All Ages: Kako je nastala Bostonska hardcore scena
Helly Cherry
Hardcore. Životna priča mnogih od nas. Glazba koja nije samo glazba, nego i životni stil, način života.
Pomoći siromahu na ulici je hardcore, pomoći prijateljici/prijatelju u nevolji je hardcore. Pokopati prijateljicu/prijatelja je hardcore. To je način života koje je mnoge od nas odgojio da postanemo ljudi i da na neki način ostvarimo vlastitu unutarnju revoluciju. Prije dizanja i pozivanja na revolucije i ustanke, vjerujem da svatko od nas mora napraviti neku svoju unutarnju revoluciju, kojom prvo rasčisti odnose sam sa sobom, pa tek onda ide rušiti truli sistem bla-bla.
Pomoći siromahu na ulici je hardcore, pomoći prijateljici/prijatelju u nevolji je hardcore. Pokopati prijateljicu/prijatelja je hardcore. To je način života koje je mnoge od nas odgojio da postanemo ljudi i da na neki način ostvarimo vlastitu unutarnju revoluciju. Prije dizanja i pozivanja na revolucije i ustanke, vjerujem da svatko od nas mora napraviti neku svoju unutarnju revoluciju, kojom prvo rasčisti odnose sam sa sobom, pa tek onda ide rušiti truli sistem bla-bla.
Volim gledati dokumentarne filmove o drugim gradovima i njihovim scenama. Ovaj put riječ je o Boston hardcore sceni, koja je zadužila globalnu scenu i postavila visoke temelje svojim sad već legendarnim bendovima. Film u nekih sat i pol pokušava prikazati fenomen nastanka bostonske hardcore scene ranih osamdesetih godina 20.stoljeća. Kroz izjave aktera kao što su Jack Choke Kelly (Slapshot, Negative FX, Stars N Stripes), Jonathan Anastas (Slapshot), Dave Smalley (DYS), Springa (SS Decontrol)…pokazuje kako je iz male elitističke scene na kojoj svatko svakog poznaje prerastao u dio globalnog pokreta. Isto tako pokazuje kako se već tada bilo jako teško djevojkama probiti na scenu (dio tog problema postoji i danas), kako je hardcore scena ipak i danas kao i onda nažalost samo manje više macho patrijarhatski “brotherhood”.
Komunikacija tog doba su bili samo fanzini, flyeri i telefonske govornice, pa neki mlađi klinci koji nisu odrasli u 90-ima prošlog stoljeća teško mogu zamisliti tadašnju scenu bez mobitela, maila, skidanja diskografije benda na dva klika… Nemojte me pogrešno shvatiti, ovaj tekst nije neko polunostalgično blebetanje o prošlosti, već pokušaj da i sam shvatim unatoč tolikim godinama na sceni koliko je sve to skupa veliko i kako može preuzeti čovjeka i njeno/njegovo srce. Objašnjen je vrlo dobro i razlog zašto je sredinom 80-ih masa old school hardcore bendova dodala u svoju muziku metal dionice i počela svirati crossover.
Film završava raspadom tadašnje scene, negdje 1985. Iako neki akteri izražavaju tugu da je sve to nestalo, ostaje pozitivna crta, jer došli su novi klinci, novi bendovi, nova scena nastala na slavnim temeljima i ništa nije bilo uzalud.
Zanimljivo kako u filmu ima dosta isječaka sa nedavnih reunion koncerata DYS, Jerrys Kids i sličnih bendova. Koliko god volim da se neki stari bendovi ponovo oforme i sviraju, jer ih masa klinaca kao ja nije stigla vidjeti u njihovo vrijeme, ipak mi je to emocionalno dvosjekli mač. Htio bih reći da su mi nedostajali, ali isto ako ima starih, ponovo okupljenih bendova koji nisu bili na sceni zadnjih 15-20 godina i sada žive na staroj slavi i kenjare kako današnji klinci i bendovi ništa ne valjaju. Heej! Zar oni stvarno misle da mogu samo uplesati na scenu kao da se zadnjih 15-20 godina bez njih nije dogodilo? To je uvreda i šaka u lice ljudima koji su se svo to vrijeme trudili i još se trude! Na stranu moja baljezganja, ovaj film je stvarno vrijedan dokument vremena i preporučam da ga pogledate.
Komunikacija tog doba su bili samo fanzini, flyeri i telefonske govornice, pa neki mlađi klinci koji nisu odrasli u 90-ima prošlog stoljeća teško mogu zamisliti tadašnju scenu bez mobitela, maila, skidanja diskografije benda na dva klika… Nemojte me pogrešno shvatiti, ovaj tekst nije neko polunostalgično blebetanje o prošlosti, već pokušaj da i sam shvatim unatoč tolikim godinama na sceni koliko je sve to skupa veliko i kako može preuzeti čovjeka i njeno/njegovo srce. Objašnjen je vrlo dobro i razlog zašto je sredinom 80-ih masa old school hardcore bendova dodala u svoju muziku metal dionice i počela svirati crossover.
Film završava raspadom tadašnje scene, negdje 1985. Iako neki akteri izražavaju tugu da je sve to nestalo, ostaje pozitivna crta, jer došli su novi klinci, novi bendovi, nova scena nastala na slavnim temeljima i ništa nije bilo uzalud.
Zanimljivo kako u filmu ima dosta isječaka sa nedavnih reunion koncerata DYS, Jerrys Kids i sličnih bendova. Koliko god volim da se neki stari bendovi ponovo oforme i sviraju, jer ih masa klinaca kao ja nije stigla vidjeti u njihovo vrijeme, ipak mi je to emocionalno dvosjekli mač. Htio bih reći da su mi nedostajali, ali isto ako ima starih, ponovo okupljenih bendova koji nisu bili na sceni zadnjih 15-20 godina i sada žive na staroj slavi i kenjare kako današnji klinci i bendovi ništa ne valjaju. Heej! Zar oni stvarno misle da mogu samo uplesati na scenu kao da se zadnjih 15-20 godina bez njih nije dogodilo? To je uvreda i šaka u lice ljudima koji su se svo to vrijeme trudili i još se trude! Na stranu moja baljezganja, ovaj film je stvarno vrijedan dokument vremena i preporučam da ga pogledate.