Ko bi rekao da će Dejvid Bouvi ikada imati nešto sa hip hopom? Prema časopisu Uncut, novi album ovog pevača je inspirisan Kendrik Lamarom i, što je možda još iznenađujuće, grupom Death Grips. Izgleda da su producenti Bouvija ovaj put duboko kopali po muzičkom podzemlju, kako bi formulisali novi stil ovog pop muzičara. Iako mi Kralj goblina (sećate se Bouvija u ovoj ulozi) nije trenutno, a ni inače, u fokusu, ova informacija o uticajima andergraund hip hopa na jednu pop ikonu, svakako je zanimljiva. U svakom slučaju, pretpostavljam da su mnogi fanovi britanskog muzičara izguglali ime Death Grips, i mada nisam siguran da je iko od njih postao njihov fan, možda je neko i odvojio vreme da posluša njihove radove. Ono što je potencijalni Bouvijev fan čuo, verovatno je predstavljalo pravo malo otkrovenje; mada verovatno u apokaliptičnom, a ne u prosvetljujućem smislu. Moj susret sa njihovom muzikom je svakako ovo drugo (mada ne bih preterivao u ocenama). Reč je o grupi iz Sakramenta, osnovanu 2010. godine, koju čine MC Ride, bubnjar Zak Hil i producent Endi Morin. Do sada su objavili četiri albuma, dva EP-a, jedan instrumentalni album i jedan mikstejp. Death Grips imaju neobičan, hibridan stil koji se kreće između eksperimentalnog hip hopa i industrijske i nojz muzike, izlazeći iz uobičajenog okvira popularnih žanrova. 
Interesantan primer, u tom smislu, jeste njihov dvostruki album The Power That B, čiji prvi deo nosi naziv Niggas on the Moon, a drugi Jenny Death. Prvi deo albuma je zasnovan na tehnici semplovanja, pri čemu su kao osnovni gradivni materijal ove muzičke igre poslužile pesme islandske pevačice Bjork. Bizarna muzika, sačinjena od haotično nabacanih semplova i iščašenih ritmova, bez prepoznatljivih melodijskih progresija, uvlači slušaoce u pravi, zavodljivi trans. Možda bismo mogli grubo da kažemo da je reč o stilu grupe Run the Jewels na steroidima (ili pak na teškim drogama). Iz ove elektronske maštarije, ulazimo, u drugom delu albuma, u potpuno drugačiji, ali opet veoma sličan muzički svet u kome dominira težak industrijski zvuk bubnjeva i gitara. Povremeni izleti, samo osvežavaju uvrnutu zvučnu sliku, koja svojevrsno katarzično ishodište doživljava u pesmi On GP. Reč je o jedinoj numeri koja ima jasno profilisanu melodiju i gotovo da se približava tradicionalnoj formi pop pesme. Ipak iz ove ugodne atmosfere Death Grips nas odmah izvlači, poentirajući sa psihodeličnim, hiper-ubrzanim instrumentalom Death Grips 2.0, kojim nam članovi grupe poručuju da je ipak ovo pravo lice njihove muzike. Povrh svega ovoga, treba napomenuti da je MC Rajdovo repovanje uzbudljivo, psihotično, snažno i ekspresivno. Rajd gotovo paranoično pripoveda o seksu, drogama, ludilu, budućnosti, služeći se elusivnim diskursom, punog referenca i simbola, a često i besmislenim rečeničnim konstrukcijama koje imaju pre svega zvučnu funkciju. Njegovi tekstovi su građeni na osnovu slobodne rime koja opet zvuči izuzetno precizno, dok se na širem planu prepoznaje fragmentarnost koja ne prati standardan oblik strofe i refrena. Rezultat jeste muzika šizofrenog temperamenta, ali unutrašnje snage i beskompromisnog karaktera. Prema onome što može da se vidi na internetu, njihovi nastupi odlaze i jedan stepen više, pružajući publici posebno iskustvo, između andergraund koncerta sa improvizatorskim muzičkim elementima i umetničkog performansa. Dok ne budemo imali prilike da tako nešto doživimo kod nas, na raspolaganju imamo albume Death Grips-a, koji, iako nejednakog kvaliteta, svakako pružaju specifičan slušalački doživljaj. Njihove albume je potrebno slušati u kontinuitetu, od početka do kraja, ali činjenica jeste da – oni nisu za svakoga.

Radoš Mitrović