Treći roman Lauren Beukes će joj svakako pribaviti horde poštovalaca i van fantastike, pošto je The Shining Girls ponajprije napet i odlično vođen psiho-triler kojem fantastični element tek dodaje ekstra tvist: Beukes svog serijskog ubicu nudi kao vremeplovca, i to sasvim doslovno. E sad, ja sam veliki skeptik po pitanju krosovera fantastike i krimića, meni to spajanje često izgleda pomalo nepotrebno a u većini primera i beskorisno, nešto kao uporno mućkanje ulja i vode, da bi se na kraju, i to uz mnogo truda, dobilo nit' ulje nit' voda koja ničemu ne služi a uz to još i ne radi. Ali u ovom slučaju bar, nema mjesta takvoj strepnji.

Harper je homicidalni psihopata. Harper živi u Kući čija se vrata otvaraju u vreme koje Haper poželi. Harpera fasciniraju devojčice pretpubertetskog uzrasta ali Harper nije pedofil: Harper se trudi da pretpostavi u kakve će žene one izrasti i da li će zadržati taj nedefinirani karakterni kvalitet kojim su ga i privukle. Otud Harper devojčicama daje na poklon igračku i obećanje da će se ponovo sresti, za nekih desetak godina. Naravno, to će biti desetak godina za devojčicu ali svega dan ili dva za samog Harpera, koji će odmah po povratku u Kuću otvoriti vrata u vreme deset godina nakon tog susreta, i krenuti u potragu za istom tom devojčicom koja će tada biti već mlada žena u ranim dvadesetim godinama.

A kad je najzad nađe, Harper će je ubiti na vrlo specifičan način: Harper će joj obavezno rasporiti stomak i razvući iznutrice, jer se Harper smatra haruspeksom. Na svakoj sceni ubistva, Harper ostavi nekakav token svog pregalaštva sa drugom žrtvom - suvenir iz drugog doba, uglavnom budućnosti. A onda Harper naiđe na Kirby Mazrachi i njenog odanog psa i zbivanja se otmu kontroli, čak i u haotičnoj konstrukciji vremenskog paradoksa.

Lauren Beukes zna da iznenadi, a to se mora prepoznati kao odlika majstora, kako god da se samo iznenađenje na kraju prihvatilo. Malo toga iz njenih prethodnih romana ostaje kao referenca za svedeni i brutalni The Shining Girls. U mnogim domenima je očigledno da se radi o napretku - samo tempiranje je perfektno, na primer. Iako je roman skroz epizodičan po svojoj konstrukciji (svako poglavlje je iz drugog vremenskog perioda), konačni utisak je prilično linearan i iznenađujuće lak za praćenje, a tempiranje po pitanju otkrivanja samog zapleta je zadivljujuće sinhronizovano kroz ogroman raspon vremena i likova. Isto tako, uverljivost samog detektivskog saspensa je očaravajuća, sa svim onim obaveznim ćorsokacima neshvaćenih dokaza i nesklopljenih delova slagalice, jer istini za volju, tako to i jeste u stvarnom životu, bar za nas koji smo žanrovskim prohtevima odavno prerasli 'Herkul Poaro' rasplete. Ali najveći paradoks kojim me roman oduševio leži u činjenici da mu je upravo fantastični element ponajviše osigurao uvjerljivost: ovo je osvježenje i dobrodošla promena od svih onih serijskih ubica-psihopata kod kojih se sama mentalna neuravnoteženost koristi kao jedino i isključivo opravdanje za ekstremnu bizarnost samih ubistava, jer vremeplov je u ovom romanu otvorio zaista ogromno polje kriminalističke podloge koju slični romani inače ne nude.

Velika preporuka svim ljubiteljima hibrida SF/krimić, i neka vas ne zavara fakt da je ovaj roman potpisala žena, pošto je proza brutalna i stilski i sadržajno.

Lidija Beatović