Rekvijem za san – hronika jedne bolesti



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Na sam pomen imena filma većinu vas će obuzeti mučan osjećaj i prisjećanje teškog tereta neprijatnih emocija koje je film izazvao u gledaocima. S razlogom. Rekvijem za san je zasigurno jedan od najdepresivnijih, emotivno najsirovijih (i najsurovijih) filmova koji su gledaocima bez imalo holivudskog uljepšavanja predstavili zavisnost. On zasigurno nije Trainspotting (o kome sam ranije pisao) gdje se ozbiljna poruka provuče negdje između smiješnih likova i iskarikiranih scena prepunih nebrušenog britanskog humora. Rekvijem za san ne daje predah, on vas ne vodi na tobogan emocija na kojem nazirete obrise nade za spasenjem likova. Ovaj film je neprekidno poniranje u duboke ambise ljudskog poraza lišenog i najmanjeg traga optimizma.

Radnja filma zasnovana na istoimenom romanu, skoncentrisana je oko četiri glavna lika povezana začaranim krugom zavisnosti. Upoznajemo Harryja, njegovu djevojku Marion, naboljeg prijatelja Tyronea i majku Saru, a njihove podjednako tragične sudbine stavljene su u službu maestralno tempiranog ostvarenja koje vas ne pušta satima, čak i danima nakon što je prošla odjavna špica i fantastična muzička tema koju potpisuje Clint Mansel. Često na listama „filmova koje je najteže gledati“ Rekvijem za san opravdava titulu jednog od najneprijatnijih filmova iz čistog razloga što je veoma izražena njegova sposobnost da izazove nelagodu kod gledaoca, nelagodu koja iz scene u scenu polako prelazi u strah. Taj strah nije proizvod ciljane izgradnje atmosfere filma (čemu često pribjegavaju savremeni filmovi koji igraju na kartu emocije gledalaca). Jeza koju Rekvijem stvara nastaje iz dva izvora. Kao prvo, direktno smo suočeni sa sudbinama koje nam djeluju poput papirnog broda na potoku, pasivno plutajući prema propasti bez ikakvog uticaja na okolnosti koje ih tamo vode, i kao drugo, strahote koje preživljavamo sa likovima su nadasve moguće, opipljive i realne, čineći ga tako strašnijim od većine horor filmova.

Akcenat filma je na običnim ljudima, ljudima sa svim svojim manama, vrlinama, slabostima i nadama koje im daju smisao i ljudskost. Veoma brzo se zagrebe ispod površine narkomana koji ne prezaju ni od čega da dođu do narednog fiksa. Spoznajemo skrivene želje koje su duboko potonule u dekadentnoj ličnosti zavisnika, želje koje čvrsto svjedoče o postojanju ljudskosti negdje u dubinama bolesti. Harry želi da pokrene svoj biznis, Marion želi da bude dizajner a Sara ponovo želi da se osjeća mladom i voljenom. Svi oni istovremeno dijele prokletstvo koje očajnički žele da nadoknade, a mi postajemo užasnuti svjedoci okršaja između snova i stvarnosti, nada i bolesti.

Iako se sudbina svakog lika može smatrati nesrećnom, većini gledalaca će možda najteže pasti ona Sare Goldfarb, usamljene domaćice koja na svijetu ima samo sina Harryja, TV i jednu crvenu haljinu koja je podsjeća na srećnija vremena. Ona svoju emotivnu provaliju ispunjava treš televizijom i slatkišima, postepeno raskidajući veze sa stvarnošću. Kada joj jave da je izvučena da gostuje u jednoj od omiljenih joj emisija, Sara tu priliku doživljava kao motiv da ponovo obuče svoju crvenu haljinu i zablista na malim ekranima. Tu počinje njeno nesvjesno poniranje u zavisnost produbljenu svakom novom dijetalnom tabletom sa amfetaminom. Lik Sare je u suštini prozor koji nas uvodi u razumijevanje ostalih likova. Sara jedina nije zavisnik na početku filma (zavisnik u klasičnom smislu riječi), a upoznajući nju gledalac uviđa da su  i ostali likovi, koji su već do tada duboko u zavisnosti, imali živote prije droge, živote kao što je moj ili vaš.  Ona je najdirektija žrtva spleta okolnosti i usamljenosti koja je njenu ličnost odvukla na putanju propasti. „Ja sam sada neko, Harry“, kaže Sara potpuno zarobljena svojim željama, „Svi me vole. Uskoro će me vidjeti miloni ljudi i svi će me voljeti. Pričaću im o tebi, tvom ocu i kako je bio dobar prema nama. Sjećaš se? To je razlog da ustanem ujutru. To je razlog da smršam, da uđem u crvenu haljinu. To je razlog da se smijem.“


Rekvijem za san pruža detaljan uvid u razvoj psihe i misaonog toka zavisnika: postepeno uranjajući sa njima u vrtlog bolesti, spoznajemo njihovu ličnost, njihove živote i nade koji postoje van okvira zavisnoti, ali koje je droga do te mjere potisnula na margine da u većini slučajeva oni ostaju neprimjećeni, skriveni debelim heroinskim paravanom. Za sve njih droga predstavlja portal u svijet koji zamjenjuje osjećaj neostvarnosti i nepotpunosti, paralelni univerzum koji oprašta greške i iznova pruža nove šanse. Zavisnost je samo odraz duboke emotivne provalije koja kontroliše ova četiri života, a kako radnja filma odmiče sve smo više i više vezani za likove i njihove tragedije koje poprimaju odvojene putanje ali kulminiraju zajedno, kolektivnom kakofonijom neizbježne propasti.

Režiser Aronofsky veoma uspiješno diriguje ovom paklenom tematikom. Krupni kadrovi likova jako dobro dočaraju osjećaj izolovanosti u supstvenom bolu, pružajući gledaocu nefiltriran i neposredan kontakt sa pričom. U brojnim scenama kamere su prikačene za glumce, prateći njihove radnje i pokrete, što dodatno pospješuje i naglašava anksioznost i klaustrofobiju koja prati njihove krize, halucinacije i tripove. Aronofsky koristi i „time-lapse“ snimke kao i iscjepkane kadrove gdje je svaki prekid scene praćen novim zvučnim efektom, praveći tako oštre prekide u dinamici filma što pojačava osjećaj ubrzanog misaonog toka na koji ne ostajete imuni. Rekvijem za san fenomenalno objedinjuje vizuelno i zvučno; scene su majstorski upotpunjene podjednako košmarnim saundtrekom koji je sam po sebi dovoljan da oslika stanje istrzanog uma i bolesne ličnosti.

Rekvijem za san nije samo još jedan u nizu filmova o zavisnosti. On prelazi te okvire već kako odmiču prvi kadrovi. Ovaj film je više od toga. On je gnusan i bolan podsjetnik na krhku prirodu ljudskih bića, na samu zavisnost kao posljedicu a ne uzrok problema. Jer zavisnost ne stvara nesrećne ljude, već nesrećni ljudi bježe u zaštitu od stvarnosti gdje samo droga ima čarobnu moć da svijet oko nas učini prihvatljivijim mjestom. Rekvijem za san je posvećen svima onima koji bezuspiješno bježe od patnje, jedva se držeći za staklene snove pređašnjeg života. On je pasivni svjedok i nijemi hroničar izgubljenih duša čije snove oplakujemo, a čije spasenje očajnički priželjkujemo.

Ingvar L



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva