje. I evo, svjedoci smo da je crnogorska alternativna muzička scena u posljednih godinu dana ostala kratka za tri vrhunska muzičara. Jedan se odselio za njemačku, drugi za sloveniju, a treći se "topi" da bi zaradio. To je rezultat kvantiteta nad kvalitetom a za jednu malu zemlju kao Crna Gora, sa nešto malo iznad 600.000 stanovnika, to je jak udarac.
Jasno da je ukus većine vrlo diskutabilan. U stvari, neukus, i nije diskutabilan nego je de fakto loš, inače smeće u tolikim količinama ne bi prolazilo kod publike. Hajde da to prikažem jednom paralelom. Kada na stolu stavimo smeće sa jedne strane, i čistu hranu sa druge, naravno da će svi pružiti ruku ka čistoj hrani.. Sa ličnom mentalnom higijenom nije tako (batalimo se teorija oko mentalne higijene. Znamo svi o čemu govorim). Većina, bez greške, poseže za smećem, za najgorim bljuvotinama, zagađujući um, svijest i stvarnost. Diskutabilni TV programi i žuta štampa, politika, droge, duvan, kafa, brza hrana, nasilna pornografija, turbo folk i debilne pjesmice za djecu u debelim tjelesima odraslih osoba. Poražavajuće! Zar je normalnoj i osobi pri zdravoj svijesti ukusnije/ljepše smeće od zdrave hrane, bilo za stomak ili um? To je socijalni problem i on se rješava metodama koje još neko vrijeme nećemo vidjeti na užem niti širem prostoru balkanu. Ako se nešto prodaje u ogromnim količinama, ne mora nužno značiti da je kvalitetno. Kvantitet nikada nije bio apsolutni pokazatelj kvaliteta.
Jeff Waters, gitarista, glavni tekstopisac i kompozitor benda Annihilator, na pitanje što misli o današnjoj metal sceni i svim bendovima, uvjek bez greške odgovara da je oduševljen. Slušajući njegove riječi, donekle se stvara pogrešna slika. Naime, prvo trebamo da napravimo jasnu razliku između "svirača" i "kompozitora". Svirač je muzičar koji može biti vrlo dobro tehnički potkovan, sjajan virtuoz, ali bez neke pretjerane sklonosti ka komponovanju. I nema tu ništa loše - dok čovjek vidi svoje limite i prepoznaje gdje je dobar a gdje slab. Kompozitor je čovjek koji, pored sviračkog umjeća, ima i afiniteta ka stvaranju unikatnih djela sopstvenom dušom. Od činjenica se ne bježi. Ako čovjek nema talenta da napravi pjesmu, neka se batali forsiranja i pravljenja ćoraka.. Rjeđe se događa da osoba ima talenta za komponovanje a limitiranih tehničkih mogućnosti.
Nažalost, čovjek je sujetna životinja, i ide kontra svih pravila. Daleko od toga da je tvrdoglavost loša, ali je ovdje glupost u fokusu, i to ona uparena sa nedostatkom talenta koji ne želi da se prizna nego se srlja u svakakve nepotrebne i dosadne projekte. To nije izolovani slučaj. Ćovjećanstvo je oduvijek patilo od toga, a danas, kada nas je toliko mnogo i svi smo povezani međusobno, nus pojave ovakvog čovjekovog ponašanja su vrlo očigledne i guše, guše, guše.
Naravno da će argument „Ako ti se ne sviđa, ti ne gledaj/slušaj“ biti mnogima na vrhu jezika. Međutim svi smo mi manje više društveni sa potrebom za socijalizacijom i nemoguće je izbjegavati u potpunosti ovo smeće. Da ne govorim da upravo to smeće je i velikim dijelom katalizator najlošijih društvenih događaja.
Eto, otvorenih pitanja na pretek. Jedino čime mogu da završim jeste, dosta smeća – koristite sivu masu.
Nikola Franquelli